Imala "ludu sreću" da radi muški posao

Milica Vujošević iz Nikšića, koja je 60-ih godina prošlog vijeka radila kao kranovođa, sa tugom se prisjeća dana kada su ljudi radili, a ne mitingovali
350 pregleda 5 komentar(a)
Ažurirano: 09.01.2013. 21:04h

O radnim podvizima Milice Vujošević, šezdesetdevetogišinje Nikšićanke koja je nekada u Željezari radila kao kranovođa, sedamdesetih godina prošlog vijeka pisali su jugoslovenski mediji.

Zvali su je "Milica sa visine“. Danas ta vitalna žena, koja živi u Pokloncima, na obali jezera Krupac, može o tim srećnim, boljim vremenima, da govori „sa daljine“.

Dođoše "mladi i pametni“

"Dostina kaže drugo je to vrijeme bilo. Griješe. Nijesu to bila druga vremena nego čini mi se drugi ljudi. Moji su živjeli u Grebice. Na posao sam išla autobusom i nikada nijesam zakasnila. Ako zbog nevremena nema autobusa drugovi i ja smo išli pješke, jer niko nije želio da zakasni na posao. A kako je bilo ići pješke najbolje zna moja generacija, jer tada se govorilo ko pređe Rudo polje, može preći i Krnovo. Poslije posla, uz pjesmu, čistili smo snijeg sa hala. Nijesmo imali kada da mitingujemo. Radili smo, proizvodili, prodavali, dobro se zarađivalo. A danas", priča Milica i negoduje zbog ovih „modernih, boljih“ vremena.

Završila je srednju trgovačku školu, ali nikada nije radila kao trgovac. Imala je, kako kaže, „ludu sreću“ da se u nikšićkoj Željezari, koja je bila gigant u to vrijeme, zaposli kao fizički radnik.

"Pamtim sve bitne datume iako imam dosta godina. ’Pobjeda’ i ja smo isto godište, ali evo nju prodaju. U Željezari sam počela da radim od 22. juna 1963. godine. Radila sam u vučionici. Težak posao, ali za onoga ko se ne boji rada ništa nije teško. Bilo je to pravo druženje, ljubav, sloga. U moje vrijeme niko nije pominjao da je Željezara zagađena.

A danas dođoše mlađi, pogriješili su stari što kazaše da na mlađe svijet ostaje, zagadiše fabriku i spolja i iznutra da se ona više od gadluka ne može oprati", priča Milica i pokazuje fotografije iz mlađih dana.

Od Zore učila posao

Sa tugom se prisjeća koleginice i drugarice Zore Lasice koja joj je pomogla da nauči da radi kako treba.

"Imala sam ludu sreću da sam našla Zoru koja je bila dvadesetak godina starija od mene i koja me ’uhvatila pod svoje’. Bila je karakter od djevojke. Radile smo ’krvnički’, pa je jednog mjeseca ona bila najbolji radnik, drugog ja. Onda se 1969. godine povrijedila. Radile smo na ravnalici kada sam čula njen krik. Potrčala sam, izbacila sklopku, ali mašina joj je otkinula prst i pokidala dvije tetive. Na nju je sve to teško djelovalo i nažalost iz bolnice se nije vratila kući. Izvršila je samoubistvo", priča Vujoševićka i uzdiše.

Nakon tog događaja nije više željela da radi u istom pogonu. Nije ni mogla, jer sve je podsjećalo na Zoru, a bez nje ništa nije bilo isto. Prešla je u hladnu valjaonicu i tamo deset godina radila kao kranovođa. Muški posao za lijepu, atraktivnu crnku koja nije imala sreće ni u ljubavi. Udala se mlada i nije znala, kako reče, da li se prije udala ili razvela. Poslije razvoda nikada nije poželjela da ponovo stane na „ludi kamen“.

Milica u hladnoj valjaonici provela 30 godina: Pogon je danas napušten, Foto: Ivan Petrušić

"Tačno je da je posao kranovođe muški posao ali bilo je sedam-osam žena u Željezari koje su to radile. Za mene su govorili da neću dugo raditi taj posao i da ću poginuti, jer se nijesam plašila visine i bila sam brza. Nažalost poginula je druga djevojka koja je bila nesmotrena i u štiklama se popela na kransku stazu, okliznula se i pala“, reče Milica i ućuta.

Nakon nekoliko minuta tišine nastavlja sa pričom. Posao joj je, kako reče, pričinjavao pravo zadovoljstvo. Prije svega zbog ljudi sa kojima je radila. Kaže da su znali danima da ne izlaze iz pogona, jer posao se mora završiti na vrijeme, i da nikome to nije teško padalo.

Prekovremeni rad donio umor i nesreću

Zbog danonoćnog rada i prekovremenih sati, zbog posla kranovođe, netipičnog za pripadnice ljepšeg pola, dospjela je, reče, „ne svojom krivicom“ i u novine. „Milica sa visine“ je bila sinonim za prekaljenog radnika koji ruši tabue o muško-ženskim poslovima.

"U žarionici se tražila preciznost, jer tamo zbog male greške čovjek može da izgubi glavu. Posebno se mora biti oprezan kada radiš u trećoj smjeni i kada u dva-tri ujutro zalažeš dubinske peći, a tebi se spava. Žareni kotao moraš spustiti precizno, jer te kolege dolje čekaju i zbog tvoje greške mogu da nastradaju. Srećna sam, jer sam bila precizna i pažljiva i nikada nijesam napravila neku grešku niti je neko zbog nemara stradao“, sa ponosom kaže žena koja je već 15 godina penzionerka.

U 35. postala invalid

Tokom radnog angažmana desilo se i da je umor uradio svoje, smanjio koncentraciju i Milica je na poslu doživjela nesreću zbog koje je u 35 godini postala invalid.

"Kolega me zamolio da ga zamijenim, jer mora otići kod svojih da im pomogne oko ljetnjih poslova. Radila sam moja četiri dana treće smjene, pa onda njegova četiri. Osmog dana bila sam umorna, neispavana i doživjela sam tešku povredu. Viljuškar me presijekao skoro po pola. Slomila sam obje noge u kukove i karlični pojas. Imala sam ludu sreću da naiđem na ortopeda Ratka Radovića kome sam do groba zahvalna što i dan danas idem na dvije noge.

Nakon godinu sam se vratila na posao, ali ne više kao kranovođa. Bila sam oslobođena svih teških poslova. Radila sam kao predradnik i kao poslovođa završila sam radnu karijeru“, priča Milica.

Žali za izgubljenim

Milica kaže ne žali zbog izgubljenih godina, već zbog „izgubljenih“ ljudi.

"Onda dođe 1989. godina, ’čuvena’ AB revolucija. Osramotiše naše borce, one mrtve što dadoše život da bismo mi živjeli u bratstvu i jedinstvu. Pa onda i ove žive. Sve je to uticalo na mene. Nas 30 neraspoređenih pošalju kući, pa sam do 1998. godine primala platu, a nijesam radila. Poslije sam otišla u penziju. Kao otpremninu sam dobila deset tona željeza koje je moja drugarica, koja se penzionisala kad i ja, prodala i dobila sam 7.000 maraka.

Sa kozama, psima i mačkama ne mora da razmišlja o "poremećenom" sistemu vrijednosti, Foto: Srđo

Otišla sam do pogona i odnijela rakiju da kolege častim u čast penzije. Tamo nigdje nikoga. Mašine stoje same, okolo lete golubovi, a kolega nigdje. Sve se promijenilo. Zato mi i nije teško palo što odlazim iz Željezare", iskrena je Milica.

Kaže da je otac na samrti zamolio da brine o stoci i imanju. Obećala je da hoće i sada joj je drago zbog toga. Sa kozama, psima i mačkama ne mora da razmišlja o "poremećenom" sistemu vrijednosti.

Galerija

Bonus video: