Visoko u planini, na mjestu gdje se spajaju dvije malene rijeke praveći rijeku poznatu pod nazivom Šekularska, u divljini stoljetnih smrča, dvije male hidroelektrane djeluju kao da se na zemlju spustio vasionski brod.
Dva potoka “stavljena” su u cijevi i dovedene do tog mjesta u beranskoj opštini.
“Evo, pogledajte. Obje rijeke, Spalevićka sa jedne, i Rmuška sa druge strane, stavljene su u cijevi, odozgo od izvorišta, u dužini od dva i po do tri kilometra. One više ne postoje. Ovdje, kod seoske škole, voda iz njih se pretvara u energiju u dvije hidrocentrale“, priča predsjednik Mjesne zajednice Šekular Vesko Davidović.
Dok pokazuje kako to izgleda na terenu, za trenutak zaćuti i uzdahne.
“Boli me nešto u srcu i grudima kada vidim da tih rijeka više nama. Odrastao sam uz njihov buk. Prave planinske ljepotice. Kakvo je to selo koje nema rijeku, a mi smo sada ostali bez svih rijeka“.
Da je to bukvalno tako, on pokazuje na djelu.
Na mjestu gdje izlazi voda iz dvije hidroelektrane kod škole, odmah je napravljen vodozahvat i voda stavljena ponovo u cijevi.
“Odavde, trupom puta, cijevi idu nekoliko kilometara niže do treće hidrolektrane, dolje niže. Shvatate šta oni rade? Uzmu vodu i sprovedu je cijevima, putem, ispod asfalta, da bi dobili na brzini i količini energije“.
Nije tu kraj priče. Od treće hidroelektrane u Šekularu, voda se ponovo pojavljuje i pravi novi vodozahvat.
“Ponavlja se isto što i ovdje gdje stojimo. Uzima se u cijevi i ispod puta dovodi nekoliko kolometara niže do četvrte, već skoro dolje do sela Rijeka Marsenića, nadomak magistrale koja vodi prema gradu“.
Čitavim putem od sela Rijeka Marsenića do Šekulara, dolinom nekadašnje Šekularske rijeke, tragovi su devastacije prirode.
“Tu su nekada bili bukovi i vodopadi. Bilo je ribe kao u filmovima. Ova rijeka je bila prirodno mrestilište divlje potočne pastrmke. Sada ostavljaju vode tek za po nekog punoglavca. U početku nijesu ostavljali ništa. Ove godine, valjda zato što je kiše i vode bilo u izobilju, ostavljali su nešto malo, zašta oni kažu da je biološki minimum“.
Dok stojimo kod škole u selu i prvih mašinskih postrojenja, prilazi plavi “golf” i čovjek iz automobila obraća se Davidoviću.
“Veleeeee, bratee, da mi nisi vidio tetku. Trebalo je da me čeka da je prebacim do grada“.
Vesko hladnokrvo odgovara da mu je tetka vjerovatno već otišla.
“Bila je tu. Vjerovatno se prebacila sa nekim“.
Mladić odlazi nakon što je dobro osmotrio, a Vesko objašnjava kako je to “njihov“ čovjek i da je došao da osmotri šta radimo i snimamo.
Da je tako, uvjeravamo se nešto kasnije kada se vraćamo prema Beranama - plavi “golf” parkiran je u krugu posljednje mašinske kuće, a mladić iz kruga te male hidrolektrane stoji sa još nekoliko ljudi.
“Zaposlili su nekoliko čuvara. I ovaj mladić je među njima. Osim njih, niko drugi nema koristi od ovih malih elektrana koje su napravljene u selu. Asfalt su napravili navodno za nas, a kao što vidite, vodi samo do posljednje hidrocentrale. Ni jedan drugi put u selu nije asfaltiran“.
Stara kamena zgrada koja je davno pravljena za potrebe seoske škole, jedno vrijeme je bila ustupljena koncesionarima. Tek nakon što su se mještani pobunili i to preko medija došlo do javnosti, vraćena je selu.
Sasvim je druga priča da je u njoj sve manje đaka.
“Ko će ovdje da ostane? Pored četiri hidroelaktrane, mi struje imamo tek za sijalicu. Prekidi u napajanju su skoro svakodnevni. Niskonaponska mreža stara pola vijeka. Nakrivljeni drveni stubovi. Nema uslova za život, a pogledajte ova postrojenja. Nekako se ne uklapaju u prirodu i našu sirotinjsku stvarnost“, kaže Davidović.
Na pitanje šta bi mještani željeli od koncesionara kada je već napravljena šteta prema prirodi i izgrađene male hidroelektrane, on nedvosmisleno odgovara da bi najpoštenije bilo da selo dobija procenat od proizvedene i prodate struje.
“Nekako mi je to najlogičnije. Ako već ovdje proizvode milione eura, neka samo mali procenat ostaje selu za razvoj infratstrukture i druge potrebe, i možda bi prestale migracije. Možda bi selo ostalo da živi“.
Koncesionar malih hidroletrana na beranskim vodotocima je kompanija “Hidroenergija Montenegro”, a nezvanično se računa da je do sada zaradila više od pet miliona eura.
I Bistrica u cijevima
Na isti način kao u Šekularu, “Hidronergija Montenegro” je za sada napravila još tri hidrocentrale na rijeci Bistrici, koja izvire na Bjelasici i uliva se u Lim u prigradskom naselju Buče.
I na toj rijeci su pravljeni vodozahvati i cijevi sprovedene kroz trup puta Berane – Kolašin, koji je “Bemaks” pravio državnim sredstvima.
Sva struja odatle sprovodi se do privatne trafo-stanice koja je nikla pored puta Berane – Andrijevica, kroz naselje Buče.
Odatle se struja ubacuje u sistem, odnosno prodaje Elektroprivredi.
Vlasnici “Bemaksa” kolo vode
“Hidroenergija Montenegro” osnovana je u Beranama u jesen 2007. godine, kada je biznismen Oleg Obradović došao u svoj rodni grad i preko kompanije “Hamera Capital” napravio dogovor sa tri opštine na sjeveroistoku Crne Gore o davanju koncesija za izgradnju malih hidrolektrana, ponudivši im za uzvrat dio akcija u zajedničkoj firmi.
Od svih obećanja - nije bilo ništa, a Opština Berane nije se pojavljivala u Centralnom registru privrednih subjekata kao vlasnik bilo kojeg procenta akcija u “Hidroenergiji Montenegro”.
U registru Centralne depoziratne agencije zabilježeno je skoro dvadeset promjena.
Trenutno su vlasnici biznismeni Aleksandar Mijajlović i Vesko Ubović - vlasnici “Bemaksa”, sa po trideset procenata i “Hamera Capital” sa 40 odsto.
Prvenstveni plan “Hidroenergije Montenegro” bio je da izgradi 13 mini hidroelektrana na području beranske Opštine, a vrijednost investicija je 28 miliona eura.
“Hidroenergija Montenegro” koncesije je dobila na 27 godina.
Sve lokacije su u slivu Lima - pet u području Šekularske rijeke, a osam na beranskoj Bistrici.
Bonus video:
