Država ne vidi probleme slijepih - Vijesti.me
PREMINULA SLIJEPA PENZIONERKA RADMILA JOKIĆ IZ BERANA

Država ne vidi probleme slijepih

Branko Raičević, Predsjednik Udruženja slijepih za opštine Berane, Andrijevicu, Plav i Rožaje, kaže da invalidnim osobama više pažnje posvećuju nevladine organizacije, nego država, kao i da se finansijska sredstva za rad više prilivaju kroz razne projekte iz stranih fondova, nego iz domaćih

Radmila Jokić
Radmila Jokić (Foto: Tufik Softić)

Slijepa penzionerka Radmila Jokić nije dočekala da zamijeni svoju garsonjeru iz potkrovlja na jedanaestom spratu takozvanog žutog solitera, za neki adekvatan stan u prizemlju.

Prije nekoliko dana preminula je u 77. godini, tiho i nezapaženo, u samoći, kako je i provela penzionerske dane. Stan je svojevremeno dobila od beranske bolnice, gdje je dočekala penziju, a nije bila u stiuaciji da bira. Tada je i taj stan bio bolji od podstanarskih soba, kako je prije živjela.

U starosti, međutim, stan na jedanaestom spratu, u zgradi gdje lift često i ne radi, predstavljao je ozbiljan problem. Radmila se zbog toga povukla i rijetko izlazila vani. Nijesu plodom urodili ni apeli iz Udruženja slijepih za opštine Berane, Andrijevicu, Plav i Rožaje.

Predsjednik te asocijacije Branko Raičević kaže da invalidnim osobama više pažnje posvećuju nevladine organizacije, nego država, kao i da se finansijska sredstva za rad više prilivaju kroz razne projekte iz stranih fondova, nego iz domaćih.

“Reći ću vam samo jednu stvar i sve će vam biti jasno - nakon što je Radmila otišla u penziju, nijedna slijepa osoba do sada nije bila zapošljena na području ovih opština na sjeveroistoku Crne Gore. Zar to nije poražavajući podatak”,  kazao je Raičević.

U četiri opštine, koliko pokriva organizacija na čijem je čelu Raičević, koji je i sam slabovida osoba, potpuno slijepih lica ima 173.

„Od toga je dvanaestoro djece. Djeca se obično upućuju na školovanje u Podgoricu, ali kada se vrate nastaju problemi. Nema svako sreće da se zaposli kao što je to svojevremeno imala Radmila kada je bila mlada“,  objašnjava Raičević.

O životnoj drami Radmile Jokić, “Vijesti” su pisale u dva navrata. 

Radmila Jokić
Radmila Jokić(Foto: Tufik Softić)

Njeno stradanje počelo je u djetinjstvu, jer nije oduvijek bila slijepa. Pričala je kako se boje neba još sjeća. To je zapravo bilo i posljednje što je vidjela prije nego je udario grom u blizini mjesta gdje je čuvala ovce i od čega je vid počeo naglo da slabi. Imala je samo 13 godina.

Nijesu mogli pomoći ljekari od Cetinja do Beograda. U njen život se od tada zauvijek uselio mrak. Uprkos svemu, Radmila se nije predavala. 

Provela je nekoliko godina u Domu za slijepe u Podgorici, gdje je završila ostatak osnovne škole i još tri godine učila za telefonostikinju.

Onda je šest godina čekala posao, da bi je za rad na telefonskoj centrali u beranskoj Opštoj bolnici primio poznati hirurg i veliki humanista, pokojni Branko Zogović, po kojem se sada zovu bolnica i srednja medicinska škola u ovom gradu.

I tada je bilo otpora, jer su se svi pitali kako to slijepa žena može da radi na centrali, gdje se traži brzina i ima hitnih slučajeva.

Pokazala se Radmila više nego dobro i na tom poslu je provela čitav radni vijek. Pričala je kako je napamet naučila preko hiljadu telefonskih brojeva u Crnoj Gori i ondašnjoj Jugoslaviji.

Lokalne telefone unutar zgrade bolnice obilježila je pismom za slijepe. Bilo je to vrijeme nekadašnjih starih telefonskih centrala.

“Pitali su me kako znaš da se neko javio. A ja sam imala relej na centrali, po čijim vibracijama sam znala da je na poziv odgovoreno. Nikada, baš nikada nijesam napravila grešku. Onda nije bilo mobilnih telefona i svi su bili upućeni na mene, i tada sam imala najviše prijatelja”, pričala je Rada.

Očekivala je ova žena, poput mnogih,  da će treće životno doba za nju biti najmirnije i najlakše, ali nije ispalo tako. Dok je bila u radnom odnosu, izlazila je svakodnevno. A onda se naglo povukla u samoću i na jedanaestom spratu radovala i poštaru kada joj donese račune, samo da sa nekim prozbori nekoliko riječi.

Država na račune nije zaboravljala, mada nerijetko zaboravi na ljude kojima ih šalje.

Iz Udruženja slijepih objašnjavaju da su  prvi put prošle godine u lokalnoj upravi u Beranama zapošljene četiri invalidne osobe za koja se sredstava obezbjeđuju iz Fonda za osobe sa invaliditetom. Oni kažu, međutim, kako poslodavci ni ovu povoljnost ne koriste i izbjegavaju da uposle osobe sa hendikepom.

„Potpuno je apsurdno da privatnici radije plaćaju penale i  kazne iz kojih se puni ovaj fond, nego da iskoriste mogućnost da zaposle osobu sa invaliditetom. Predrasude su još  previše jake“,  kažu u Udruženju slijepih za sjeveroistok Crne Gore.

Nedavno je pokrenuta inicijativa i priča o mogućnosti da se jedno slijepo lice zaposli u bolnici u Beranama kao fizioterapeut.  

To bi, poslije Radmile Jokić, bila prva potpuno slijepa osoba zaposlena u ovom dijelu države, kojoj su usta puna borbe protiv diskriminacije i prava za marginalizovane grupe.

Nakon što je preminula zaboravljena i sama, ostaće gorak utisak kako je, zapravo,  slijepa Radmila Jokić živjela među slijepcima za ljudske nevolje i ljude sa hendikepom.