Kako osuditi što više kriminalaca: Samo treba da pratite puteve novca

Američka savezna tužiteljka i savjetnica Ministarstva pravde za „Vijesti” objašnjava kako smanjiti troškove postupaka
7 komentar(a)
Ažurirano: 28.05.2013. 07:12h

Većina krivičnih postupaka u Americi završava se sporazumnim priznavanjem krivice, odnosno dogovorom tužioca, sudije i branica okrivljenih o adekvatnoj kazni za počionioca krivičnih djela. Američka savezna tužiteljka i savjetnica Ministarstva pravde Džimi Voren (Jimmye Warren) je nedavno o tome obučavala predstavnike crnogorskog pravosuđa, koje je lani zabilježilo 22 sporazuma o priznanju krivice.

U njenoj biografiji je zabilježeno da je rukovodila timom za organizovani kriminal i borbu protiv trgovine narkoticima,odsjecima za pranje novca i prevare, kao i da je pokrenula krivičnu istragu protiv duvanske industrije.

"Sporazum o priznanju krivice obezbjeđuje veću efikasnost u sprovođenju pravde jer se smanjuje broj krivičnih predmeta pred sudom i skraćuje dužina pritvora osumnjičenih, što ima pozitivan uticaj na problem pritvora. Kao rezultat sporazuma o priznanju krivice, do pravosnažne presude se dolazi u ranoj fazi postupka,čak u istrazi, čime se štedi značajno vrijeme i resursi svim stranama na svim instancama.

Bosna je uvela sporazum 2003. i u OEBS-ovom izvještaju sa praćenja suđenja za 2004. piše da je na taj način riješeno oko 25 odsto slučajeva. Programi o sporazumu o priznanju krivice koje smo nedavno predstavili u Makedoniji, bili su izuzetno pozitivni. Bugarska je uvela sporazum o priznanju krivice 2000. godine i jedna trećina slučajeva se upravo rješava na ovaj način. Hrvatska koristi ovaj institut u više od 60 odsto predmeta. Iskustvo iz Srbije je takođe pozitivno; Srbija je uvela sporazum početkom 2012. i na stotine slučajeva je riješeno korišćenjem ovog metoda", objasnila je ona za “Vijesti” zbog čega je bitan ovaj pravni instrument.

Kako javno mnenje reaguje kada se postigne ugovor sa osobama okrivljenim za organizovani kriminal, ubicama, pedofiličarima ili drugim osobama čiji zločin inače nailazi na društvenu osudu i da li tužioci imaju probleme s tim? Rekli ste da ovim posljednjim teško pada da u sudnici priznaju krivicu?

Javnost može imati negativnu percepciju u ranoj fazi primjene ovog instituta. Prirodno je da tužioci razmišljaju o tome kakva će biti reakcija javnosti na zaključenje sporazuma. Ipak, kazna za teška krivična djela koja prolaze kroz proces zaključivanja sporazuma o priznanju krivice je ipak srazmjerna počinjenom krivičnom djelu.

U našem sistemu, ukoliko se ubica izjasni krivim, to u praksi vjerovatno znači da će biti osuđen na doživotnu kaznu zatvora, umjesto na smrtnu kaznu. U vašem sistemu, ne bi trebalo da znači, po definiciji, da će takav okrivljeni dobiti značajno umanjenu kaznu. Stoga, tužiocima su potrebne jasne smjernice kako bi jasno pokazali da su njihovi postupci u skladu sa zakonom.

U SAD se trudimo da uključimo građane u proces krivičnog postupka kako bi razumjeli kako sistem funkcioniše. Na primjer, kroz naš porotnički sistem, građani imaju priliku da neposredno vide sprovođenje pravde i učestvuju u tome.

Štaviše, obično prije nego što ponudi zaključenje sporazuma o priznanju krivice okrivljenom, tužilac će porazgovarati sa žrtvom ili žrtvinom porodicom kako bi im objasnio sam proces i dao razlog zašto on smatra da je zaključenje sporazuma najbolja opcija za postizanje pravde. Nadalje, naši tužioci su u stalnom kontaktu sa lokalnom zajednicom kako bi građani bili obaviješteni o njihovom radu i razumjeli kako sistem krivičnog prava funkcioniše.

Predsjednik Advokatske komore CG kaže da naši tužioci nisu najsrećniji kada postižu ovu vrstu sporazuma. Da li se ugovorno priznanje krivice može tretirati kao slabost tužioca i “dodvoravanje” odbrani?

Ako je pitanje da li se ponuda o zaključenju sporazuma doživljava kao slabost tužioca u SAD, odgovor je ne. To je prihvaćen dio našeg sistema i većina advokata očekuje da će razgovarati o mogućnosti zaključenja sporazuma sa tužiocem.

Molim vas da imate na umu da mi dijelimo sve dokaze sa advokatima, tako da su oni upoznati sa jačinom dokaznog materijala u predmetu.

Da li ovaj način osuđivanja isključuje oduzimanje njihove imovine i na koji način dolazite do uvida u cjelokupnu imovinu (nekretnine, gotovina, akcije)?

U federalnom sistemu, većina sporazuma uključuju oduzimanje, zapljenu imovine, itd., u skladu sa zakonom. Uvid o imovinu okrivljenog stičemo u zavisnosti od slučaja. Vrsta slučajeva u kojima je dopušteno oduzimanje imovine je strogo ograničena zakonom. Postoji jako veliki broj načina kako istražitelji ulaze u trag imovini. U suštini, pratimo novac.

Rekli ste da u SAD lakše dolazite do naloga za sporovođenje mjera tajnog nadzora, nego mi na Balkanu. Zbog čega je tako ako su SAD respektabilnije u poštovanju ljudskih prava a tajni nadzor se tretira uvijek sa aspekta njegove moguće zloupotrebe?

Jedna od razlika je definicija specijalnih istražnih mjera. Naš test opravdanosti njihove upotrebe je da li akcije policije ugrožavaju razumno očekivanje poštovanja privatnosti pojedinca.

U nekim mjestima na Balkanu, na primjer, potreban je sudski nalog prije nego što policija može pratiti nekoga na javnim putevima ili na javnim mjestima kao što su restorani i javne zgrade. Nama nije potreban sudski nalog za bilo šta što se dešava u javnosti ili je javno vidljivo, jer u tim slučajevima ne postoji razumno očekivanje privatnosti.

Za invazivnije mjere potrebni su sudski nalozi, kao što je slučaj i ovdje. To uključuje i pretres privatnog prostora, kao na primjer kuće ili kancelarije. Stepen sudskog nadzora zavisi od stepena ugrožavanja privatnosti. Na primjer, relativno je jednostavno dobiti ispise telefonskih poziva, ali vrlo je teško prisluškivati telefonske razgovore u realnom vremenu.

Konačni test je sami, adverzarijalni (suparnički) krivično-pravni sistem: sve aktivnosti koje su istražitelji preduzeli, advokati odbrane mogu da preispituju tokom suđenja. Upotreba specijalnih istražnih mjera je pod nadzorom tužilaca, sudija i konačno samog suda. Policija i tužioci znaju da se u postupku ne mogu koristiti dokazi koji su prikupljeni uz kršenje ljudskih prava, tako da su veoma motivisani da poštuju zakon.

Tužioci se kažnjavaju za neprofesionalizam

Ko kontroliše rad tužilaca u SAD i u kojim slučajevima se oni pozivaju na odgovornost?

U federalnom sistemu, rad sudskih tužilaca nadgleda šef Krivičnog odjeljenja tužilaca SAD u svakom okrugu. U Krivičnom odjeljenju Ministarstva pravde u Vašingtonu rad nadzire šef svakog odjela, zamjenik pomoćnika državnog tužioca, pomoćnik državnog tužioca te konačno i državni tužilac Sjedinjenih Američkih Država.

U različitim sistemima na nivou država, rad je pod nadzorom okružnog tužioca ili na državnom nivou glavnog državnog tužioca. U Ministarstvu pravde, Kancelarija za profesionalnu odgovornost može kazniti tužioca koji je optužen za nestručan rad ili neetičko ponašanje. Pored te kancelarije, tužilac je odgovoran i pred državnom advokatskom komorom koja je zadužena za akreditaciju njegove dozvole za rad.

Neprocjenjiv u suzbijanju korupcije

"Sporazum o priznanju krivice u SAD je jako koristan za osuđivanje vođa organizovanih kriminalnih grupa, jer samo nižerangirani članovi grupe mogu da pristupe zaključenju sporazuma i daju značajan doprinos saradnjom u težim krivičnim djelima.

Stoga, percepcija javnosti može biti da sporazum o priznanju krivice je dio tužiočevog arsenala u borbi protiv kompleksnog kriminala i da predstavlja neprocjenjivo sredstvo u borbi protiv korupcije", rekla je Voren.

DNK test se ne radi za svaku sitnicu

Da li je u SAD pod kontrolom način na koji tužilac troši novac iz državnog budžeta, pošto ste rekli da je to bitan razlog za postizanje dogovora o priznanju krivice?

Rijetko će se u nekom prosječnom slučaju koristiti svaki raspoloživi naučni test ako već postoji dokaz o krivici van razumne sumnje. Na primjer, DNK testovi su dugotrajni i skupi, te su ograničeni na one slučajeve u kojima su rezultati tog testa neophodni kako bi se identifikovao i osudio počinilac.

Istrage vrše policija, FBI ili druge istražne agencije i troškovi za prikupljanje dokaza se plaćaju iz njihovih budžeta. Konačno, kako se sredstva troše zavisi od šefa agencije koja radi na slučaju. Suština je da od prirode slučaja, okrivljenog, žrtve, dokaza i samog predmeta zavisi da li je sklapanje sporazuma o priznanju krivice prikladno.

Galerija

Bonus video: