Adrenalin skakao na pruzi do Kolašina - Vijesti.me
NASTAVLJA SE CRNOGORSKO-NJEMAČKA ŽELJEZNIČKA PRIČA

Adrenalin skakao na pruzi do Kolašina

Posjetom šefa PR službe Dojče bana i ambasadora Njemačke, nastavljena jedinstvena crnogorsko-njemačka željeznička priča

U kabini lokomotive
U kabini lokomotive (Foto: Mišael Bader)

Jedinstvena crnogorsko-njemačka željeznička priča nastavlja se i ovog ljeta - nakon što je mašinovođa Zoran Bošković prošlog maja u kokpitu najbržeg putničkog voza Evrope ICE 3 “letio” od Minhena do Berlina prosječnom brzinom od 300 kilometara na sat, a potom u oktobru njegov kolega Andreas Hartman vozio pola vijeka staru “Rumunku” od Bara do Kolašina, u novoj “epizodi” glavni junak bio je Holger Bajora, šef PR službe Dojče bana - njemačke državne željeznice.

Bajora i njemački ambasador u Crnoj Gori dr Robert Veber sa porodicama, posredstvom Željezničkog prevoza Crne Gore, imali su protekle sedmice nezaboravnu vožnju. U kabini lokomotive međunarodnog voza 430 Bar-Beograd, gdje im je domaćin bio mašinovođa Budimir Zejak, od Bara do Sutomora bila su prvo Holgerova djeca, od Sutomora do Podgorice supruge dvojice Njemaca, a od Podgorice do Kolašina, na ruti “sa malo više adrenalina”, u kokpitu su bili ambasador i Bajora, koji su skoro neprestano ”škljocali” fotoaparatima.

“Kada sam krenuo da organizujem Zoranov dolazak u Njemačku i njegovu vožnju ICE 3, mislio sam da je to nemoguće da se završi, bilo je baš dosta posla da se sve poklopi, ali još veće iznenađenje su mi bile njegove riječi: ‘Kada dođeš u Crnu Goru, bićeš naš gost u našoj lokomotivi’. Mislio sam tada - nikad neću ni poći u Crnu Goru, a godinu dana kasnije - evo me ovdje na odmoru sa familijom, oduševljeni smo kako je lijepo. Veliko hvala kolegama iz Željezničkog prevoza Crne Gore na svemu što su nam priredili”, rekao je “Vijestima” Bajora.

Kod direktora Željezničkog prevoza(Foto: Mišael Bader)

“Vijesti” su ranije pisale o Boškovićevoj posjeti Njemačkoj i Hartmanovom dolasku u Crnu Goru...

Rodom iz Berlina, Bajora je punih 25 godina, još od studija, u Dojče banu, koji zapošljava više od 200.000 radnika.

Željeznica mu je život, u slobodnom vremenu sa prijateljima održava jednu staru parnu lokomotivu.
Na pitanje “Vijesti” da li je ono što je vidio na našoj željeznici za njemačke prilike muzej tehničke kulture,Bajora je kazao da je “zaista potpuno drugačije izgleda od svega u Njemačkoj”.

“Najbitnije od svega je da to funkcioniše, a ovdje kod vas funkcioniše. Evo, u Baru sam vidio Simensov sistem za upravljanje skretnicama kakvih u Njemačkoj ima na hiljade i koji još rade”.

Neposredno pred ukrcavanje u voz, na peronu barske stanice ambasador Veber kazao je “Vijestima” da je ovo sjajan primjer saradnje kolega dvaju država.

“Ovo pored toga pronosi ljepote Crne Gore do Njemačke, dolaze ljudi i vide kako je ovdje kod vas lijepo. Tu ima velikog potencijala za turizam, Crna Gora je veoma lijepa zemlja”.

Njemci oduševljeni prirodom(Foto: Mišael Bader)

Glavni “krivac” za nastavak ove storije je poznati “barski Njemac” Mišael Bader, koji je u novembru 2016. animirao ekipu popularne njemačke SAT televizije da u emisiji o Crnoj Gori snimi kadrove iz lokomotive, poslije čega je tadašnji domaćin u lokomotivi - Zoran Bošković i pošao u goste Dojče banu.
Bader “Vijestima” priča da je prošle jeseni u neformalnom razgovoru sa ambasadorom čuo da nikada nije bio u lokomotivi.

“Sa nama je tada bio i Zoran, rekao sam ambasadoru: ‘OK, ako bude prilike, pozvaću vas’. I sad, kad je Holger došao u Crnu Goru na odmor, i to čak 21 dan iako je prvi put ovdje, čim smo za njega napravili program, poslao sam mejl u ambasadu. Ubrzo je stigao pozitivan odgovor. Iz lokomotive je Holger napravio, pa jedno milion fotografija, bio je impresioniran, nije ovo očekivao, a prije svega, da voz ide tako dobro. Kazao mi je da je putnički vagon bio uredan i čist, ali da od lokomotive nije očekivao da ide ‘toliko visoko’. Iz Kolašina smo kombijem svratili na most na Maloj rijeci koji su oni obišli i bili istinski oduševljeni i zadivljeni najvišim željezničkim mostom u Evropi. Da, kod nekih od nas je bilo i straha od visine”, kaže Bader.

Bošković uskoro odlazi u penziju, nakon što je počeo da vozi lokomotive još 1980. godne i kaže da je veoma je zadovoljan što se ova priča nastavlja.

Most na Maloj rijeci(Foto: Mišael Bader)

Goste iz Njemačke je u Baru upoznao sa Radulom Jeknićem, šefom Željezničke stanice, koji ih je poveo u depo, gdje je šef depoa Milovan Novosel demonstrirao organizaciju održavanja i rasporeda.

“Holger je istakao da postižemo jako dobre rezultate u održavanju u ovako skromnim uslovima i na malom prostoru. On inače već u prvom sudaru sa onim što je željeznica - kolosijekom, dokazao da je i te kako dobro verziran, ne samo za PR. Odmah je vidio da je jedan na barskoj stanici iz 1926. godine, potom je vidio prag koji je postavljen prije dolaska Plavog voza (Titovog), sa metalnim markerom iz 1975. Komentarisao je Simensovu opremu koja u upotrebi od 1976... Ima zaista jako zapažanje, ulazio je u detalje, tražio od nas objašnjenja. U povratku iz Kolašina, u Podgorici nas je primio direktor Željezničkog prevoza Nenad Babić, predstavio je Bajori kako mi sada poslujemo nakon reorganizacije u četiri preduzeća iz nekadašnjeg jedinstvenog. Holger je govorio o poslovanju Dojče bana nakon njihove reorganizacije. Na tom sastanku je iskazana obostrana želja da se ova komunikacija nastavi”, rekao je Bošković.

Bošković (lijevo) i Bajora na Mostu na Maloj rijeci(Foto: Mišael Bader)

On je od Holgera na poklon dobio kalendar Dojče bana za 2020. i dio radne opreme njegovih njemačkih kolega - ranac kakvog u prodaji nema i kojih je podijeljeno tačno 20.000 - koliko Dojče ban ima mašinovođa.

Zoranov ranac nosi broj 20001.

 Njemačkoj fali mašinovođa 

Bošković tvrdi da i te kako ima prostora za saradnju crnogorske i njemačke željeznice.

“Prije svega, da naši mladi ljudi imaju otvorena vrata kod njih, da se upoznaju sa jezikom, izvrše pripreme i polože stručni ispit, što nije mnogo komplikovano. Naša škola za mašinovođe je priznata, a oni inače traže mašinovođe, sada ih obučavaju u Španiji, o trošku Dojče bana. Potom ih dovode u Njemačku sa obavezom da najmanje tri godine voze za Dojče ban, jer im nedostaje taj kadar”.


Vidi sve komentare