Djevojke sad “heklaju” mobilnim telefonima

"Od djetinjstva me zanimalo vezenje... U početku goblena, a kasnije šarenog veza, jastučnica, stolnjaka... Naučila sam da vezem kad sam imala 5-6 godina”
879 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 01.11.2015. 07:29h

Ručno rađene narodne nošnje i suveniri po originalnim motivima iz prošlosti Bjelopoljke Marijane Bulatović, gotovo dvije decenije krase domove širom Crne Gore, ali i svijeta.

To što je po struci obućar, preduzumljivoj zanatlijki nije smetalo da ovlada zlatovezom, a ljubav prema štrikanju, pletenju, heklanju i šarenom vezu, duguje rodnom Pavinom Polju.

Kaže da je tamo do prije par decenija bilo nezamislivo da “djevojke sjede praznih ruku“.

"Od djetinjstva me zanimalo vezenje... U početku goblena, a kasnije šarenog veza, jastučnica, stolnjaka... Naučila sam da vezem kad sam imala 5-6 godina”, rekla je Marijana.

Nova iskustva kasnije je sticala je u više radionica za izradu narodnih nošnji i suvenira.

Naglašava da danas uopšte ima veoma malo djevojaka po selima, a i ono što je ostalo, umjesto heklice i igle, u rukama ima mobilne telefone i kompjutere.

“Osim što je lijepo da rade neku rukotvorinu, to može da bude i korisno, a da ne govorim koliko taj rad smiruje čovjeka”, rekla je ona.

“Zarazila” širu porodicu

Marijana je uspjela da tim zanimanjem “zarazi” više članova porodice. Osim dvije snahe, umijeće su savladale i njene bratanice i sestričine i za sve njih to je postao dodatni izvor prihoda.

„Šareni vez možete da naučite i za dva dana, ali za zlatovez je potrebno više godina”.

Tako je prije prije pet godina nastalo nevladino udruženje Niti od zlata, a najaktivniji članovi, osim nje, su snahe Dana i Ana, brataničine Marija, Zorka, Jovana i Bojana i sestričina i slikarka Tijana Gordić, uz čiju pomoć i motive izrađuju stolnjake.

Objasnila je da izrađuju sve komplete nošnji sa prostora nekadašnje Jugoslavije...

Muška nošnja do 2.000 eura

“Najviše vremena, sredstava za izradu kao i umijeća zahtijeva crnogorska nošnja, posebno muška. Tako u jednu crnogorsku mušku nošnju idu čakšire, dokoljenice, podvezice, košulja, džamadan, dušanka, dolama, pas, kapa, opanci i čarape, a u žensku suknja, košulja, čarape, opanci, ćemer (pas), jaketa kod udatih žena, odnosno dolaktica kod djevojaka, koret, kapa kod djevojaka, krpa resača kod udatih”, rekla je Marijana.

Ona je pojasnila da je jednoj vezilji potrebno više od tri mjeseca da sačini mušku nošnju, sa opancima.

“I to da radi od jutra do uveče, a sa nekim 'normalnim' radnim vremenom, do pola godine. Za žensku nošnju potrebno je duplo manje vremena”, kazala je ona.

Tako izrađena muška nošnja košta od 1.500 do 2.000 eura, a ženska od 800 do 1.200. Motive i šeme, prema njenim riječima, radi po starim originalima, koje uglavnom pozajmljuje iz muzeja, a još ima porodica koje čuvaju komplete ili djelove tih nošnji. Objašnjava da nošnje najviše kupuju za sahrane, zatim ljudi iz Crne Gore i regiona koji rade u inostranstvu, kao i folklorna društva.

„Od zasebnih djelova iz nošnji, najbolje prolaze kape i košulje... Materijale nabavljam iz više zemalja - od Srbije, Kosova, Bosne i Hercegovine, Turske, Italije, Njemačke”, kazala je Marijana.

Kad su zatvorili fabrike, snajka Dana je uzela iglu u ruke

Marijanina najbolja saradnica je snajka Dana, koja je počela da radi zlatovez prije desetak godina.

Ona je rekla da je bez posla u fabrici ostala gotovo istovremeno kada i njen suprug. „Sa troje djece nije bilo lako. Znala sam obične radove pletenja i veza, a zlatovez sam izučila uz Marijanu. Većinu rada sam usavršila uz njenu pomoć. Ovo nam nije jedni izvor prihoda, ali dijelom živimo od toga“, ispričala je Dana.

Kazala je da je taj posao “čista zaraza, od koje kasnije teško možete da odustanete”.

Nisu tražili pomoć, ali Opština je prepoznala značaj tog rada

Marijana je rekla da je zlatovez predivno zanimanje, koje treba sačuvati i naći način da se mlađe generacije motivišu za bavljenje heklanjem, vezenjem, pletenjem...

Ona je rekla da njena porodica nikada nije tražila pomoć ni države, ni pojedinaca da bi opstali u tom poslu i da su sve stekli isključivo upornošću i radom.

„Međutim, prvi put ove godine Opština Bijelo Polje nas je podržala kroz jedan manji projekat, a podršku nam pruža i lokalna Turistička organizacija sa Violetom Obradović na čelu“, kaže Marijana.

Mašinska izrada protiv tradicije

U Crnoj Gori postoje još dvije radionice koje se bave ručnom izradom narodne nošnje i obje se nalaze u Bijelom Polju.

Međutim, konkurencija tom starom zanatu postaju radionice sa mašinskom izradom nošnji, a crnogorske se na taj način najčešće izrađuju u Srbiji.

„To je uništavanje crnogorske nošnje i tradicije, nacionalnog blaga po kojem smo prepoznatljivi u svijetu”, konstatovala je Marijana.

Ona je novinarki kazala da nema određeno radno vrijeme.

„Nekad se desi da vezem po cijeli dan, a nekad znatno manje, a dosta mi pomažu i bratanice, naročito oko priprema šema”.

Galerija

Bonus video: