Literarno putovanje u neistražena polja imaginarnog univerzuma

Marijana Terić postala je prvi doktor književnosti iz oblasti fantastike, a nedavno je objavila i knjigu/studiju “Književne opservacije (sagledavanje literarnih pojava)” o čemu više govori za “Vijesti”

1936 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Književna scena u Crnoj Gori nedavno je dobila i prvog doktora nauka iz oblasti fantastike, Marijanu Terić. Ona je doktorirala na Interdisciplinarnim doktorskim studijama na polju društveno-humanističkih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu pod mentorstvom profesora Save Damjanova. Pored toga, Terićeva je skoro objavila i knjigu/studiju “Književne opservacije (sagledavanje literarnih pojava)” koja sadrži radove iz naučnih časopisa i zbornika, sa simpozijuma u okviru kojih se mlada crnogorska naučnica predstavljala međunarodnoj akademskoj zajednici.

Promocija “Književnih opservacija”, najavljuje Terićeva u razgovoru za “Vijesti”, biće upriličena uskoro u okviru regionalnog festivala fantastične književnosti „Refesticon“ u Bijelom Polju...

“Nadam se promociji knjige i u svom rodnom Nikšiću, ali i u drugim gradovima, ukoliko bude interesovanja”, otkriva ona i dodaje da trenutno radi na svojoj trećoj knjizi, a u planu ima i još nekoliko započetih projekata.

Da Terićeva postaje ekspert u polju fantastike, ne sumnjaju ni njeni profesori, niti kolege, pa ipak, bez obzira na svoje zvanje i predispozicije, Terićeva je trenutno na Zavodu za zapošljavanje Crne Gore, iako neprekidno radi i istražuje... Njen doprinos izučavanju fantastike kao književnog žanra u okviru južne slavistike, sa posebnim osvrtom na teoriju i istoriju književnosti istakao je i urednik njene knjige, profesor emeritus Tomislav Longinović.

“Naročito su relevantne njene rasprave o prelasku sa modernističkog poimanja fantastike na onaj koji je prisutan u dobu sa kraja sedamdesetih na početak osamdesetih godina, koji se često označava kao postmoderni zaokret”, zapisao je on.

Terićeva je rođena 1986. godine u Nikšiću, gdj je završila osnovnu i srednju školu. Na odsjeku za srpski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću diplomirala je 2009. godine, gdje je i magistrirala 2013. sa tezom „Fantastika u romanu ‘Unutrašnja strana vetra’ Milorada Pavića“.

Iako širokih interesovanja, ono što se može izdvojiti kao fokus Vašeg istraživanja jeste fantastička književnost, kao i južnoslovenska književnost... Šta Vas privlači u tome, šta spoznajete dok se posvećujete baš tim oblastima?

Fantastička književnost predstavlja centralno područje mog naučnog interesovanja. Kao izuzetno specifičan fenomen koji se značajnije počeo izučavati nakon šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka, fantastika i danas otvara veliki broj teorijskih studija i rasprava vezanih za njeno definisanje. Upravo zbog toga djela fantastičke književnosti otvaraju neiscrpne mogućnosti preoblikovanja literarnih paradigmi i uspostavljanje posebnih strategija s ciljem djelovanja na čitaoce. Riječ je o djelima u kojima se zajedno nalaze pisac, njegovi junaci i čitalac. Pisac gradi mrežu zamki, paradoksa ili ironijskih obrta te poziva čitaoca da ga slijedi. Čitalac ulazi u bezvremeni svijet literarnog djela ingeniozne rableovske fantazije, bulgakovljevske groteske, mitološko košmarnih vizija hofmanovskog tipa... Prepoznavanje različitih stilova ili uticaja pisaca iz domaće i svjetske književnosti nameće se kao suštinsko polazište u njihovoj analizi. Da pojednostavim, djela koja pripadaju fenomenu fantastike moraju se posmatrati kroz prizmu savremenih teorijskih paradigmi i analizirati u interkulturalnom kontekstu evropskog i svjetskog književnog kruga. Kiš je imaginarno definisao kao fenomen biblioteke, jer se ono prostire od knjige do knjige i crpi iz egzaktnosti znanja. To je ona kolumbovska pustolovina koja postaje smisao mog literarnog putovanja ili faustovska želja za spoznajom alternativnih svjetova.

Kako se u crnogorskoj književnosti (izuzev Nova Vukovića) niko nije bavio teorijskom analizom fantastike, ne možemo govoriti o postojanju relevantnih publikacija i kritičkih tekstova posvećenih ovoj literaturi. Iz tog razloga, moja studija “Književne opservacije” može se shvatiti kao svojevrstan uvod u sljedeću knjigu koja je u pripremi, a koja akribički studiozno tretira problematiku ovog veoma popularnog fenomena u svijetu.

Marijana Terić
Marijana Terićfoto: Privatna arhiva

Već najavljujete i narednu studiju, neprestano radite, no, kako Vi kao mlada naučnica, doktorka u svojoj oblasti, doživljavate okolnosti u Crnoj Gori u kojima stvarate i radite?

Drago mi je što ste postavili ovo pitanje, jer je situacija u kojoj se trenutno nalazim, eklatantan primjer odnosa naše zemlje prema onima koji sopstvenim trudom i naporima stiču naučna zvanja. Smatram da će biti dovoljno da navedem nekoliko značajnijih podataka koje neće biti potrebno detaljnije komentarisati...

Kao prvi doktor iz oblasti fantastičke književnosti u Crnoj Gori - doktor društveno-humanističkih nauka (Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu), najbolji student svoje generacije sa ostvarenim prosjekom na osnovnim i specijalističkim studijama 9,93, dobitnik Studentske nagrade Opštine Nikšić (2008), nagrade Filozofskog fakulteta u Nikšiću za ostvaren prosjek na osnovnim akademskim studijama (2008), nagrade Filozofskog fakulteta za ostvaren prosjek na specijalističkim studijama (2009), dobitnik jednogodišnje stipendije koja se dodjeljuje iz Fonda CANU za podsticanje naučnog i umjetničkog podmlatka Crne Gore (2007), nalazim se na Zavodu za zapošljavanje Crne Gore. Autor sam dviju monografija, oko 50 naučnih i stručnih radova i učesnik skoro 15 naučnih konferencija u regionu i inostranstvu. Ovakve okolnosti pomalo nalikuju na kafkijansku atmosferu u kojoj se našao čuveni junak Jozef K. ili na otuđenost i bespomoćnost koju osjećaju Beketovi junaci Vladimir i Estragon dok iščekuju Godoa. Stoga ne čudi zašto je Ežen Jonesko bio toliko opsjednut apsurdom i u svojim proslavljenim djelima projektovao sumnju u smisao života i čovjekove egzistencije na zemlji.

Da se vratimo i “Književnim opservacijama”, odnosno Vašem “sagledavanje literarnih pojava”. Šta ova knjiga donosi čitaocima i kome je namijenjena?

Književne opservacije predstavljaju studiju koja objedinjuje radove o savremenim književnoteorijskim i književnoistorijskim proučavanjima kako u crnogorskoj, tako i u južnoslovenskim književnostima zajedno sa svjetskom literarnom produkcijom. Polazeći od same prirode fantastičke literature, kao fenomena gotovo nepoznatog crnogorskim čitaocima, fokus mog istraživačkog procesa prvenstveno se odnosi na proučavanje savremene fantastike u djelima različitih autora i afirmisanje tog tipa literature kod nas. Takav pristup implicira potpuno nove mogućnosti sagledavanja literarnih pojava, čitanje na različitim ravnima teksta, eksperimentalne forme, smjelo napuštanje konvencija, jezičko-koncepcijsko inoviranje, produbljivanje tekstualnih značenja, kao i sve one narativne mehanizme koji čitaoca ostavljaju pred nerazriješenom tajnom odgonetanja brojnih značenja. Jer, književnost je, kako zapisuje Borhes, neiscrpna stvar, “kao što je to uostalom i samo jedna knjiga. Knjiga nije zatvoreni entitet. Ona je središte bezbrojnih odnosa”, zaključuje ovaj slavni argentinski pisac.

Na taj način, studija može biti zanimljiva ne samo proučavaocima književnosti, već svima onima koji žele da započnu literarno putovanje u neistražena polja imaginarnog narativnog univerzuma.

Knjigu čine tri tematska ciklusa: Fantastika, Eseji, Portreti i različiti prikazi. Kako ste izdvojili ove segmente i selektovali tekstove, da li se oni međusobno nadovezuju i čine kompaktnu cjelinu ili zapravo sabiraju i nude različite osvrte, analize, tumačenja i slično?

S obzirom na to su tekstovi nastajali spontano u periodu od 2014. do 2020. godine, njihovi autori kao da su „dozivali“ jedni druge. Mnoge teme se prepliću, pa se može steći utisak kompaktne cjeline i međutekstovne komunikacije unutar studije. To se, naročito, odnosi na prvi dio knjige u okviru kojega interferiraju radovi posvećeni fantastici kao umjetničkom prosedeu karakterističnom za rodonačelnika srpske postmoderne fantastike Milorada Pavića, crnogorskog pisca fantastike antiutopijskog usmjerenja Borislava Pekića, zatim Mihaila Lalića u čijoj ‘Lelejskoj gori’ pronalazimo više tipova fantastike, ali i Vladana Desnice kao autora fantastičkog (nedovršenog) romana ‘Pronalazak Athanatika’. I druga dva tematska ciklusa prati odgovarajući literarni kontekst svojstven odabranim stvaraocima. S druge strane, različite narativne strategije kojima preispitujem kompleksna literarna ostvarenja ukazuju na drugačije metodološke pristupe, recepcijske modele i narativne neobičnosti, koje mogu poslužiti kao osnovno polazište za izmjenu različitih gledišta ili upoređivanje distinktivnih stanovišta.

Završni dio predstavlja izbor portreta i prikaza najnovijih izdanja crnogorske literarne produkcije. Tu izdvajate nekoliko autora... Znam da je nezahvalno pitanje, ali kolika je važnost ovog poglavlja i koliko je zahtjevno bilo posvetiti se istraživanju?

Moram priznati da je treća tematska cjelina posvećena pojedinim autorima (ne i najznačajnijim!) savremene crnogorske književnosti koji su, sticajem okolnosti, bili predmetom mog interesovanja u ranijem periodu. Smatram da za ozbiljnog proučavaoca književnosti nijedno istraživanje ne može biti zahtjevno, ono može biti inspirativno ili provocirajuće. Budući da je moć teksta da provocira odgovor, kako je to naveo hrvatski teoretičar Zdenko Lešić, tako sam i ja bila isprovocirana intencijom da osvijetlim pojedina izdanja istaknutih crnogorskih stvaralaca poput Krsta Pižurice, Milorada Stojovića, Vitomira Nikolića, Mirka Banjevića, Slobodana Vukanovića i drugih. Dakle, pisaca neprolaznih literarnih vrijednosti. U tom kontekstu, važnost ovog poglavlja jeste velika jer oživljava crnogorsku tradiciju i ponovo aktuelizuje određene autore i njihova djela. Kako ne sadrži i mnoga druga crnogorska izdanja, nezahvalno je, kako ste i sami priznali, iznositi značajnije kvalifikacije.

Da li će čitalac uz “Književne opservacije” možda prevazići neke ranije okvire u posmatranju djela ili autora o kojima ste pisali, posebno crnogorskih, te otkriti i neke koje (nažalost) ranije nije upoznao? Moram priznati da je meni taj dio knjige bio posebno interesantan...

Drago mi je da ste Vi kao čitalac prepoznali upravo ono što je osnovna zamisao moje knjige. Pristupiti određenom književnom djelu iz potpuno novog kritičkog ugla, otkriti neotkriveno, sagledati književnu tradiciju iz perspektive savremene književnosti jeste srž mojih književnoteorijskih pogleda i literarnog senzibiliteta. Imajući u vidu da je ključni pojam modernog tumačenja književnosti čitalac, umjetničko djelo zahtijeva tumačenje putem asocijacija sa drugim djelima iz prošlosti. Čitalac treba da se uključi u receptivni horizont određenog djela i pravi aluzivne spektre na osnovu svog čitalačkog iskustva ili predznanja. Na tom putu on bi trebalo da iskazuje svoju kreativnost, modifikuje postojeća značenja, udaljava se od tradicionalnih paradigmi i kanona te rekonstruiše postojeći svijet književnog teksta. Mogućnost za ovakav književni osvrt ili istraživanje daju nam upravo ona djela koja su svoje mjesto našla u knjizi. To su izuzetno složena romaneskna ostvarenja poput “Pesme” Oskara Daviča, “Suložnika” Novaka Kilibarde, “U registraturi” Ante Kovačića, “Kuće sećanja i zaborava” Filipa Davida, “Madam Bovari” Gistava Flobera i drugih. U kojoj će mjeri biti izražena nova recepcijska literarna praksa pokazaće njeni budući čitaoci.

Pavić, Pekić, Desnica, Andrić, Davičo i mnogi drugi na koje ste se osvrnuli, koliko su aktuelni i zastupljeni danas i da li dolaze do ruku čitalaca? Zatim, koliko (mladi) čitaoci razmišljaju o pročitanom s obzirom na sve ono što je dostupno putem interneta?

Koliko je meni poznato navedeni autori izučavaju se samo u okviru školskih programa ili na visokoobrazovnim institucijama iz oblasti književnosti. Moje sedmogodišnje iskustvo predavača na fakultetu nije bilo ohrabrujuće po tom pitanju, jer sam se lično uvjerila u nezainteresovanost i nedovoljnu angažovanost većine studenata da promišljaju o knjigama koje čitaju. Poražavajuće je priznati da studenti koji su se opredijelili za profesiju budućih filologa ne čitaju djela, već internetskim kanalima dolaze do površno interpretiranih analiza, uzaludno troše vrijeme tragajući za nerelevantnim izvorima čime obesmišljavaju i svoje studiranje i stečenu diplomu. Veoma je mali broj onih koji ulažu napore da obogate svoja teorijska saznanja i čitalačka iskustva kako bi mogli istinski uživati u literarnom kosmosu Pekićevog, Pavićevog, Desničinog djela, ali i djela ostalih velikana književnosti.

Pišući o djelima, ostvarenjima i onome čime su nas zadužili autori koje ste odabrali da predstavite, da li ste razmišljali o tome koliko su oni zastupljeni danas u crnogorskoj svakodnevici, da li kroz teme o kulturi i književnosti ili institucijama sistema, a onda i da li uživaju adekvatno mjesto u društvu, na domaćoj kulturnoj sceni?

Odgovor na ovo pitanje može biti višeslojan. Ukoliko se ono odnosi samo na crnogorske autore zastupljene u knjizi, moje iskustvo nije dovoljno da bih ponudila cjelovit odgovor. Istina je da su mnoga djela promovisana u okviru određenih književno-kulturnih događaja i manifestacija u Crnoj Gori, ali ono što je mnogo važnije od toga jeste da li su ta djela adekvatno izučavana u obrazovnim ustanovama različitih nivoa obrazovanja i sa kojeg literarnog aspekta. Stiče se utisak da pojedini autori „žive“ samo dok traje promocija njihovog djela ili ih se sjetimo u odgovarajućem društvenom kontekstu.

Činjenica je i da su pojedini autori, poput Slobodana Vukanovića, marginalizovani i nedovoljno prihvaćeni u našem društvu. Razlog tome, u konkretnom primjeru, jeste nedovoljno poznavanje naučno-fantastičke književnosti, čija djela traže obrazovanog čitaoca, odnosno čitaoca bogatog književnog iskustva. Iako recepcija njegovih djela u Crnoj Gori nije postojala devedesetih godina 20. vijeka, Vukanovićeva poezija zastupljena je u antologijama i panoramama izvan zemlje: u Kelnu, Ventabrenu, Moskvi, Azerbejdžanu, Minsku, Varšavi, Tirani, Skoplju... I dok većina crnogorske čitalačke populacije nije upoznata s Vukanovićevim književnim obrascima, druge zemlje promovišu njegov rad, tako da ovaj autor dobija poziv da, kao počasni gost, prisustvuje Festivalu poezije „Centar Evrope“ u Polocku u Bjelorusiji, koji će se održati krajem ovog ili početkom sljedećeg mjeseca.

Sličnu situaciju imamo i sa Ognjenom Spahićem, pripadnikom mlađe generacije savremenih crnogorskih pisaca, čija su prvoobjavljena djela dostigla slavu izvan granica svoje zemlje i prevedena na više jezika. O Spahićevoj popularnosti u Evropi, između ostaloga, govori podatak da će, zahvaljujući saradnji s profesorom moderne književnosti u Parizu Annick Benoit i naučnim ekspertom i konsultantom u Savjetu Evrope Guy Fontaine (u okviru projekta Litterature et Societe en Europe depuis 1989 - ESPOL/Universite Catolique de Lille, France), moj prikaz njegovog stvaralaštva (naročito romana “Hansenova djeca”) biti publikovan u knjizi Lettres Europeennes, Histoire de la Litterature Europeenne (CNRS éditions). Pored francuskog, knjiga će imati i englesku verziju izdavačke kuće iz Velike Britanije „Routledge“. Promocija ove studije, koja okuplja eminentne naučnike iz različitih evropskih zemalja, biće upriličena 18. septembra 2021. godine u francuskom gradu na obali Sjevernog mora Denkerku (Dunkerque).

Pa, kakav je odnos prema književnicima, aktivnim, onima koji su odlučili da svoje karijere grade u inostranstvu ili prema nasljeđu onih koji više nijesu među živima?

Mislim da se taj odnos nikada nije promijenio. Najznačajniji crnogorski stvaraoci priznati su tek nakon smrti ili pošto su književnu slavu dostigli u drugim zemljama ili inostranstvu. To je, pretpostavljam, jedan od razloga zašto odlaze iz Crne Gore u težnji da svoje stvaralaštvo izgrade tamo gdje će biti valorizovani u dovoljnoj mjeri.

Očekujemo narednu Vašu knjigu, a do tada, s obzirom na to da još uvijek traje i period pandemije, šta biste preporučili za čitanje?

Odabir knjige, koja bi trebalo da oplemeni naše slobodno vrijeme, zavisi od senzibiliteta čitalaca. Ukusi su različiti, a ja pripadam onoj nevelikoj grupi čitalaca fantastičkih ili postmodernističkih djela. Međutim, navela bih nekoliko omiljenih knjiga koje bi mogle privući pažnju čitalaca: “Grad u zrcalu” Mirka Kovača, “Korespondencija kao život” Borislava Pekića, “Što pepeo priča” Dževada Karahasana, “Pisma” Gistava Flobera, “Dok ležah na samrti” Viljema Foknera, Džojsovi “Dablinci” ili izabrane priče Isaka Singera “Tajne kabale”. Za koju god da se odlučite, nećete se pokajati.

Crnogorska književnost postaje prepoznatljiva po ženama

U jednom od svojih radova u segmentu „Eseji“ osvrnuli ste se i na žensko pero u crnogorskoj književnosti. Da li su žene autorke i naučnice dovoljno afirmisane, ili motivisane i podržane? Kakva je crnogorska „ženska“ književnost i rukopis?

Književno stvaralaštvo žena ili „ženska proza“ jeste fenomen koji je posljednjih godina doživio svoju popularizaciju na našim prostorima. S obzirom na to da se u novije vrijeme, u okviru feminističkih teorija, razvija pojam žensko pismo koji podrazumijeva zaseban književni žanr, odnosno novu vrstu ženske literature koja samosvjesno naglašava svoju posebnost, crnogorska književnost postala je prepoznatljiva po književnom stvaranju žena.

To znači da je riječ o žanru koji u prvi plan ne ističe polne razlike među piscima, već ukazuje na to da je žensko pisanje mnogo kompleksnije i da obuhvata brojna tematska i stilska obilježja. Ono se bavi pitanjima ženske kreativnosti, specifičnostima ženske perspektive pripovijedanja koja se razlikuje od intelektualne tradicije muškaraca. Žensko pismo narušava konvencionalnu logiku jezika, ruši ustaljene forme, tako da su i književnice uspjele da sruše sve predrasude i prepreke koje su im onemogućavale da iskažu svoj talenat ranijih decenija.

Zahvaljujući ovakvoj borbi za ženska prava, žensko pisanje i žensku literaturu, crnogorska književnost postaje prepoznatljiva po književnom stvaranju žena, koje su se nalazile na marigini ili bile potpuno anonimne.

Poražavajuće je priznati da studenti koji su se opredijelili za profesiju budućih filologa ne čitaju djela, već internetskim kanalima dolaze do površno interpretiranih analiza, uzaludno troše vrijeme tragajući za nerelevantnim izvorima čime obesmišljavaju i svoje studiranje i stečenu diplomu. Veoma je mali broj onih koji ulažu napore da obogate svoja teorijska saznanja i čitalačka iskustva kako bi mogli istinski uživati u literarnom kosmosu Pekićevog, Pavićevog, Desničinog djela, ali i djela ostalih velikana književnosti.

Sve je manje onih koji čitaju

S obzirom na vrijeme u kojem živimo i razna tehnološka dostignuća kojima svjedočimo, dovodite li u pitanje budućnost knjige i opširnijeg književnog štiva, te papirni, štampani format u kojem se čitaoci potpuno posvećuju onome što je unutar korica? Koliko se uopšte čita danas, ako možete ocijeniti, i da li se taj čin čitanja knjige promijenio?

Vaše pitanje me asocira na tekst „Futur egzaktni“ mog mentora s doktorskih studija, profesora Save Damjanova, u kojem objašnjava da će pojam „umetnost jezika“, to jest književnost u 21. vijeku dobiti multimedijalnu formu, što znači da bi elektronski, digitalni medij mogao potisnuti štampani medij. Ovim je Damjanov ukazao na sudbinu liteararnih djela koja bismo čitali na ekranu, odnosno ukazao na potrebu da književnost, pored štampane forme, treba da ima i svoju elektronsku reprodukciju budući da virtuelni svijet postaje naša jedina realnost. Iako sam saglasna sa ovakvim stanovištem, smatram da nijedan digitalni medij ne može priuštiti to zadovoljstvo držanja knjige u ruci, mirisa njenih korica i uživanja u stranicama koje izmiču pod prstima tokom čitanja. Međutim, sve je manje onih koji čitaju i doživljavaju čitanje kao hedonističku aktivnost. Citirala bih jednog bosanskohercegovačkog autora, Irfana Horozovića koji kaže: „Postoje oni koji čitaju i ništa ne razumiju. Oni su najbrojniji.“

Opširna književna štiva, kako ih nazivate, sve manje dolaze do čitalaca, a razlog tome ne mora biti samo u nedostatku vremena za čitanje. I Borhes je afirmisao kratke prozne forme, pa je u tom kontekstu čuvena njegova rečenica: „I ja bih mogao da napišem "Zamak" (misli se na Kafkin roman), samo što bi on tada iznosio stranicu ili dvije“. Zahvaljujući njemu, mnogi teoretičari smatraju da je Borhes pripovijetku oslobodio osjećanja inferiornosti u odnosu na roman. Sve je to stvar individualnih intelektualnih procjena i različitih čitalačkih poriva.

Džojsova misao da traga za idealnim čitaocem, koji pati od idealne nesanice, može biti jedan od odgovora koliko se i kako čita danas. Rekla bih nedovoljno ili površno!

Bonus video: