Svakojaka mudrovanja o protivazdušnoj odbrani premjestila su se na ulice. Imamo S-300, nemamo S-300, eh da imamo S-300 mi bi njima…, debatuju i djeca i oni vremešni. Patriotizma i pametovanja ne fali, ali, šta vrijedi - S-300 nemamo.
Od GŠ do stana u Zemunu, službenim vozilom, stižem za 15 minuta. Oko ponoći, tog istog 12. oktobra, ulazim u stan. Supruga mi kaže da je zvao general Perišić i, čim stignem, da mu se javim u njegov kabinet. Mobilne telefone tada nismo imali. Javljam se Perišiću. On mi kratko saopšti sljedeće: “Sjutra u 9 sati ideš na put sa Zoranom Lilićem, u trajanju od 3-4 dana. Povedi sa sobom Karana i Ivana. Na put se ide u civilnom odelu. Od Lilića ćeš dobiti bliža uputstva.“ General Karanović je tada bio moj pomoćnik za PVO, a general Đokić dr Ivan bio je moj pomoćnik za vazduhoplovnu tehniku. Budim ih i izdajem im naređenja za putovanje u nepoznatom pravcu. Supruga me pakuje i naglas primjećuje: “Ili hoće da te od nekih važnih događaja odmaknu, ili hoće da te ubiju, pazi se”. Iako sam svjestan da je ona u pravu, muška, a posebno ona pilotska sujeta ponekad određuju reagovanje.
Trinaestog oktobra, u 07.00 u kabinetu sam kod generala Perišića. Objasnio mi je (sa veoma visokim stepenom ubijeđenosti, jer je od Miloševića dobio takvo uvjeravanje) da sa svojim timom, zajedno sa Lilićem, treba da idemo u Bjelorusiju i da, pošto je sve sređeno i dogovoreno, dobijamo raketni sistem PVO S-300. Naša dužnost je da to preuzmemo. “Sve i da je tako, ko rješava dva problema - prvo, mi smo pod sankcijama pa kako to dopremiti, i drugo, Lilić sada nema nikakvu državnu funkciju, da li on ima ovlasti odlučivanja ili je već sve odlučeno?”, primijetih. General Perišić mi kaže da su se Milošević iLukašenko o svemu dogovorili i odlučili i naša obaveza je samo da to faktički preuzmemo.
Avionom Savezne vlade “Falkon-50” poletjeli smo za Minsk. Dočekao nas je ambasador SRJ u Minsku, izvjesni Nikola Pejaković sa saradnicima. Ambasador nam kaže da će pregovori početi odmah pošto se smjestimo u rezidenciji. Prvi dojam je da je rezidencija građena megalomanski, a da se održava taman koliko i nekakva napuštena kasarna.
Čekamo u nekakvom, nazovi salonu. Lilić nam bliže predstavlja ambasadora i naglašava da je on bio ministar unutrašnjih poslova Crne Gore poslije Pavla Bulatovića. Moja prva pomisao je “ima li iko živ na nekoj visokoj dužnosti iz Crne Gore, a da nije radio u policiji ili u DB, ili da nije bio njen saradnik”. Ambasador nas ubjeđuje da će pregovori na ”visokom nivou” početi svakog trenutka. Ambasadorima, po prirodi, pripada geopolitika ili visoka politika. Iz prvih izgovorenih rečenica, dotični gospodin nije mogao sakriti opsjednutost politikom Slobodana Miloševića, kao i prezir prema zapadnim sistemima i kulturama, te privrženost komunizmu ruskog tipa. Više godina sam živio u Crnoj Gori pa prepoznajem jednu crnogorsku crtu u mentalitetu. Sagovornik vam malo šta direktno kaže, ali je zato njegov opširni monolog pun dvosmislenih poruka, upućenih baš vama. Jasno mi je da ambasador “gađa” baš mene jer, iako se prvi put vidimo, vidljivo je da o meni mnogo zna. Očigledno je da nam se političke i kulturološke vokacije potpuno razilaze. Sve mi postaje jasno. Liliću kažem da je sve ovo podvala visokog intenziteta. On me ubjeđuje u suprotno.
Čekanje pregovora ide u nedogled. Ambasador stalno nekud odlazi i ubrzo se vraća. Kaže da, samo još neku “sitnicu” treba da riješe i pregovori će otpočeti.
Lilić i ja tu neizvjesnost prekraćujemo šahom. Ulazimo duboko u noć, a pregovora nema. Moji saradnici su otišli na spavanje, ambasador nervozno odlazi i dolazi, a Lilić i ja dočekujemo zoru igrajući šah. To jutro smo spavali nepunih dva sata.
Ambasador kaže da će pregovori otpočeti u osam sati tog 14. oktobra. Liliću predlažem da prekinemo ovu agoniju i da se vratimo za Beograd. On me ubjeđuje da će sve biti u redu. Pregovora nema. Negdje oko 11.00 časova Lilić i ambasador negdje odoše. Kažu da idu na “važne” razgovore. Ne miješam se. Nakon sat vremena se vraćaju. Ne pitam ništa, ali sam uporan u ubjeđivanju Lilića da se vratimo za Beograd. On ne prihvata.
U 17.30 časova ambasador mi saopštava da ću ja u 18.00 časova imati razgovore sa načelnikom GŠ vojske Bjelorusije. Tačno u 18.00 časova ulazim u salu za sastanke kabineta načelnika GŠ, inače, general-pukovnika po činu. On me sačekuje, a njegovi saradnici tek pristižu. Jasno mi je da se sve ovo dešava izvan radnog vremena i bez bilo kakvog plana, te da su svi oni “navrat-nanos” pozvani da se upriliči kakav-takav sastanak. Poslije nekoliko kurtoazno razmijenjenih rečenica, general-pukovnik me otvoreno pita: “Koji je cilj vašeg dolaska i šta očekujete od ovog sastanka?”. Očigledno je da je on tek saznao za ovaj sastanak. U svom izlaganju objašnjavam sa kakvim problemima živimo, šta nas sve u skoroj budućnosti može zadesiti, o našim potrebama u takvoj situaciji, te o mogućnostima međusobne pomoći i saradnje. Posebno apostrofiram potrebu za sistemom S-300. Normalni vojnici se brzo razumiju i lako dogovaraju, čak i oko najtežih pitanja. General-pukovnik me otvoreno pita da li mi je poznato da je jedna mješovita delegacija, na čelu sa sinom predsjednika Lukašenka, otišla u SRJ sa ciljem da ispita šta nam je potrebno i kakve su mogućnosti za njihovu pomoć. “Prvi put čujem”, odgovorih. “A kada su otišli”, upitah. General-pukovnik mi saopšti tačno vrijeme njihovog polijetanja iz Minska. U sebi zaključih da je to tačno ono vrijeme kada smo mi poletjeli iz Beograda, ali u suprotnom pravcu. Jasno mi je da je koordinirana manipulacija i prevara na državnom nivou. Onom političkom.
U povratku, Lilića sam našao u rezidenciji. Otvoreno mu kažem da je u pitanju prevara. Kada sam mu rekao za bjelorusku delegaciju koja je otišla u Beograd, on se neskriveno iznenadio. Promijenio je raspoloženje i entuzijazam.
Petnaestog oktobra 1998. godine u 07.00 časova sam u raketnom divizionu PVO S-300. Tu sam među vrhunskim stručnjacima, kako sa svojim pomoćnicima, tako i sa starješinama diviziona PVO vojske Bjelorusije. Izračunali smo da bi za prevoz jedne brigade PVO S-300 bila potrebna 102 leta velikog transportnog aviona IL-76, a zbog sankcija prema SRJ, na našu teritoriju ne može da uleti ni ptica.
Podjela među vojnicima - za Mila ili Moma
U utorak u 07.30 sam na aerodromu „Slatina“ kod Prištine. Godina je 1998.
U 08.00 slijeće helikopter „Gazela“ iz Podgorice. Dočekujem markantnog, elegantno obučenog, a po manirima veoma pristojnog gospodina. Predstavi mi se da je savjetnik predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i da se zove Goran Žugić. Kada sam mu se predstavio, iskreno je rekao da mu je drago što me je upoznao. Očigledno je bilo da o meni zna mnogo toga. Godinu kasnije sam vidio odakle toliko zna. Logično je, radio je u bezbjednosti.
Komandant aerodroma „Slatina“ bio je pukovnik Dragan Arsović, takođe Crnogorac. Obezbijedili smo da se Žugić u svakom garnizonu na KiM sretne sa svakim vojnikom iz Crne Gore. Na kraju, u velikoj sali na aerodromu „Slatina“, organizovan je sastanak sa svim vojnicima iz Crne Gore koji vojsku služe u garnizonu Priština. U tom trenutku ih je bilo 43. Žugić vodi razgovor sa vojnicima, a pukovnik Arsović (kao domaćin) sjedi sa njegove lijeve strane. Niko od vojnika ne iskazuje bilo kakvu primjedbu na uslove u kojima služe vojni rok, kao i na odnose u jedinicama. Ali, među vojnicima počinje pravi verbalni rat, čak i sa elementima uvreda i psovki. Otvorio se pravi rat između onih koji su za Momira (Bulatovića) ili za Mila (Đukanovića). Ne intervenišem.
Bonus video:
