Pomiriti zavađene strane u ime ljubavi prema čovjeku i božjem zakonu životni je moto Ljika Mani Čunmuljaja(83) iz Podhuma, predsjednika Mirovnog vijeća albanskih plemena Hota, Gruda, Zatrijepča, Koja, Fundine i Tuzi, zahvaljujući kojem su spriječene brojne krvne osvete i stavljena tačka na šest vjekova star zakon Leke Dukađina - "oko za oko, zub za zub, krv za krv".
S obzirom na to da se do zadovoljenja pravde sada dolazi kroz pravni sistem države, potreba za tradicionalnim plemenskim mirovnjacima je manja, ali se u Malesiji i dalje s poštovanjem sjećaju mirotvoraca Čunmuljaja, Nikole Đonaja, Paška Dušaja i Martina Ivezaja, jedinih živih članova Mirovnog vijeća za umir krvi, čiji su pripadnici bili najugledniji ljudi Malesije.
Aplauz na groblju za poštovanje bese
Čunmuljaj se sjeća da je nakon očeve smrti 1955. godine naslijedio i barjaktarsko nasljeđe svoje porodice i da je u 25. godini morao zamijeniti oca u plemenskim dogovorima oko formiranja Mirovnog vijeća.
„S obzirom na zasluge naše porodice, pripala mi je čast da budem predsjednik Mirovnog vijeća. Na skupu u Malesiji 70-tih godina obnovilo se Mirovno vijeće, najviše zbog krvne osvete. Svoje mjesto u ime Hota iz poštovanja ustupio sam Nikoli Đonaju, tadašnjem poslaniku, Grude je predstavljao Selim Frljučkaj, Zatrijebač Marko Margiljaj, Koje Đoko Uljaj, Viktor Ljuca Fundinu a Ibrahim Drešević Tuzi. Odredile su se grupe ljudi, krenulo se od sela do sela, od bratstva do bratstva i većina se u Tuzima složila da dođe do bese malesijske, odnosno umira krvi. Skup je trajao do dva popodne, a u četiri sata istog dana mladić iz Koja Marko Koljin ubije Ljeku Junčaja na Koniku u Podgorici. Ubica pobjegne, a na sahrani se iskupi oko 5-6 hiljada ljudi iščekujući hoće li se dogovor održati. Brat od strica Ljeke Junčaja, Novuksani, započeo je govor riječima da je izgubio brata, ali da je brat mali prema Malesiji. Na kraju je rekao da prihvata besu malesijsku i da ubica mora odgovarati pred zakonom. Na to je narod odgovorio aplauzom. Sedmicu nakon toga braća ubice su tražili od suda najstrožu kaznu. Koliko se sjećam, sudija je presudio oko 15 godina zatvora“, rekao je Čunmuljaj.
Vijeće formirano zbog brojnih ubistava
Zakon Leke Dukađina, star šest vjekova, opstajao je u starozavjetnom principu „oko za oko, zub za zub“ i nije ga bilo lako iskorijeniti u Malesiji, prisjeća se Čunmuljaj, ali data besa morala se održati.
Jedan od povoda za formiranje Mirovnog vijeća bio je niz tragičnih događaja iz 70-tih godina u SAD-a u Detroitu između porodica Ljuljđuraj i Berišaj.
Seriju ubistava, od kojih su neka počinjena u Malesiji a pojedina u Americi, prekinuo je sporazum o umiru krvi
Seriju ubistava, od kojih su neka počinjena u Malesiji a pojedina u Americi, prekinuo je sporazum o umiru krvi. Čunmuljaj ističe da nijesu baš svi lako prihvatali mirovnjake.
„U pojedinim slučajevima išli su sa nama fratri, hodže i najugledniji ljudi i mirili zavađene porodice u Malesiji, Albaniji i na Kosovu. Pojedini nesporazumi znali su trajati godinama. Pojavimo se u selu, a muškarci napuste kuće da ne bi prihvatili mir. Tražimo ih po imanju i dovedemo. Mole hodže, biskupi i fratri sa nama, cijela familija plače, ali na kraju pristanu i oproste“, rekao je Čunmuljaj.
Nijedan dan nije proveo u školskoj klupi, sam je naučio da čita i piše, ali zato ne može pobrojati koliko je pomirio ljudi i zajedno sa kolegama mirotvorcima uticao da se okončaju porodične tragedije.
Mirio i nakon trostrukog ubistva
„Najbolje je postupati po savjesti“, smatra Čunmuljaj.
Jednog događaja od prije četiri decenije, Čunmuljaj se još živo sjeća.
„Bilo je to trostruko ubistvo u Vuksanlekićima 70-tih godina - oca i dva sina. Još je tekla krv, a morali smo biti tamo u ime Mirovnog vijeća. Pamtim dobro kako otac i dvojica mladića leže pored ognjišta, a krv se sliva preko kamenja. Ubice su već prebjegle u Albaniju, a mi smo morali da ubijedimo familiju u najdubljoj žalosti za bližnjima da se ne osvete rodbini ubica. Taj događaj nikada neću zaboraviti“, rekao je Čunmuljaj.
On je za zasluge na kongresu mirovnjaka u Tirani svojevremeno dobio počasnu diplomu. Na tom kongresu u društvu akademika i profesora Čunmuljaj je jedini bio "bez škole". U kojoj mjeri je u Albaniji bila poznata njegova "životna škola" i rad na umiru krvi govori podatak da je nacionalna televizija Čunmuljajev govor prenijela u cijelosti. Čunmuljaj ističe da ljudi danas ne traže mirovnjake za posrednike u svojim sporovima, ali da je nedavno, sasvim slučajno, presudio u jednom imovinskom sporu.
"Komšije se sudile godinama oko međe i pojavi se i sudija na imanju. Međutim, nikako da ih pomiri na miran način. Tada jedan od njih, nezadovoljan sudijom, uzviknu da ima čovjeka koji u pravdi 'dlaku na pola dijeli i da će on pravično presuditi. Radio sam u vinogradu, kad dotrča jedan momak i reče da me traže. Spor smo okončali na zadovoljstvo svih učesnika", rekao je Čunmuljaj.
S pravne tačke gledišta - krvna osveta je težak zločin, ali je u prošlosti smatrana i moralno-obavezujućim činom.
Porodica je postupak ubice pravdala svijetlim obrazom i čašću…
S pravne tačke gledišta - krvna osveta je težak zločin, ali je u prošlosti smatrana i moralno-obavezujućim činom
Neizvršenje krvne osvete smatralo se kukavičlukom, a porodica bi se često i odrekla takvog člana, što je smatrano najvećom sramotom.
Sudeći po istorijskim svjedočanstvima i sudskim analima, krvna osveta je u XVIII i XIX vijeku bila jedna od najvećih nesreća u Crnoj Gori i Albaniji.
Odbio da ubije i odselio na Kosovo
Čunmuljaj je kazao da povod za ubistvo može biti banalan.
“Prema nekom starom plemenskom običaju, bilo je zabranjeno da se Hoti žene među sobom. Jedan Gojčaj je 50-tih godina prekršio to nepisano pravilo, izrodio djecu i sve bi bilo u redu da se nije počeo hvaliti. To je zasmetalo jednom Hotu koji ga je zbog toga ubio. Krv smo umirili, a ubica je osuđen u redovnom sudskom postupku. Međutim, nije lako bilo ni samoinicijativno oprostiti krv. Pamti se slučaj koji se dogodio prije 100 godina. Dvije porodice su imale na desetine međusobnih ubistava, a jedan od njih je odlučio da se ne sveti i da tako prekine niz krvne osvete. Međutim, to je značilo da krši i nepisana plemenska pravila. Narod mu je govorio da je kukavica i da je osramotio svoje bratstvo i on je na kraju morao da se sa porodicom odseli na Kosovo”, rekao je Čunmuljaj.
Hodža umirio krv strahovladom
U vrijeme strahovlade Envera Hodže krvna osveta je u Albaniji rigoroznim kaznama skoro bila prekinuta, ali ne i iskorijenjena. Poslije promjena1997. godine, u nastaloj društvenoj anarhiji naglo su počeli da se podmiruju stari računi u krvi.
U nekoliko narednih godina desilo se 1.800 ubistava koja se dovode u vezu sa podmirivanjem krvavih računa, zabilježila je štampa u Tirani. Posljednji slučaj krvne osvete u Crnoj Gori desio se 2005. godine na Cetinju. Drago Kaluđerović(64) je usred dana iz automatske puške usmrtio Rajka Markovića(36), koji je 14 godina ranije iz nehata ubio njegovog sina Žarka(24).
Krvna osveta nije karakteristična samo za Albaniju i Crnu Goru, već je poznata i u istoriji indoevropskih i azijskih naroda, među pripadnicima svih velikih svjetskih religija
Kaluđerović je nakon toga i sebi oduzeo život. Krvna osveta nije karakteristična samo za Albaniju i Crnu Goru, već je poznata i u istoriji indoevropskih i azijskih naroda, među pripadnicima svih velikih svjetskih religija.
Prema čečenskom kodeksu časti, krvna osveta mora izvršiti u roku od najviše jedne godine. U Crnoj Gori krv ubijenog se čuvala u čaši, kada uzavri govorilo se da je dala znak da je izmolila osvetu pred Bogom.
Planine Apalači u SAD, bile su poprište jednog od najkrvavijih porodičnih obračuna, gdje su se godinama ubijali članovi zavađenih porodica Hetfild i Mekoj. Agonija je trajala sve do dvadesetih godina XX vijeka, dok u dubokoj starosti nijesu umrle porodične vođe.
Bonus video:
