Milioni propadaju u gorama sa ljekovitim biljem

Malo ko zna podatak da je prva plantaža ljekovitog bilja u Evropi bila u Crnoj Gori, 1903. godine...
980 pregleda 5 komentar(a)
Ažurirano: 26.08.2013. 18:51h

Iako Crna Gora posjeduje veliki broj broj različitih vrsta ljekovitog bilja, ono nije iskorišteno u dovoljnoj mjeri. Osim toga, mali broj ljudi se bavi sakupljanjem i preradom ljekovitog bilja, a oni koji se odluče na takav korak moraju se suočiti sa velikim troškovima jer u našoj zemlji nema organizovanog otkupa niti tržišta na kome mogu plasirati svoje proizvode.

Biljke i biljni svijet nudi ogromnu riznicu ljekovitih materijala. Tako se na postorima Evrope može naći oko 8.000 vrsta biljaka, dok ih u našoj zemlji ima preko 5.000, od čega 200 čine endemske vrste. U farmaceutskoj industriji i medicini upotrebljava se više od 400 vrsta bilja za dobijanje ekstrata u liječenju. Sve to Crnu Goru svrstava u sam vrh svjetskih prirodnih ekoloških bašti, a ujedno je i prva ekološka država na planeti zemlji. Veselin - Duško Vujisić, koji se skoro cijeli život bavi proučavanjem bilja, za “Vijesti” je kazao da je u Jugoslaviji Crna Gora bila poznata kao jedna od najvećih izvoznika ljekovitog bilja i nus šumskih proizvoda, kao što su vrganj, lisičarka i smrčak, borovnica. On objašnjava da je, osim mogućnosti izvoza, ljekovito bilje bilo adekvatno plaćano, a na prostorima svih opština postojali su nosioci razvoja poljoprivrede, poput Sinjajevine, Agrokombinata 13. jul i drugih.

Tako su, na svim šumskim i nus šumskim proizvodima bile garantovane cijene koje nijesu mogle da se mijenjaju, nezavisno od količine u toj godini. “To je nekada bio toliko plaćen i unosan posao jer je sve bilo izvoznog karaktera. Plaćalo se toliko da su ljudi za jednu sezonu mogli da zarade novac veći nego od bilo kojeg drugog poljoprivrednog posla, ili više nego inženjeri, ljekari, pravnici i akademski građani“, rekao je on.

Međutim, zbivanjima koja su se desila u Jugoslaviji ti su nosioci razvoja nestali, ugasili su se, pa danas ovaj posao rade rijetki zaljubljenici. Osim Vujisića, koji je sa malim pogonom za preradu pokušao da obrađuje bilje, danas se sakupljanjem i preradom ljekovitih biljaka u našoj zemlji bavi svega nekoliko ljudi. Ipak, nedostaje organizovani otkup, tržište , a samim tim izostaje i prodaja.

Nema regulative - nema ni tržišta: Vujisić, Foto: Vesko Belojević

“Sve što radimo - radimo iz ljubavi. Radimo po svom nahođenju, bez pokroviteljstva države ili bilo koje ov l a šćene državne ili opštinske institucije”, otkriva on.

Kao jedan pokušaj da se uspostavi tržište na kome bi se ovi proizvodi mogli plasirati, formirano je i Društ vo narodnih ljekara na balkanskom nivou, koje čini pedesetak ljudi, različitih zanimanja.

Vujisić ističe da su oni još na početku i ispod nivoa koji je bio prisutan prije 30 i više godina. Međutim, kao glavni razlog što se ljekovito bilje ne može plasirati kako na domaće, tako ni na evropsko tržište, Vujisić navodi nedostatak pravne regulative.

Prema njegovim riječima, r ješenje se može naći u tome što bi država trebalo da pomogne i podrži ljude koji se bave ovim poslovima, tako što će im dati odgovarajuća sredstva, kredite i da reguliše tu oblast normativnim aktima kako bi berači koji sakupljaju bilje i vole to da rade stimulisali da imaju ekonomski interes.

“Samo treba napraviti hijerarhiju u ovom poslu, od normativnih akata, ekonomski opravdanih cijena i tako dalje. Crna Gora je, poređenja radi, nekada imala dobit od ljekovitog bilja koja je veća od one koju smo od KAP-a imali i tada i danas”, zaključuje Vujisić.

Zarađivali od izvoza žalfije

Malo je poznato da praksa travarstva i prodaje proizvoda od ljekovitog bilja na ovim prostorima datira još od 14. vijeka i da je samo od izvoza žalfije (pelina, kadulje) u SAD država svojevremeno zarađivala 15 miliona dolara godišnje.

Malo ko zna podatak da je prva plantaža ljekovitog bilja u Evropi bila u Crnoj Gori, 1903. godine, na kojoj su Francuzi plantažirali buhač, biljku koja ima u sebi prirodne insekticide. Međutim, ratovi i naše tradicionalno neshvatanje onoga što imamo je dovelo do toga da su Francuzi iskoristili te plantaže, nabavili sjeme i plantažiraju buhač u Keniji.

Skoro da niko ne zna da je najvažniji izvozni artikal početkom 20. vijeka u Crnoj Gori bio ruj, biljka koja se koristi za štavljenje i bojenje kože. Industrija je izmislila zamjenu, međutim, ta zamjena koja je na bazi nafte izaziva alergiju, tako da se danas ruj ponovo vraća.

Monopolisti oborili cijene

Kilogram zove u bivšoj Jugoslaviji koštao je 120 maraka, a za kilogram suvog vrgnja bilo je neophodno izdvojiti od 150 do 200 maraka, dok je ista količina sirovog vrgnja koštala10 maraka. Te se cijene, kako ističe Vujisić, nijesu mijenjale.

Međutim, danas ljudi koji se bave ovim poslom diktiraju cijene, monopolisti su i doveli su, tvrdi, cijenama do toga da je obrada bilja ekonomski neopravdana. Tako je cijena kilograma vrgnja druge klase euro, a kilogram vrgnja prve klase košta 2 eura u sirovom stanju.

“Kilogram bilo koje biljke u sušenom stanju je oko euro ili manje, dok je na evropskom tržištu kilogram iste robe po nekoliko desetina eura ili, u suvom obliku, nekoliko stotina eura. Znači da nije ekonomski opravdano baviti se ovim poslom”, ističe Vujisić. On naglašava da je i sam bio prinuđen da odustane od projekta, firme ADV Centar koju je pokrenuo sa prijateljem, jer je bila ekonomski neodrživa.

Kako tvrdi, obraćali su se u dva navrata Ministarstvu poljoprivrede kako bi im refundirali zakonom određen dio troškova, ali od njih nijesu dobili odgovor. Tako su, uprkos činjenici da su proizveli dva biljna preparata – dijabetol i hipertenzol, bili prinuđeni da odustanu od prerade bilja.

“I pored svih napora koje ulažemo sa porodicom i prijateljima, došli smo u situaciju da jednostavno moramo da stanemo sa tim, jer ne možemo pokriti trošk ov e ”, kazao je on.

Galerija

Bonus video: