U dvije neuslovne barake, u rožajskom naselju Šušteri, 13 članova porodice Husović živi u nemaštini od koje podilazi jeza.
Devetoro djece dvojice braće gladno je i boso, kaže glava porodice - nana (baba) Sanija .
“Rodom smo iz Paučine gdje nismo imali krov nad glavom. Glad nas je natjerala da dođemo u grad ne bi li moji sinovi našli posao, način da se ova sitnež prehrani i izvede na pravi put”, kazala je Sanija koja je na sebe preuzela brigu o petoro unučadi od sina kojeg je žena napustila.
Ništa manje od nje ne očekuju ni četvoro unučadi drugog sina i snahe koji žive u baraci pored, priča nana.
“Imam 100 eura penzije i od toga treba da nahranim trinaestoro gladnih usta. Na prvom mjestu osmoro djece do sedam godina starosti i deveto od 15. Teška muka mi je na plećima. Ne može to, sine, iz mene da izađe. U grob ću je ponijeti, a ni tamo neću biti mirna. Ni jedno živo biće nije zaslužilo ovakvu muku kroz život”.
Kaže da je od 100 eura penzije podigla kredit, kako bi im obezbjedila bar krov nad glavom.
Kupili su drvenu straćaru bez prozora, vrata, krova… Nadljudskim naporima su uspjeli da je upristoje da ne prokišnjava. Pored nje su sagradili i drugu.
“Noć nam je najveći prijatelj i najveći neprijatelj. Kada se spusti, tamnija od naše sudbine, rano poliježemo. I to je jedini period kada djeca ne misle o hrani. Naviknuta, zaspu praznih stomaka. A meni neće san na oči..."
Ni u jednoj nema ni struje ni vode.
“Noć nam je najveći prijatelj i najveći neprijatelj. Kada se spusti, tamnija od naše sudbine, rano poliježemo. I to je jedini period kada djeca ne misle o hrani. Naviknuta, zaspu praznih stomaka. A meni neće san na oči. Kao da se u mene preseli sva njihova glad, pa zavija i urliče na dan što dolazi, još neizvjesniji od prethodnog”.
Djeca su bosa, nijedno nema pristojnu obuću. Nedostaju garderoba, kreveti, jorgani, ćebad…
“Ničeg nema dovoljno, osim bijede koje je previše. I kad kupimo litar varenike, nemoguće ga je podijeliti na devet usta. To me izjeda, to će me i sahraniti. A djeca su dobra i poslušna, kao da znaju da bi još jedna muka bila prevelika za moje srce. I ona jedino žele da su sita. Nikada ni jedno od njih nije potražilo nešto drugo, igračku naprimjer”.
Ćatović: Kad djeca ne znaju ni šta su ćevapi i ne smiju da ih probaju
Direktor Humanitarne organizacije Rožaje Jusuf Jusko Ćatović kaže da je nedavno obišao porodicu, nakon što je saznao za njihovu muku, i da su ga porazili prizori koje je zatekao.
“Nekoliko puta sam se vraćao tog dana. Kada sam im odnio slatkiše, mališani su trčali oko mene i grlili me, a ja sam, čini mi se, prestao da dišem jer sam vjerovao da je nepravedno da neko ima i više nego što mu treba, a ova djeca ni hranu... Uskoro je uslijedio još veći poraz. Donio sam im ćevape koje djeca nijesu smjela da probaju jer nisu znala šta je to. Pitali su majku o čemu se radi i dugo samo gledali u njih… Tu kao da prestaje život i svi drugi problem koji izgledaju nerealni naspram ovog, tako malog, a tako nerješivog”, kazao je Ćatović koji je apelovao na sve ljude dobre volje da pomognu Husovićima.
Bonus video:
