Darinku Vujanović pacijenti su obožavali, kolege poštovale

Nikšićanka Darinka-Dara Vujanović bila je prva žena hirurg iz Crne Gore, prvi doktor medicinskih nauka iz nikšićke bolnice, inspiracija generacijama hirurga
1171 pregleda 38 komentar(a)
Ažurirano: 15.02.2015. 19:34h

Njen mikrokosmos bili su porodični dom i nikšićka bolnica. Njene dvije ljubavi, kojima je davala sve i za koje se nikada nije štedjela, bile su, opet, porodica i hirurgija.

Bila je prva žena hirurg iz Crne Gore i prvi doktor medicinskih nauka iz nikšićke bolnice, a opet nikada nije željela da se ističe. O njoj su govorili zahvalni pacijenti, privržene kolege, vjerni prijatelji. Darinka-Dara Vujanović je ćutala i radila, za svoju djecu, supruga, u “svojoj” hirurškoj sali.

Za 30 godina 15.000 operacija

“Kada smo dolazili na staž, bilo da je u pitanju ljekarski ili studentski staž, jedva smo čekali da budemo u njenoj blizini jer znala je da nam prenese ono što je bitno u hirurgiji, da nas uputi u taj dio posla na najbolji način, da u stažistima ‘prepozna’ hirurga”, priča prim. dr Radovan Mijanović.

Priznaje da je teško govoriti o Dari jer čovjeku uvijek prifale riječi kada treba da priča o, kako reče, nekome ko je bio izuzetan ljekar, stručnjak, naučni radnik, ali i čovjek.

Radovan Mijanović

"Ti dani provedeni sa njom za vrijeme stažiranja bili su i te kako dragocjeni. Sve kolege su je izuzetno poštovale. Nikada sebe na poslu nije štedjela. Ako se išta teško ili nerješivo dešavalo na hirurgiji Dara je bila prisutna. Ono što je kod nje bilo možda posebno ljudsko je da je sa mlađim kolegama imala izuzetan odnos. Nikada nije štedjela vrijeme da bude sa mlađima, da sve koje to interesuje povede iza hirurškog stola dok radi. Bio sam jedan od onih koji je rado prisustvovao operacijama koje je Dara obavljala”, prisjeća se Mijanović koji je sa Darom Vujanović radio zajedno 70-ih godina prošloga vijeka.

Rad Hirurške službe počeo je odmah nakon oslobođenja Nikšića u septembru 1944.godine, što je bio prioritet s obzirom na veliki broj ranjenika. Nakon prof.dr Nika Miljanića službu su vodili dr Milan Vezilović, hirurg iz Dubrovnika, dr Luka Jovićević, a zatim prim. dr specijalista Dara Vujanović.

Dara Vujanović, rodom Mijušković, rođena je 1923. godine u Pljevljima. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Nikšiću, a 1950. godine diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Beogradu, gdje je zatim specijalizirala opštu hirurgiju. Na postdiplomskom usavršavanju boravila je u Parizu, a na Beogradskom univerzitetu doktorirala je 1975. godine sa temom "Incidenca i kliničke karakteristike kod radnika Željezare 'Boris Kidrič' Nikšić“.

Kratak period radila je na Cetinju gdje je bila upravnik Srednje medicinske škole. Nakon položenog specijalističkog ispita 1957. prelazi da radi u Nikšić gdje ostaje skoro do penzije. Za više od 30 godina rada u operacionoj sali obavila je oko 15 hiljada hirurških zahvata.

Mentor koga su priželjkivali

Prim. dr Branislavu Ceroviću, Dara Vujanović bila je mentorka. Kod nje je počeo specijalizaciju 1969. godine i skoro 20 godina radili su zajedno.

"Mislim da je njenim dolaskom na čelo nikšićke hirurgije 60-ih godina prošlog vijeka hirurgija krenula uzbrdo. Sjećam se da sam bio oduševljen prvim susretom sa njom, a kasnije i sa prvim pristupom hirurgiji i hirurškoj operacionoj tehnici. To oduševljenje trajalo je svih tih dvadesetak godina”, priča Cerović.

Dani napretka hirurgije u Nikšiću: Darinka sa kolegama iz nikšićke bolnice

Prema njegovim riječima pacijenti su je obožavali, a kolege izuzetno poštovale. Iako je radila težak posao bila je vedrog duha.

"Kada treba ozbiljna, kada treba humana, po potrebi stroga. Bila je dama u pravom smislu, koja je plijenila svojom visokom kulturom i šarmom. Uspijevala je da uskladi stručni rad i porodični život. Toliko je voljela medicinu da je željela da joj sinovi, posebno stariji, budu ljekari”, kaže Cerović.

Želja joj se nije ostvarila. Dara je bila udata za advokata Petra Vujanovića sa kojim je imala dvojicu sinova - Filipa i Dejana. Sinovi su krenuli očevim stopama.

Čitav svijet - porodica i hirurgija

"Bila je vrlo zainteresovana da pođem na medicinu. Tokom osnovnog i srednjeg školovanja trudila se da što češće budem u bolnici kako bih zavolio bolnicu. Nažalost, nijesam imao taj afinitet prema medicini. Čak niko ni iz moje ni iz bratovljeve familije nije završio medicinu. Moja mlađa kćerka je strašno vezana za knjigu i u njoj je majka osjetila svoju nasljednicu. Kada god bi dolazila kod nje, pokazivala joj je kako ima veliku literaturu iz medicine. Ali, ni nju to nije privlačilo. Mislim da je šteta da nema neka genetska konekcija sa njom, jer bila je veliki zaljubljenik medicine”, priča Darin stariji sin Filip koji se nakon advokature okrenuo politici.

Majku je uvijek doživljavao kao ženu koja je voljela porodicu i posao i koja je maksimalno bila posvećena djeci, suprugu i medicini.

"Beskrajno je voljela hirurgiju i cijeli život provela je u operacionoj sali. Nažalost, Nikšić tada nije imao mnogo hirurga, svega dva-tri, a čak je nekoliko godina bila jedini hirurg u bolnici. To je i obavezivalo da mnogo vremena provodi tamo, ali njoj to nije bilo teško jer zaista je voljela svoj posao”, priča Vujanović.

Filip Vujanović

Svako dijete ima otpor prema onome što mu majku odvodi od kuće. Ni on nije bio izuzetak, a sirena hitne pomoći često je najavljivala i Darin odlazak u bolnicu.

"Pamtim je kao ženu koja je uvijek bila vezana za bolnicu, za koju su uvijek dolazila vozila hitne pomoći, koja je mnoge noći provodila u bolnici i bila maksimalno posvećena hirurškom pozivu. Doživljaplivao sam je žrtvom posla, ali sam poštovao njen posao. Nikada joj na toj posvećenosti ni ja, ni brat, ni otac nijesmo zamjerali, jer smo znali da je to posao prema kome ona ima ogromnu emociju i dužnost”, kaže predsjednik Crne Gore.

Biti hirurg u malom gradu

Teško je u malom gradu biti ljekar. Posebno hirurg. Svaka greška se pamti i ne oprašta i to više nego u većim gradovima, jer u malim sredinama svi se znaju.

"Teško je biti ljekar među ljudima koje uglavnom sve znate. Nekoga koga operišete vidjećete sjutra, znate mu familiju, imate neki poseban osjećaj odgovornosti. Moja majka je uvijek govorila da je najteže biti ljekar u malom gradu. I mislim da je zaista tako. Bogu hvala u toku operacija nije imala smrtnih slučajeva, a dešavalo se i da radi operacije koje nijesu bile striktno vezane za opštu hirurgiju”, kazao je Vujanović.

Pred kraj radnog vijeka, poštujući suprugovu odluku, prešla je da radi u Podgoricu. Ali, ni tada nije mogla bez nikšićke bolnice i hirurgije.

"Ono što mi je bilo interesantno i što nijesam razumio je, da iako je bila pred penzijom, išla je u Nikšić volonterski da radi, da operiše. Povukla se godinu i po pred penziju. Osjetila je tada da gubi vid, da ima tromije ruke i prestala je da operiše”.

Tri decenije posvećenosti poslu: Darinka sa kolegama

Nikšićko zdravstvo je, kaže Vujanović, uvijek imalo dobre hirurge. Drago mu je da je i sada sačuvan taj nivo i da se dosta toga i sada “u nikšićkom zdravstvu prepoznaje kao posebno vrijedno”.

“Ako se može kroz ljubav i zaljubljenost reći da je neko žrtva porodice i posla, to je bila ona. Mislim da nije imala trećeg mjesta bitisanja od kuće i posla. I time je bila ispunjena do kraja”.

Zbog doktorke Darinke su i vozovi čekali

Pravi ljekari uvijek su bili cijenjeni. To poštovanje bila je Darina najveća nagrada, a porodici satisfakcija i “kompenzacija” za njeno odsustvo iz kuće.

"Uvijek sam bio ponosan na to što je imala jedan tretman poštovanja kada uđe u prodavnicu, kada treba da završi neku obavezu. Vidio sam da postoji respekt prema njoj, a ona je taj respekt doživljavala kao oduživanje za njeno medicinsko angažovanje”, kaže Darinkin sin Filip.

Jedan događaj, kako je kazao, nikada neće zaboraviti.

"Kada sam išao na studije majka me pratila do podgoričkog aerodroma. Krenuli smo iz Nikšića vozom do Podgorice. Ušli smo u voz i tada je majka primijetila da je zaboravila avionsku kartu. Smirivao sam je da ću poći sjutra –preksjutra, da nema veze što je zaboravila kartu. Pošto nijesmo živjeli daleko od stanice, rekla je da će zamoliti mašinovođu da je sačeka dok donese kartu. Govorio sam joj gdje voz da je čeka, bolje da odemo do aerodroma, možda nešto uspijemo završiti. Ali ona je otišla kod mašinovođe, objasnila mu šta se desilo, otrčala je do kuće i uzrla kartu. A voz je čekao”.

Operaciona sala, ambijent isključen iz vanjskog svijeta

Prim. dr Branislav Cerović priznaje da je u radu sa dr Darinkom zavolio hirurgiju, ali i naučni rad, pa je krenuo stopama mentorke. Posebno je cijenio kod nje to što je dozvoljavala mlađim kolegama da pronađu pravi put u operacionoj tehnici, a ona bila neko ko ih je usmjeravao ka tom putu.

"Bila je učitelj koji je dozvoljavao đacima da razvijaju svoje ideje, ljekar koji je cijenio ljudsko tijelo, stručnjak koji je znao da je naša "radionica", operaciona sala, poseban ambijent koji je na neki način isključen iz vanjskog svijeta”, priča dr Cerović.

Branislav Cerović

Nije imala nikakvu privilegiju što je žena hirurg, a nije je ni mogla imati, jer kaže Cerović, tih godina nikšićkom zdravstvu posebno je falilo hirurga.

"Godinu dana smo kao hirurzi radili samo ona i ja. Radila je danonoćno. Nije imala privilegiju što je žena jer nije ni imao ko da radi, pa je sav teret nosila. Voljela je preciznost u radu i delikatne hirurške operacije, kao što je operacija na štitnoj žlijezdi. Jednom je morala i da otvori lobanju jer nije bilo vremena da se bolesnik transportuje. Spasila mu je život i ta osoba je i danas živa!", prisjeća se dr Cerović.

Galerija

Bonus video: