Mnogi ne znaju da je Dara iz pjesme „Duni vjetre malo sa Neretve“ zauvijek povezala Mostar i Nikšić. Dok Mostarci „rastjeruju tamu“ pjevajući o Dari, malobrojni stariji Nikšićani pričaju o ljepoti Spasojeve Dare Vujović, koju Hercegovci „prisvojiše“ i koja postade Mostarka.
Dara iz pomenute pjesme bila je prvo od petoro djece Nikšićanina Spasoja Vujovića.
„Moj otac je obišao svijet, stizao do Afrike, boravio u Abisiniji i Magadaskaru, da bi jedno vrijeme živio u Harbinu, u Mandžuriji. Prije nego što je otišao za Madagaskar u Nikšiću je vjerio jednu djevojku, iz fine porodice. U to vrijeme počeo je rusko-japanski rat i on je krenuo sa flotom admirala Makarova, tako da je učestvovao u bici kod Port Artura. Pošto se njegov povratak kući odužio, vjerenica, koja ga je čekala dvije godine, u međuvremenu se udala”, objašnjava dr Nikola-Nico Vujović zašto se njegov otac kasno oženio.
Spasoje je učesnik i mnogih bitaka, poput one kod Port Artura, ali i bitke na Vučjem dolu. Jedan je od graditelja pruge Adis Abeba -Džibuti, ali i mosta na Moštanici (ne Rimskog). Zbog tog mosta je protiv kralja Nikole, koga je volio i poštovao, podnio prvu tužbu jer mu kralj nije platio gradnju.
Spasoje se oženio u 50. godini, 1908, a najmlađe dijete, kćerku Slavku dobio je u 70. godini. Imao je petoro djece - dva sina i tri kćerke. Dara je rođena 1916. godine, a Nikola, četvrto dijete po redu i jedino koje je živo, deset godina kasnije.
“Svi smo dočekali da napunimo 80. godina. Tu smo bili talični da svi doživimo starost, bez ikakvih problema”, kaže Nikola i pokazuje porodične fotografije.
Dara se, pričali su Nikšićani, isticala ljepotom, stilom i otmenošću. Njen brat smatra da nije ljepota bila presudna kod Dare, već njena dobrota i plemenitost.
“Dara je bila više dobra nego prelijepa. Bila je plemenita. Poslije završetka mature otišla je u Beograd da uči domaćinsku školu kod Spasenije Pate Marković, autorke čuvenog ‘Patinog kuvara’, gdje su se školovale samo djevojke iz imućnijih porodica. Kada je završila školu, vratila se kući, a ubrzo je izbio rat”, kaže Nikola.
Imala je Dara mnogo prosaca. Birala ona, birali i otac i porodica, ali nijesu izabrali.
“Iako je bio evropski čovjek, što se djece tiče, bio je patrijarhalan. Nije volio šminku i kada bi Dara izlazila iz kuće uzimao bi maramicu da vidi da li se našminkala. Imala je dosta udvarača. Jedan mladić, iz ugledne drobnjačke porodice, učio je školu ovdje i stanovao kod nas, jer se jedan dio hotela izdavao za stanovanje. Volio je Daru i iscenirao je da hoće da se ubije. Čak je i bojom nacrtao krv. Dara se baš prepala”, sa osmijehom priča Nikola.
Ne zna ko je autor pjesme u kojoj se pominje njegova sestra. Zoran S. Mačkić u “Glasu Srpske” od 7. oktobra 2013. godine napisao je da je mladić koji je zbog Dare bolovao ljubavne jade, došao u Mostar da oduži dug prema kraljevoj vojsci.
Tamo je, maštajući o Dari, spjevao pjesmu “Duni, vjetre, malo sa Neretve/ pa rastjeraj tamu po Mostaru/ da ja vidim Spasojevu Daru”, koju su Mostarci prihvatili. Kada je pjesma komercijlizovana, Spasoje je “nestao” iz nje.
“Mi nijesmo ni željeli da znamo za pjesmu, a ne ko je njen autor. U to doba nije prijalo čuti stihove ‘Bil’ se Dara poljubiti dala’. A pjesma se uveliko pjevala po Nikšiću. Moji drugovi su znali da ne volim pjesmu i nikada je u mom društvu nijesu naručivali. I Dari, zbog ambijenta, više nije bilo drago zbog pjesme nego što jeste”, kaže Nikola i priznaje da je i poslije toliko godina i dalje ostao otpor prema pjesmi.
Nije mu imponovalo ni to što su pjesmu o Dari snimili mnogi renomirani izvođači narodnog melosa, poput Zaima Imamovića, Mirka Rondovića, Marinka Rokvića. Čak se i roker Branimir Džoni Štulić “upisao” u listu izvođača.
Nakon smrti majke, Dara se 1962. godina preselila u Beograd, jer su tamo bile i druge dvije sestre. Tamo se i zaposlila i ostala da živi do kraja. Umrla je 1999. godine. Nažalost, nikada se nije udala.
Slovo “J” ostalo kod Sreća
U sjevernom dijelu kuće Spasoje je izdao pod zakup prostoriju, u kojoj je bila obućarska radionica Jova Grbovića, koga je Spasoje od milošte zvao Srećo. Iznad vrata radionice stajala je firma, na kojoj je pisalo: ‘Obućarska radiJonica “SKOK“.
Na ulazu hotelske trpezarije đaci su napisali “Trpezaria”. Kada je jednom ušao u hotel poznati profesor srpskog jezika Stojan Cerović i vidio ovaj natpis, upitao je Spasoja: ‘A gdje ti je, gazda Spasoje, “j” iz ovog natpisa?’ Spasoje je munjevito odgovori: ‘Eto ga kod Sreća, gospodine profesore!’”
Spasoje – hotelijer, graditelj, ratnik, ali i kum Ljuba Čupića
Spasoje je bio upravnik pivare “Onogošt” koju je držao Vuko Krivokapić, da bi 1910. godine kupio hotel “Amerika”. Hotel je imao restoran i 15 soba, a “baksuzni” broj 13 je preskočen. Sobe sa brojem 1 i 6 imale su balkone i predstavljale su neku vrstu ondašnjih apartmana za posebne goste, a balkone su imale i dvije sobe u dijelu zgrade naspram dvorišta.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata, hotel je proširen i modernizovan, a dograđen je, kako Nikola ističe, one godine kada je rođen, 1926, a vodilo se računa da se ne naruši ljepota zgrade i grada. Hotel je nacionalizovan 1948. godine. Bio je kum sa Lazarom Sočicom, ali je i krstio čuvenog Ljuba Čupića.
“Ljubo je bio takav čovjek da se morao voljeti - dobar, šarmantan, lijep. Nakon izricanja presude, dobili smo pismo od njega. U pismu je stajalo: ‘Draga kumo, znaš šta se desilo. Ako me ne strijeljaju danas u podne, molim te donesi mi sjutra ujutro doručak’.
Teško je bilo mojoj majci da sprema poslednji obrok nekome koga voli. Ujutro su sestra Slavka i njena drugarica, tada djevojčice, odnijele doručak Ljubu”, priča Nikola i pokazuje fotografiju sa krštenja Čupića.
Bonus video:
