Doktor koji ljude liječi pričom

Ljekar u Institutu za javno zdravlje i specijalizant epidemiologije svoje slobodno vrijeme uglavnom posvećuje pisanju Obradović iza sebe ima pet objavljenih naslova
385 pregleda 4 komentar(a)
Aleksandar Saša Obradović
Aleksandar Saša Obradović
Ažurirano: 15.01.2017. 14:28h

Iako ljekar po struci, Bjelopoljac Aleksandar Saša Obradović već četiri godine uspješno piše prozu - bajke, fantastične i krimi priče.

Iza sebe već ima pet objavljenih knjiga , a trenutno radi na šestoj, i to romanu. Ljubav prema prozi, kako kaže, gaji od malih nogu, a 2013. njegov prvijenac "Snojava" pobijedio je festivalu u Kikindi, na konkursu za najbolju rukopis prve knjige autora mlađih od 30 godina. Prije četiri godine, zajedno sa ocem pjesnikom i prozaistom Zoranom Obradovićem pokrenuo je festival Kraljevstvo bijelih rada, koje je ove godine kroz IPA projekat prekogranične saradnje podržala EU. Samo u prošloj godini na konkurs je pristiglo više od hiljadu pjesama iz zemlje i okruženja.

Ljekar u Institutu za javno zdravlje i specijalizant epidemiologije svoje slobodno vrijeme, kada skine bijeli mantil, uglavnom posvećuje prozi.

Obradović iza sebe ima pet objavljenih naslova: knjige priča "Snojava" i "Lim priča čovjek zaboravlja", roman "Karta u jednom smjeru" i knjiga bajki "Baš Pamuk i ostale bajke" i najnovija "Krimi priča Rulet srca i druge misterije". Obradovićeva knjiga "Snojava", koja je pobijedila na festivalu u Kikindi, je zbirka priča podijeljena u dvije cjeline, jedna za djecu i druga namijenjena odraslima. Obradović kaže da ne priznaje podjelu književnosti na onu za djecu i odrasle.

„Književnost u svakom momentu našeg života treba da nas oplemenjuje i budi maštu i da je hendikep naše kulture što postoji podjela književnosti na „uzrastno“ podobnu i onu drugu i ako je dovoljno kvalitetna i zanimljiva, književnost za djecu mogu da čitaju i odrasli, uvjeren je Obradović.

Knjigu priča "Lim priča čovjek zaboravlja" je napisao sa ocem Zoranom.

„S jedne strane knjige su moje "Zaboravljene priče Limske doline", a sa druge njegove "Ovo ću da ti ispričam". Iako je otac pisac i prozaista, on na mene nema nikakav uticaj i potpuno smo različitih stilova i načina izražavanja, čak se ispostavilo da iako je on stariji piše modernijim stilom od mene".

Roman "Karta u jednom smjeru" u izdanju Narodne knjige je mozaik roman sa šest naizgled nepovezanih i netipičnih likova koji putuju u vozu na relaciji Podgorica- Beograd. Obradović kaže da najviše voli druženje sa djecom. U izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije prošle godine je izašla "Baš Pamuk i ostale bajke", edicija koji su RVP pokrenule za djecu.

„Upravo je bajka ta koja je bila od presudnog značaja da zavolim književnost i zato sam na ovu knjigu posebno ponosan. Volim bih kada bi moja bajka uticala na neke buduće generacije da zavole književnost“, priča Obradović i dodaje da su najljepši susreti na svim promocijama upravo sa djecom, koja mogu najbolje da osjete emocije junaka. Njegove krimi priče dnevni list "Blic" je objavljivao u 40 nastavaka. On piše i fantastične priče, sa kojima se oprobao prvi put na Festivalu fantastične književnosti u Bijelom Polju 2013. Ideju da učestvuje na festivalu je dobio gostujući sa ocem na lokalnom radiju Bijelo Polje, koje je organizator festivala. „ Da nije bilo tog festivala ko zna kada i da li bi se oprobao kao prozni pisac. Moje fantastične priče imaju u sebi nešto nadrealno i magijsko koje realnosti daje posebnu nijansu“, priča on. Nakon festivala u Bijelom Polju, za kratko vrijeme je dobio sedam nagrada na raznim konkursima kratke priče, desetak njih je ušlo u zbornike, a ubrzo su uslijedili festivali u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj…. Prvi je autor iz Crne Gore čija se priča našla u hrvatskom časopisu "Ubiq" koji je 2011. proglašen za najbolji časopis naučne fantastike u Evropi.

Pored književnosti, Obradović je bio zaljubljenik i u matematiku, pa je nakon srednje škole upisao Informacione nauke u Beogradu, ali je bez ičijeg znanja dokumenta predao i na Medicinski fakultet u Podgorici.

„Kada sam položio prijemni u Beogradu i bio primljen na budžet došlo je do preokreta u mom životu. Djed je imao želju da moj tata studira medicinu, ali mu se ta želja nije ispunila, što je uticalo na mene da se okrenem studijama medicine. Ali sam obećao sebi da ću ukoliko ne pronađem sebe u toj oblasti poslije godinu dana nastaviti studije u Beogradu. Ipak, desilo se nešto o čemu nisam ni sanjao. Zavolio sam medicinu, završio je i danas sam srećan zbog takvog izbora". Kaže da ideje za pisanje crpi iz svakodnevnog života. Žanr koji najviše voli je fantastika u formi magijskog realizma. A u realni svijet Saše i njegove supruge Bojane od prije dva mjeseca je ušao sin Grigorije, koji je promijenio sve iz korijena.

Ideja za pisanje dolazi spontano i iz malih stvari

Ideje za pisanje, kako kaže, dolaze spontano i iz malih stvari.

„U susretima sa nekom osobom ili novim prostorom, trudim se da pokupim neki glavni pečat koji ona nosi i onda je „prenosim“ u potpuno drugačiji kontekst, toliko da u stvarnom životu postane neprepoznatljiva, ali da i dalje nosi tu glavnu oznaku”. Objašnjavajući porijeklo ideja Saša je pomenuo jedan „bezazleni“ slučaj kada je jednom, na putu prema poslu, ispod jednog bilborda prijetio odložene nove baletanke.

„Danima sam razmišljao zbog čega bi neko ostavio takve baletanke i znao sam da će iz toga izaći priča. Jedino nisam znao hoće li biti bajka ili nešto drugo, na kraju, najmanje očekivano je nastala krimi-priča. Sve moje priče, koliko god realno zvučale, su u stvari u potpunosti izmišljene, iako su neki njeni djelovi istrgnuti iz konteksta nekog dijela realnosti“, pojasnio je on.

Dok nije dobio specijalizaciju, Saša je godinu dana radio u dječijoj bolnici Instituta za bolesti djece. To je, kako kaže posebno vrijeme koje je oplemenilo njegov rad. Zato i ne čudi što je radnja romana koji piše smještena upravo u tom dijelu Kliničkog centra.

Bonus video: