Bivši radnik "Radoja Dakića": Nekada se za 1. maj slavilo

Nikola danas prima iz socijalnog 90 eura, sa kojim sebe i ženu Mariju ne može prehraniti, a kamoli svu porodicu.
0 komentar(a)
Ažurirano: 29.04.2011. 17:39h

Nikola Stefanović (61) iz Gornje Gorice nakon 20 godina rada u Centrokoži i Radoju Dakiću, i pošto je izgubio posao počeo je da uzgaja piliće i da tako prehranjuje porodicu.

Nikola koji ima četiri sina, ćerku i 11 unučadi kaže da je radio različite poslove u životu, ali nijedan mu nije donio penziju.

"Imam čitav fudbalski tim unučadi i ponosan sam zbog toga. Teško je živjeti danas, dosta ljudi nema para, do 90-tih se i moglo nekako dok je proizvodnja radila, a danas zanat polako izumire. Radio sam u Radoju Dakiću kratko u magacinu djelova, tako da nisam mogao uzeti dinara iz tog preduzeća kad sam ostao bez posla, mada od plate se tada mogla prehraniti čitava porodica, “nije bilo zime”. Sjećam se vremena kad je čitava radnička klasa slavila Prvi maj, nije se tri dana radilo za praznik rada, ljudi su pucali iz oružja i slavili a ja sa kolegama i društvom u prirodi, ispečemo jagnje, svi su bili siti i zadovoljni", naveo je Stefanović, dodajući da za razliku od tada “danas se kući slavi, ako se uopšte i slavi taj dan”.

Nikola danas prima iz socijalnog 90 eura, sa kojim sebe i ženu Mariju ne može prehraniti, a kamoli svu porodicu.

Nikola danas prima iz socijalnog 90 eura, sa kojim sebe i ženu Mariju ne može prehraniti, a kamoli svu porodicu.

"Na birou sam, nemam penziju. Skoro dvadeset godina sam radio u Centrokoži, 2006. godine sam napustio firmu, uspio sam uzeti 24 lična dohotka, oko 4000 eura. Sa tim novcem sam kupio auto jer ga nisam imao i otpočeo posao sa pilićima, koji mi i dan-danas pomaže da prehranim porodicu. Da mi posao propadne ne znam šta bih radio, tri sina su mi oženjena a ćerka udata, oni mi pomažu rade kod privatnika, mada teško je danas doći do posla", kazao je Stefanović, ističući da je danas manje kupaca nego kad je počeo sa poslom.

"Danas uzgajam 100 pilića. Počeo sam sa 50, a najviše sam ih imao par stotina pilića. Danas ljudi slabo kupuju, narod nema para, ne može se spojiti kraj sa krajem. Kupujem pilad u Nikšiću, držim ih kod sebe do 45 dana. Kilo prodajem za 3 eura", rekao je Stefanović, dodajući da je uvijek davao na odloženo plaćanje onom ko nema novca, ali je bilo onih koji su ga prevarili i nikada nijesu platili. Nikola kaže da se sjeća jedne žene sa Kosova koja je bila poštena i uvijek je vraćala dug, iako je bila u teškoj situaciji.

Danas ljudi slabo kupuju, narod nema para, ne može se spojiti kraj sa krajem. Kupujem pilad u Nikšiću, držim ih kod sebe do 45 dana. Kilo prodajem za 3 eura", rekao je Stefanović.

"Žena sa Kosova koja nije imala novca, a i vidjelo se da je u teškoj situaciji, dolazila je za piliće kod mene. Uvijek sam joj davao pilad, čak ih nisam ni mjerio jer nisam ni mislio o tome da će mi donijeti novac. Nakon nekog vremena ona je došla kod mene i pitala koliko duguje za piliće, ja sam joj rekao da ne duguje ništa jer nismo mjerili pilad i upisivali u svesku. Ona je tada kazala da je mjerila svaki put kad je uzela pile i dala pare koje je dugovala, iako sam se tome protivio", naveo je Stefanović, dodajući da su penzioneri najpošteniji kupci i najredovniji platiše.

Radio godinu u Libiji

Nikola je prije više od trideset godina radio u Libiji kao betonjer i kao rukovodilac građevinskih mašina.

"U Libiju sam pošao preko OGP-a (Opšteg građevinskog preduzeća). Pola godine sam radio kao betonjer, a pola na građevinskim mašinama. Novca je bilo dosta, cura, svega proveo sam zaista interesantnu godinu u Libiji", kazao je Stefanović, dodajući da je od novca koji je zaradio u Libiji napravio kuću u Gornjoj Gorici.

Sat sjeća na srećna vremena

Rada Vukmirović-Zeković (60) iz Lijeve Rijeke, trenutno nastanjena u Podgorici takođe je bivša radnica Radoja Dakića, ali za razliku od Nikole Stefanovića uspjela je da nakon 36 godina rada dobije penziju.

"U Radoju Dakiću sam radila kao komercijalista. Do 90-tih se moglo raditi i zaraditi, ali poslije su se stvari potpuno promijenile. Firma je proizvodila od igle do lokomotive, bilo je više od 5000 radnika u Podgorici, Nikšiću i Bijelom Polju. Sa platama se moglo živjeti dobro. Čak sam nakon tri mjeseca rada dobila platu viška. Od 90-tih je počelo životarenje sve do stečaja 2006. godine. Još uvijek ništa nisam dobila od firme. Sud je presudio da 77 plata treba da nam se isplate, mada to se još čeka, dobro je što imam penziju", rekla je Zeković.

Rada se sjeća da se nekad dok su radile firme i dok je proizvodnja cvjetala na tlu nekadašnjeg Titograda u autobusima nije moglo naći slobodno mjesto. Rada kaže da je Prvi maj bio praznik koji se sa nestrpljenjem čekao i nije se radilo za praznik po tri dana.

"Obični radnik je mogao zaraditi više i od šefa ili direktora, to je u današnje vrijeme nepojmljivo", rekla je Zeković.

"Radnici bi išli na svoja imanja za dane praznika, odmarali su i nije bilo finansijskih problema", navela je Zeković.

Za deset godina rada u firmi 1980. godine Rada je dobila sat, a kaže da su se pokloni dobijali za svaki jubilej, čega danas skoro i da nema.

"Obični radnik je mogao zaraditi više i od šefa ili direktora, to je u današnje vrijeme nepojmljivo", rekla je Zeković.

Danas Rada živi od penzije od 245 eura, koja ne može pokriti sve dažbine.

Bonus video: