Kada je pokojni Pivljanin Radosav Minjo Gogić u rodnim Rudinicama, četrdesetak kilometara od Nikšića, u proljeće 1994. godine otvorio kafanu “Izlazak”, vjerovatno nije ni slutio da će ona postati omiljeno mjesto za izlazak neženjama, ali i sigurna luka djevojkama koje žele da “uplove” u bračne vode.
“Tu kafanu je tri godine držao moj pokojni otac koji je umro 1997. i onda sam ja nastavio posao. To je bila kafanica od dvadesetak kvadrata i iz nje se, za te tri godine koliko je on bio vlasnik, udalo 16 djevojaka koje su kod nas radile kao konobarice. Djevojke su sve bile iz Pive, uglavnom kćerke naših prijatelja, komšija, rođaka. Između ostalih i moja sestra, koja je dok je studirala, ljeti radila kao konobarica, u toj kafani je upoznala svog muža”, priča za “Vijesti” Novica Gogić.
Pojašnjava da je samo mjesec dana poslovno sarađivao sa ocem.
“Za te tri godine dok je on bio gazda kafane, samo mjesec smo bili partneri i to iz prostog razloga što je on radio i vodio računa o kafani, a ja samo nosio pazare. Zato smo morali taj ‘partnerski’ odnos da raskinemo i da on bude jedini vlasnik kafane”.
Od tih 16 djevojaka, koje su u tadašnjoj kafani “Izlazak” radile kao konobarice, samo su dvije počele da rade a već su imale momke.
“Ti momci su se valjda prepali za sudbinu djevojaka - da li će ostati tu ili ne, pa su odlučili da je bolje da ih vode kući nego da odu u neku drugu kuću. Momci koji su ih ženili, uglavnom su bili Pivljani, mada je bilo i momaka sa strane. I ono što mi je posebno drago je to da nijedan od tih brakova nije razveden, svi imaju lijep i dobar porod”.
I nakon što je Novica Gogić postao vlasnik, tradicija se nastavila.
Kafana je i dalje bila talična za djevojke, a Pivljani, ali i oni van Pive koji su znali da iz “Izlaska” izlaze srećno sklopljeni brakovi, u šali su znali da kažu da sve neudate djevojke treba makar na dva mjeseca zaposliti kod Gogića da volontiraju i da im ne treba isplaćivati zaradu, jer one umjesto plate, dobijaju nešto mnogo vrednije - životnog saputnika.
“Kafana je bila talična za djevojke i kada sam ja postao vlasnik. Do 2006. godine, kada smo krenuli u rekonstrukciju kafane i priču o stvaranju etno–sela, još nekoliko konobarica se udalo. Ne mogu da se sjetim nijedne djevojke koja je ovdje radila, čak i one koje su iz ko zna kog razloga morale da napuste posao, a da se nije udala”.
Ta mala kafana od dvadesetak kvadrata, bila je temelj formiranja današnjeg etno–sela koje je zadržalo naziv, ali i lijepu “tradiciju” udaje djevojaka.
U etno–selu radi čitava porodica Gogić, Novica sa suprugom i dvojicom sinova.
I porodična tradicija se nastavlja — kao što je prije tridesetak godina njegova sestra bračnog druga srela u “Izlasku”, tako je i Novičin sin životnu saputnicu sreo upravo tu.
“Kada je etno–selo krenulo sa radom, tradicija je nastavljena. Desilo se da su se prije nekoliko godina vjenčali šankerica i konobar, a najnoviji sklopljeni brak koji se dogodio prije dva mjeseca je između mog sina i djevojke koja ovdje radi kao šankerica i koji su se ovdje upoznali”.
Sa svim tim djevojkama, rekao je, Gogići su ostali u kontaktu i dobri su prijatelji.
Rado se, kaže, porodično posjećuju, a Novica u šali veli da su vrata etno–sela širom otvorena svim neudatim djevojkama.
“Ta mala kafana je bila temelj današnjeg etno–sela, jedne ozbiljne priče i ozbiljne firme koja danas zapošljava 12 ljudi, tako da osim koristi u sklapanju brakova ovo mjesto ima i korist da ljudi tu rade i stvaraju sredstva za život”.
Bonus video:
