Kada su se, stidljivo, 16. oktobra, krenule dijeliti objave na društvenim mrežama sa temom “ogradiše nam dvorište, mogli bi se okupiti”, malo ko je vjerovao da će kratko okupljanje gimnazijalaca nezadovoljnim time što im otimaju dvorište, proizvesti nešto što je istinski do temelja uzdrmalo Crnu Goru i na kraju pokazalo kome pripada vlast, čija je moć.
Kolumne “Između polova” su se do sad bavile svjetskim zbivanjima i gradovima, obišavši u par mjeseci četiri kontinenta i deset država, ali nakon događaja od posljednjih par dana, red je da se vrate kući. Gledajući tako na protestnoj šetnji 17. februara oca koji duva u trombon dok njegove ćerke, obje veoma mlade, duvaju u trubu i pištaljku pomislio sam da gledam pred sobom nešto što sam do sad samo gledao posredstvom inostranih medija.
Stanovnici Balkana zajedno pate od iste boljke - istovremeno vide sebe najboljim i najgorim. Istovremeno su najkulturniji, najpametniji, najstariji, ali i najprljaviji, najgluplji, najljenji i šta sve ne. Nerijetko ćete ovakve izjave dobiti i od iste osobe, a svakako ćete ih čuti u istom društvu.
Sama poenta da je Bar, zapravo onaj neugledni most na Željeznici, predstavljao u jednom trenutku granicu između Zapada i Istoka u ovom dijelu Evrope, granicu između Osmanske imperije i Austrougarske carevine, daje jedan šmek makar tom šetalištu, gdje vikednom uvijek obiđemo ostatke obje imperije koje su trebale trajati još hiljadu godina.
Ali ne mogu istorijske slučajnosti (ili istorijski usud) činiti grad posebnim, kao što ni priča o “gradu tri vjere” ne pretvara postojanje međuvjerskih prijateljstava u multikulturalnu bajku izmaštanu perom postmodernističkih blogera. Grad čine ljudi, njihova svakodnevica, njihovi razgovori, njihovi običaji i prije svega, njihova borba.
U državi u kojoj je bunt skoro nepoznanica, organizovanje aktivnog i pasivnog otpora, bilo kroz instuticije sistema, bilo kroz šetnje, performanse i, prije svega, kroz gandijevsko zauzimanje trotoara i čvrsto držanje uprkos policijskoj akciji, je do prije par mjeseci djelovalo kao naučna fantastika. Većina onih koji su potpisali peticiju iz koje je nastala građanska inicijativa koja traži promjenu lokacije za gradnju vrtića nije to učinila iskreno vjerući da će nešto postići.
Potpisi su bili tu da se pokaže da se građani ipak ne slažu sa tom odlukom i da bi po njima to trebalo učiniti drukčije. Svi smo zapravo ispisali tih par informacija o sebi i potpisali se, čineći jedan pilatovski čin, jedno pranje ruku - eto, uradiće to, uzeće nam park kojim smo šetali do škole i oko nje provodili vrijeme doživljavajući neke lijepe trenutke, ali makar će ostati zapisano da se nisam složio s tim. A onda su krenule čudne stvari da se dešavaju. Stvari zbog kojih je Bar zaslužio da se nazove velikim.
Kada se upalila prva motorna šega, prisutni su se gledali u nevjerici, bespomoćno stojeći iza ograde. Jedan od prisutnih nije to tolerisao, raširio je ogradu i otrčao do najbližeg drveta, braneći ga svojim tijelom. Onda je ostalima bilo lakše, svako je zauzeo svoje drvo i prva lijepa slika odbrane svojih prava je obišla grad. Iz tog čina, iz te sekunde hrabrosti se rodilo sve što je bilo dalje - odjednom, ovo nije bio samo još jedan prolazni otpor, ovo je postala aktivna borba. Sljedeći mjeseci su prošli u radu onog što se zvalo “građanska inicijativa”.
Skup ljudi koji je preuzeo na sebe da kanališe energiju ogromnog broja potpisa, da prikuplja argumente, šalje pisma na važne adrese, da superiorno djeluje na sjednici Skupštine je pokazao da zapravo oko nas postoje ljudi spremni da se bore, koji uz to znaju da iskoriste svoje obrazovanje i kanališu energiju za opšte dobro. Istovremeno, ljudi su organizovali straže kako se motorne šege više ne bi palile. Održan je i festival. Sve je djelovalo neobično mirno.
Inicijativu je Skupština opštine na najgori mogući način odbacila, ne kontraargumentima, već uzdržanim glasovima vladajuće partije i bunt je vremenom utihnuo. Na gradilištu se ništa nije dešavalo, a građani su zaboravili ono što se dogodilo.
Onda, dok su svi spavali, a većina bila na zimovanju, đaci na raspustu, 17. januara u cik zore park je razrušen. Sa njim su otišla i sva nadanja i sva lijepa sjećanja đaka okolnih škola. Malobrojni aktivisti su izneseni iz gradilišta akcijom policije, neki i privedeni te je odbrana stabala ovaj put bila neuspješna. Već tada se činilo da je sve izgubljeno. Naredni dani su donijeli male dnevne pobune, ali i nedjeljni protest koji je iz vikenda u vikend rastao.
Nedjeljom se taj prostor između dvije škole pretvarao u atinsku Agoru, u rimski Forum, mjesto gdje su građani uzeli nazad ono što im pripada, ono što im se i Ustavom garantuje, a to je pravo da odlučuju u kakvoj državi i kakvom gradu žele da žive. Direktna demokratija je zaista moguća u našim malim zajednicama. Desio se kopernikanski obrt, desila se ta nazvana čempres revolucija.
Ona nije revolucija ulice koliko revolucija uma. Ogroman broj pojedinaca je shvatio da se za svoj grad treba boriti, da nije poenta gledati samo svoja posla, već se boriti za sve oko sebe, za komšiluk, za sugrađane, za svoj grad, za poštovanje zakona, za suverenitet i demokratiju. Ovo je revolucija koja nas je pretvorila iz običnih egzistencijalnih bića u politička bića - a političko je boriti se za zajednicu, za društvo, a samim tim se zapravo borimo i za sebe. Nikome nije prijatno da se sukobljava i buni, jer uvijek može nešto da izgubi (a oni koji su se sukobili sa policijom u tri navrata su rizikovali najviše) ali je taj strah prevaziđen.
U nedjelju, 17. februara održan je peti protest nedjeljom i tada je demonstriralo više od 1.500 ljudi. Grad Bar po popisu iz 2011. ima 13.500 stanovnika. Znači da je na ulicama bilo 11 odsto gradske populacije. To vam je isto kao da na ulice Londona, grada koji ima ogromnu istoriju protesta i bunta, izađe 980.500 građana. Najveći protest u Londonu se desio 2003. godine i na njega je izašlo između 750.000 i milion građana.
Vjerovali ili ne, u nedjelju smo se izjednačili sa Londonom u procentu izašlih demonstranata. Strah je u svima nama postojao od samog početka - strah da ćemo izgubiti, da će nas ismijati, strah da će nas uhapsiti i da će udarac pendrekom mnogo da boli. Pobjeda nad tim inicijalnim strahom je čempres revolucija.
U toj pobjedi se rađa slobodan čovjek, koji je istovremeno i društveno biće. Čempres revolucija je pobijedila, ne kada je premijer Marković rekao da odustaju od radova, već kad je omogućila ljudima da skinu lance, kada ih je učinila aktivnim članovima zajednice svakog dana, umjesto da budu u torovima koji su za njih izgradile partije i iz koje ih puštaju jednom u četiri godine na birališta.
Poslije nje više ništa u našem gradu - a možda i državi - neće biti isto. Poslije nje, nijedna odluka više neće smjeti biti skrivena, niti će se partija na vlasti tako lako usuditi da ignoriše ono što joj građani poručuju, zaljubljena u svoj lažni elitizam.
Odluka premijera Markovića, iako u njoj nije dao za pravo iskrenoj borbi Barana, naišla je na oduševljenje mnogih. Ljudi su uzimali pauze na poslu, preuređivali rasporede, iskakali na par minuta da se zagrle, da viknu pobjeda pred gradilištem i mašinama. Toliko je ljudima stalo da se njihov glas čuje, da budu uvaženi, da budu ono što jesu po Ustavu i zakonima - da budu suvereni. Paradoksalno, ova građanska pobjeda je prilika za gradske vlasti, jer iako je teško priznati poraz, sad je šansa da u ovoj borbi ne bude poraženih, da gradska vlast - gradonačelnik prije svih - kaže građanima: biće kako vi želite, jer ja sam tu da budem vaš servis, da otvorim put kojim želite da idete. Tako nešto zvuči kao naučna fantastika, ali opet, tako je zvučalo sve što je pratilo ove događaje, pa su se desili i grad je položio jedan ispit zrelosti, red je da mu svi budu dorasli.
Promjena je nužnost i cio svijet je u kretanju. To se u filozofiji i naukama zna još od Heraklita. Ko želi da zaustavi vrijeme stvara neprirodno stanje u kojem sve trune. Ideja ovog ovakvog, glomaznog vrtića. U svemu tome postoji jedan strah - ko sprečava evoluciju, doživjeće revoluciju, a što se evolucija duže sprečava, to će revolucija biti žešća i opasnija.
Promjene u svakom slučaju dolaze i taj točak vremena, kao ni razvoj svijesti o slobodi, koji postoji kod nas, ne može se zaustaviti. Čempres revolucija je vrijeme o kojem ćemo govoriti u budućnosti, to je momenat za koji ćemo reći: I ja sam bio tamo! A Bar, grad pod Rumijom, može da kaže da je bio aktivan, da nije samo bio granica između dva carstva, nego mjesto na kojem su se građani izborili za promjenu.
Bonus video:
