Dragojević vatrogasac 12 godina: Ja sam srećan čovjek

Saša Dragojević tvrdi da ne poznaje nijednog čovjeka koji u djetinjstvu nije želio da kad odraste postane vatrogasac
539 pregleda 14 komentar(a)
Saša Dragojević, Foto: Savo Prelević
Saša Dragojević, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 09.04.2017. 19:47h

Tridesetjednogodišnji vatrogasac i prvak Crne Gore u padobranstvu Saša Dragojević za sebe kaže da je srećan čovjek. Iako izdražava četvoročlanu porodicu od plate koja je ispod prosjeka, kaže da mu je život lijep i da uživa u svakom danu. Ovaj mladi čovjek ima suprugu, sina od nepune četiri godine i kćerku koja ima godinu i po.

Postao je vatrogasac sa devetnaest godina i ostvario je svoj dječački san.

“Ne poznajem nijednog čovjeka koji u djetinjstvu nije želio da kad odraste postane vatrogasac. Uvijek sam na vatrogasce gledao sa divljenjem. Sada, kada to jesam, moj sin za mene kaže da sam njegov junak, superheroj... Srećan sam jer radim ono što sam oduvijek želio i što sam u očima mog sina tako snažan, jak i odvažan. Imam prelijepu porodicu, dobre prijatelje, kolege”, kaže Dragojević ponosno.

Njegove kolege kažu da Dragojević nije jak, snažan i odvažan samo u očima svog djeteta jer i oni ga doživljavaju tako. U Vatrogasnoj jedinici u Podgorici reporteri “Vijesti” mogli su da se uvjere u kakvom okruženju Dragojević radi, da osjete njegovu bliskost sa kolegama i uzajamno poštovanje koje imaju jedni prema drugima, bez obzira koliko ko od njih ima godina i iskustva u tom veoma opasnom i odgovornom poslu.

“Ne znam koliko sam ljudi do sada spasio. Niko od nas to ne broji. Naša je obaveza i posao da spašavamo ljude, njihove domove, životinje...Najsrećni smo kad uspijemo da spasimo život, da nekome odbranimo dom od vatre, da izvučemo ljude i životinje iz vode, ponora, smrskanog vozila...Kad su najveće nesreće, svi bježe da se sklone, mi bez razmišnjanja ulazimo u vatru, u ponor, u vodu...Čini mi se da sam najveći i najsrećniji kada na rukama iznesem dijete iz zapaljene kuće i spasim mu život. Nijedno zadovoljstvo ne može da se mjeri sa tim”, ispričao je on.

Na pitanje koji mu je najljepše iskustvo koje je kao vatrogasac doživio, odgovara da ne može da odvoji nijedno posebno jer su sva, u kojima su uspjeli da spasu živote, najljepša. Najteže mu je bilo kada je, kao mladi vatrogasac sa svega dvadeset godina, izvlačio mrtve i ranjene nakon željezničke nesreće na Bioču.

Dragojević i njegove kolege ispričali su da ih građani zovu zbog raznih problema i da im se oni na svaki zahtjev odazovu.

“Pored toga što gasimo požare, vadimo ljude zaglavljene u liftu, iz bunara i jama, otvaramo vrata kada se zaglave u stanu, hvatamo zmije, spašavamo mačke sa krovova kuća, ako je golub ranjen na drvetu mi ga skidamo i spašavamo, dopremamo vodu ljudima u područjima koja nemaju vodu...Nas zovu zbog svega i svačega. Ako nestane struja, ako prejako grmi, kad im se začepi šaht... Nerijetko nas ljudi zovu kada se zabrinu što nekoliko dana nijesu vidjeli komšiju za koga znaju da živi sam jer strepe da mu se nešto loše dogodilo. Tada ulazimo kroz prozor”, kaže Dragojević.

Prisjetio se iskustva svog kolege vatrogasca koji je, na poziv komšija, ušao kroz prozor da provjeri da li je ugrožen život jedne žene. Kada je ušao, zatekao je ženu na krevetu koja se u tom trenutku presvlačila.

“Vrištali su i žena i vatrogasac”, ispričao je on.

Dragojević kaže da su svim ljudima u trenutku nesreće vatrogasci heroji.

“Rijetko kad nas pozovu nakon što im pomognemo. Naravno, podrazumijeva se da je to naš posao i obaveza, ali mi je godinama bilo čudno kako se ne sjete onih koji su im spasili život ili kuću od požara i pozovu da se zahvale, da nas vide, popričaju sa nama. Sada se tome više ne čudim, vjerovatno ne žele da se podsjećaju na ružne i traumatične trenutke i imam razumijevanje za to”, kazao je Dragojević.

Njegove kolege i on čude se jer se građanima uvijek čini da oni kasne na intervenciju iako, kažu, od poziva najkasnije za minut kreću iz varogasne baze na Starom aerodromu.

Kazali su da im je nevjerovatno ponašanje učesnika u saobraćaju koji im ne daju pravo prvenstva. Ponekad na sopstveni rizik naprave i poneki manji saobraćajni prekršaj samo da bi što prije stigli da intervenišu.

“Samo je potrebno da pomisle, kada čuju vatrogasne sirene, da može da gori i njihova kuća. Tada će imati više obzira i razmijevanja i skloniće se sa puta”, kazao je Dragojević.

U Vatrogasnoj jedinici Dragojević radi sa oko 70 kolega. Prostorije u kojima provode vrijeme do poziva da intervenišu ukrašene su, između ostalog, slikama koje su svojim malim rukama pravila djeca iz podgoričkih vrtića. Na svim tim slikama, u veselim bojama, naslikan je vatrogasac - junak njihovog djetinjstva. Isti onaj kakvog je nekad crtao Dragojević maštajući da to postane.

“Imam sve što želim. Zadovoljan sam”, kazao je Dragojević kojem ni u jednom trenutku osmijeh ne silazi sa lica.

Padobranac od 15. godine, višestruki je prvak države

Saša Dragojević je počeo da se bavi padobranstvom sa 15 godina. Reprezentativac je i višestruku prvak Crne Gore u tom sportu.

“Skakao sam i sa pet hiljada metara. Skakako sam u Rusiji, Austriji, Dubaiju, svim državama okruženja.. Do sada imam 1.200 skokova.

Obožavam padobranstvo. Moj otac i brat takođe se bave ovim sportom”, kaže Dragojević.

Ljubav prema padobranstvu i poslu vatrogasca najbolje oslikava fotografija na kojoj Dragojević prilikom skoka iz aviona u rukama drži zastavu sa amblemom Vatrogasne jedinice. Ta fotografija je okačena na zidu u holu zgrade u kojoj radi.

Bonus video: