Nije trebalo rušiti ono što su simboli grada

Od pet projekata koji su ove godine ušli u finale takmičenja za najprestižnije evropsko priznanje za savremenu arhitekturu, tri su projekti obnove i rekonstrukcije: paviljon psihijatrijske bolnice u belgijskom gradu Mel, Skenderbegov trg u Tirani i stambeni blok Gran Park u Bordou
10506 pregleda 8 komentar(a)
Rušenje hotela "Crna Gora", Foto: Luka Zeković
Rušenje hotela "Crna Gora", Foto: Luka Zeković

Ne treba nepromišljeno rušiti ono što je već tu i biti neodgovoran prema arhitekturi koja našim gradovima daje identitet, već podstaći inovativna arhitektonska rješenja poput onih koja su prepoznata na dodjeli ovogodišnje Nagrade EU za savremenu arhitekturu „Mies van der Rohe Award“ prošlog mjeseca u Barseloni, kaže magistrica Sonja Dragović. Ona je, kao učesnica evropske platforme „Future Architecture“, imala ulogu moderatorke panel diskusije koja je organizovana u okviru ceremonije uručenja nagrade.

Dragović podsjeća na slučajeve rušenje Hotela Ljubović, Hotela Crna Gora, bioskopa Kultura, zdanja koja su bila simbol grada i za čija su rješenja arhitekti, koji su ih stvarali, dobijali nagrade. Sigurno se mogao naći inovativniji pristup da te prepoznaljive zgrade Podgorice budu sačuvane.

Od pet projekata koji su ove godine ušli u finale takmičenja za najprestižnije evropsko prizanje za savremenu arhitekturu, tri su projekti obnove i rekonstrukcije: paviljon psihijatrijske bolnice u belgijskom gradu Mel, Skenderbegov trg u Tirani i stambeni blok Gran Park u Bordou. Prepoznavanje vrijednosti ovih rekonstrukcija od strane žirija „Mies van der Rohe“ nagrade trebalo bi da ohrabri arhitekte i investitore da potraže vrijednost u postojećim, izgrađenim objektima i da znanje, kreativnost i novac ulože u nove interpretacije i adaptacije arhitektonskog nasljeđa. Ovogodišnja nagrada otišla je u ruke francuskih arhitektonskih biroa „Lacaton & Vassal architects“, „Frédéric Druot Architecture“ i „Christophe Hutin Architecture“ za projekat „Transformacija 530 stanova – Gran park Bordo“ kojim su tri ogromne stambene zgrade u javnom vlasništvu grada Bordo, izgrađene tokom 1960-ih, inovativno, ekonomično i uspješno renovirane.

„U Bordou imamo slučaj da je na postojeću zgradu, kojom raspolaže grad, korišćenjem prefabrikovanih elemenata dograđen sistem zatvorenih terasa, odnosno zimskih bašti, kako ih nazvaju autori projekta. Tako su stanari na postojećih oko 50 kvardatnih metara stambene površine dobili, u prosjeku, još toliko – time je kvalitet njihovog životnog prostora značajno poboljšan. Sam zahvat je bio izuzetno uspješan iz više razloga. Naime, na ovaj način grad Bordo uštedio je velika finansijska sredstva, jer je trošak izvedene rekonstrukcije bio oko 50.000 eura po stanu, dok bi rušenje ovih zgrada i izgradnja novih stanova ovog kvaliteta i površine koštala oko 160.000 eura po stambenoj jedinici. Osim toga, tokom izvođenja rekonstrukcije stanari nijesu morali da se iseljavaju iz svojih stanova, već su na izvjestan način bili kontrolori kvaliteta i brzine izvođenja radova – samo njihovo prisustvo značilo je da izvođač mora biti brz i temeljan. Za sve je zaslužan direktor javnog stambenog preduzeća Aquitanis iz Bordoa, Bernard Blanc, koji je kroz finansiranje uspješne rekonstrukcije želio da pokaže kako stare stambene zgrade mogu imati sjajnu budućnost, ali i da sarađuje sa stanarima u najvećoj mogućoj mjeri, da im izađe u susret. To je primjer kako pojedinac na odgovornoj funkciji može mnogo da uradi, samo ako razmišlja o koristi za kompletnu zajednicu”, kaže Dragović.

Drugi primjer na koji je Dragović skrenula pažnju je jedan od starih paviljona psihijatrijske bolnice PC Caritas u Belgiji, koji je zamalo srušen, ali za koji je uprava u posljednjem trenutku odlučila da konsultuje arhitekte i pokuša da ga rekonstrukcijom iskoristi.

Rješenje, koje je prošle godine dobilo i specijalnu pohvalu Evropske nagrade za javne prostore, bazira se na tome da osnovna struktura zgrade bude očuvana, dok je enterijer pretvoren u sistem otvorenih i staklenih bašti. Rješenje je nastalo kao odgovor na potrebe pacijenata ove ustanove za prostorom u kom mogu istovremeno da budu i napolju i unutra i u kom mogu da konzumiraju cigarete, što je za mnoge od njih značajan i umirujuć dio dnevne rutine.

“Još jedan primjer kako saradnja arhitekata sa korisnicima prostora može dovesti do sjajnih rezultata”, kaže Dragović.

Nagrada i za projekat školske trpezarije

Nagradu „Arhitektura u nastajanju“ za mlade arhitektonske stvaraoce, koja se od početka 2000 takođe dodjeljuje na ovom takmičenju, dobio je arhitektonski studio BAST za projekat školske trpezarije u malom mjestu Monbran-Bokaž, u francuskim Pirinejima. Projekat je odgovorio na potrebu škole, izgrađene u XIX vijeku, za pristupnom rampom i prostorom u kom djeca mogu da ručaju, ali i da uživaju u pogledu na zelenilo koje iz okružuje.

„Radi se projektu jednostavnom i povoljnom za izvođenje, koji je uspio da poveže izvrsnost pejzaža i funkcionalnost forme, i zbog toga je i nagrađen“, kaže Dragović.

Sačuvati identitet grada

Nagrađeni radovi bi mogli da budu putokaz i našim arhtektima, ali i gradskim i državnim vlastima koje bi trebalo da uvide estetsku vrijednost i ekonomsku isplativost rekonstrukcije naslijeđenih zgrada koje su važan dio urbanog identiteta Podgorice i drugih crnogorskih gradova.

„Šta je Podgorica dobila time što je rušenje nagrađivane zgrade hotela „Ljubović“ dozvoljeno, da bi na njenom mjestu bili izgrađeni luksuzni stanovi upakovani u prosječno arhitektonsko rješenje? Prije nego ponovimo takav postupak na nekom drugom objektu vrijednom debate i očuvanja, bilo bi dobro da razmotrimo kreativnija, održivija i isplativija rješenja. Za sistem koji ohrabruje, podržava i cijeni kvalitetnu arhitekturu moramo se boriti“, zaključuje Dragović.

Bonus video: