Prvi radio-prijemnici stigli su u Pivu prije više od pola vijeka, narod je zajedno slučao najčešće dnevnik i prenose utakmica, a “glavni krivac” za to bio je Luka Vojinović.
On je “Vijestima” ispričao da je sve počelo 1956. godine, kada je prisustvovao Šestom kongresu narodne omladine u Beogradu.
“U slobodno vrijeme, šetajući gradom, naiđem na jednu prodavnicu tehničke robe, gdje su se prodavali radio-aparati na baterije. Raspitivao sam se da li se oni mogu čuti po pivskim selima i kada sam dobio potvrdan odgovor ideju sam 'legalizovao'”, kazao je Vojinović, danas osamdesetosmogodišnjak.
Predložio je da se kupi deset prijemnika, ali je problem bio obezbijediti prostorije u kojim bi se narod okupljao i pratio program.
Kada je postao predsjednik opštinskog odbora Socijalističkog saveza, predložio je da se po selima urade domovi, što je i učinjeno.
“Odazvao se narod, posebno omladina, adaptirane su prazne zgrade kolonista i napravljeno je oko 25 domova. Onda smo kupili deset radio-prijemnika. To je bilo 1961. Sjećam se da su bili japanski, baš dobrog kvaliteta. Rasporedio sam ih po Pivskoj župi i planini, a jedan smo ostavili za Plužine, mada su se bolje čuli na većoj nadmorskoj visini. Kada se to pokazalo dobrim, nabavili smo nove i svako selo je imalo po jedan radio-aparat. To nije bio slučaj sa drugim opštinama“, prisjeća se Vojinović.
Za radio-aparate bili su odgovorni prosvjetni radnici, a narod se uglavnom okupljao uveče, jer se preko dana radilo.
Vojinović kaže da su mnogi tada poželjeli da u svom domu imaju radio, ali su uglavnom odustajali zbog čari zajedničkog slušanja.
On je radio u tadašnjim organima uprave u Plužinama, ali i volonterski obavljao razne partijske dužnosti. Četiri godine bio je prosvjetni radnik, 12 šef odsjeka za društvene djelatnosti u Plužinama, pet godina načelnik za opštu upravu, a penzionisao se kao sekretar stručne službe zajednice obrazovanja, kulture i zapošljavanja, gdje je radio 18 godina.
”Rudi Čajevac” je bio loš u vrijeme vremenskih nepogoda
Vojinović se prisjeća i radio-aparata domaćeg proizvođača, ali i pojave televizije sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka.
“Bili su i radio-aparati naše proizvodnje, 'Rudi Čajevac', ali slabog kvaliteta, a posebno se ništa nije čulo kada su bile vremenske nepogode. Korišćeni su sve do dolaska struje, koja je u pojedinim selima stigla sredinom 70-ih, a u drugima i kasnije. U Plužinama su televizori stigli godinu-dvije nakon radio-prijemnika, kada je napravljen repetitor na Goransku, a po selima tek sa dolaskom struje. Tada počinje sve manje da se sluša radio, a sve više da se gleda televizija“.
Zbog Pivljana se mijenjao i termin radio-emisije
Vojinović kaže da je zbog Pivljana promijenjen i termin jedne emisije.
“U poslijepodnevnom terminu, oko 16-17 časova, išla je emisija 'Radio škola', a nama je nastava bila u jutarnjim satima. Emisija je bila veoma poučna, pa sam uredništvu uputio zahtjev da ta emisija ide i u jutarnjem terminu, kako bi učenici mogli da je slušaju. Izašli su nam u susret, pa je išla oko deset časova“, priča sa osmijehom.
Bonus video:
