Nikola Čopić, pionir eksploatacije boksita - Vijesti.me
DA SE NE ZABORAVI

Nikola Čopić, pionir eksploatacije boksita

Nikola je literaturu o rudarstvu čitao na tri jezika. Po završetku Prvog svjetskog rata braći je ostavio radnju i otišao u brda tražeći rudu

Prije 120 godina rođen je Nikola Čopić, čovjek koji je pionir u crnogorskom rudarstvu. Iako se u knjigama pominje da je ekspoaltisanje rude u Nikšiću počelo 1948. godine Nikola je desetak godina ranije otkrio „crveno blago“.

Ljubav prema "crvenom blagu"

U Milanu je završio trgovačku školu, a u Pragu jednogodišnji mljekarski kurs. U Nikšiću je 1909. godine otvorio prvu državnu mljekaru, od oca naslijedio porodičnu trgovačku radnju, bio predstavnik varaždinske konfekcije preduzeća “Tivar”, današnji “Varteks”, a sa braćom Strinić, Tairom i Rustemom, ušao u “trgovački ortakluk” koji je trajao sve do kapitulacije Jugoslavije 1941. godine.

Nikola je literaturu o rudarstvu čitao na tri jezika. Po završetku Prvog svjetskog rata braći je ostavio radnju i otišao u brda tražeći rudu
 "Bio je izuzetno radan, akcion, vezan za porodicu i vječiti optimista. Imao je dosta materijalnih dobara, većinu je izgubio, ali je uvijek bio raspoložen i uvijek bi rekao – “glavno da ste vi žive i zdrave, da imate svoj porod, a za sve ostalo, lako ćemo”. Posebno je bio dobar otac i sin. Obožavao je svoju staru majku, braću, ženu. Bio je glava porodice Čopića i iako je imao trojicu braće koja su radila, on je bio glavni finansijer. Uprkos brojnim obavezama nikada nije zaboravljao svoju veliku strast – rudarstvo. Cijelu Crnu Goru je prešao uzduž i poprijeko tražeći nalazišta rude. Zbog ulaganja u ta istraživanja, koja su mnogi smatrali uzaludnim i naivnim, umalo nije bankrotirao", pričaju Nikoline kćerke, Radmila Popović i Natalija Kovačević.

Nikola je literaturu o rudarstvu čitao na tri jezika. Po završetku Prvog svjetskog rata braći je ostavio radnju i otišao u brda tražeći rudu. Sa pijukom u torbi, idući po crnogorskim goletima, vratio se u Nikšić i tu pronašao dugo traženo "blago". Dobio je koncesije na nalazišta u Župi Nikšićkoj – Zagrad, Kutsko brdo, Đurakov do, Biočki stan i Štitovo.

U početku je sam finansirao istraživanja, ali kako je to iziskivalo mnogo novca, morao je da potraži poslovne partnere. To mu nije bilo teško jer dvojica prijatelja iz Beograda bila su spremna da se, zajedno sa njim, upuste u pustolovinu zvanu rudarstvo.

Ludvig Šistek, akcionar u Rudniku olova i cinka Bor u Srbiji, zaposlen tada u Vajfertovoj pivari i Kosta Memedović, knjigovođa u toj pivari, Nikolin pobratim, postali su ortaci. Nalazi su pokazali da je ruda dobrog kvaliteta i da postoje ogromne rezerve.

Potomstvo je ostavio samo Nikola: Čopići na okupu

Zato se Nikola obratio američkim i evropskim kombinatima za saradnju oko eksploatacije rude. Odbili su ga, uz obrazloženje da su istraživači davno utvrdili da u Crnoj Gori nema rude. On se tada samo nasmijao jer su nalazi govorili suprotno - na njegovim terenima bilo je blizu sto miliona tona naslaga boksita. Godine 1939, kada je poslovno došao u Beograd stupio je u vezu sa predstavnikom čehoslovačke „Zbrojovke“ i jedva je natjerao njihovog stručnjaka da posjeti Nikšić. Platio mu je kartu, smještaj i dnevnicu, samo da dođe i uvjeri se da nije neki ludi zanesenjak koji izmišlja nalazišta rude.

Kada je stručnjak vidio šta se u Nikšiću nalazi, Nikolu su ubrzo pozvali u Prag i on je potpisao ugovor za najmanji teren Zagrad na period od deset godina. To je Čopiće izvuklo iz krize jer braća i on su se tih dana spremala da objave bankrotstvo dućana. Česi su odmah počeli radove na pripremi platoa i pristupnih puteva, ali nastavak posla prekinula je njemačka okupacija njihove zemlje. Kada su Italijani ušli u Nikšić 17. aprila 1941. godine i oni su bili zainteresovani za Nikolin rudnik. Ponudili su mu da im proda rudnik po cijeni koju kaže a oni će njemu i porodici omogućiti da ode za Italiju ili Švajcarsku. Nikola je odbio ponudu uz obrazloženje da kupoprodajni ugovor ne može potpisati dok traje rat. Tako je umjesto mirne Švajcarske i Alpa dobio zatvor i astmu.

Zatvori kao neminovnost

Nikoli su zatvori bili suđeni. Nijesu ga samo Italijani osuđivali. Nakon završetka rata na red je došlo i partizansko suđenje. Nikola je imao tu nesreću da je poticao iz stare, imućne porodice kojoj je kralj Nikola bio čest gost, pa je i on, od malih nogu slušajući priče o kralju koga je njegov otac Mato obožavao, bio vezan za kraljevinu, a ne za komunističku ideologiju. Druga nesrećna okolnost bila je ta da je odlično govorio italijanski jezik pa je često prevodio kada bi neko od Nikšićana imao neki problem sa okupatorom.

Nikola je imao tu nesreću da je poticao iz stare, imućne porodice kojoj je kralj Nikola bio čest gost, pa je i on, od malih nogu slušajući priče o kralju koga je njegov otac Mato obožavao, bio vezan za kraljevinu, a ne za komunističku ideologiju
 Sve je to bilo i više nego dovoljno da nakon oslobođenja Nikšića Nikoli sude a da omladina SKOJ-a, koja je bila prisutna suđenju, traži njegovu smrt. Tada je Nikola pozvao prisutne građane da izađe onaj kome je on u toku rata nanio zlo ili da kažu šta je to nečasno uradio.

Kako se niko nije javio ko bi mogao govoriti o nečasnim Nikolinim djelima umjesto smrtne kazne osuđen je na pet godina zatvora i kaznu gubitka časnih prava u trajanju od dvije godine i gubitka dijela imovine koja mu pripada. Bio je poslat u poznati podgorički zatvor Jusovača i na uslovnu slobodu pušten je 6. decembra 1946. godine.

Konfiskovani su mu rudnik, šuma, zemlja, kuća i poslovni prostori. Ostavljen je samo propisani minimum kako bi porodica imala krov nad glavom. Nakon zatvora morao je da potraži posao jer je porodicu trebalo izdržavati. Zaposlio se u rudniku koji je pronašao. Bio je zadužen za nadgledanje izgradnje pristupnih puteva i probijanja terena. I onda – opet zatvor. Obrušio se potporni zid, a Nikola je optužen za sabotažu. Otežavajuća okolnost je bila ta da je bio neprijateljski raspoložen prema NOB-u. Osuđen je na četiri godine zatvora sa prinudnim radom. Žalio se na presudu. Okružni sud je uvažio žalbu i osobodio ga kazne. Vratio se poslu u rudniku i bio zadužen za uzimanje uzoraka rude iz utovarenih vagona.

Krajem septembra 1960. godine Nikola je osuđen na 60 dana zatvora zbog širenja lažnih vijesti da je izvršen atentat na Tita prilikom njegovog dolaska u Njujork
 Ali, to nije bio kraj njegovih zatvorskih muka. I četvrti put dolazi u zatvor. Krajem septembra 1960. godine Nikola je osuđen na 60 dana zatvora zbog širenja lažnih vijesti da je izvršen atentat na Tita prilikom njegovog dolaska u Njujork. Uzalud je bila njegova odbrana da je tu vijest čuo od jednog poznanika, da nije imao namjeru da je širi dalje, već da je to pričao samo u svojoj kući. Više se cijenila riječ žene koja je bila stalno u kući Čopića i koju su oni smatrali prijateljem a koja je Nikolu prijavila policiji.

Ubrzo po izlasku iz zatvora je penzionisan. Umro je 1971. godine u 79. godini sa žalom što je kao pionir u razvitku boksitnog rudarstva u Crnoj Gori za širu javnost ostao anoniman, bez zasluženih priznanja i materijalne nadoknade koja bi njemu i njegovoj porodici život učinila lakšim.

Romantična ljubavna priča

U hotel „Nikšić“ 1924. godine došla je da svira porodica Veis iz Čehoslovačke, koja je uoči početka Prvog svjetskog rata došla da živi u Sarajevo. Sa njima je bila i njihova šesnaestogodišnja kćerka Helena koja je očarala duplo starijeg Nikolu koji je zbog nje svake večeri dolazio u hotel. Kada su Veisovi otišli u Kraljevo da tamo sviraju, otišao je i Nikola, koji je izmislio neki trgovački posao. Pošto Helenini roditelji nijesu dozvoljavali da im se maloljetna kćerka uda, ona je sa Nikolom, u kočiji, pobjegla iz Kraljeva. Njeni roditelji su brzo otkrili bjekstvo, kćerku vratili i Nikoli zabranili da je viđa.

Radmila Popović i Natalija Kovačević Foto: Ivan Petrušić

Ali uporni trgovac ne odustaje. Otišao je kod braće od strica u Sarajevo i smislio novu „otmicu“. Od jednog Crnogorca koji je bio činovnik u Kraljevačkom sudu dobio je pisano uvjerenje da je Helena punoljetna. Krijući se od njenih roditelja, Nikolina rodbina je organizovala vjenčanje u opštini a zatim u crkvi gdje je Helena prihvatajući pravoslavne običaje promijenila ime u Jelena. Vjenčali su se 1925. godine. Jelena je tada imala 17 a Nikola 33 godine. Kada su 1927. godine dobili kćerku Radmilu, Veisovi su došli u Nikšić sa poklonima i na pomirenje. Godinu kasnije rođena je i Natalija.

Pošto Helenini roditelji nijesu dozvoljavali da im se maloljetna kćerka uda, ona je sa Nikolom, u kočiji, pobjegla iz Kraljeva. Njeni roditelji su brzo otkrili bjekstvo, kćerku vratili i Nikoli zabranili da je viđa
 Radmila, koja je završila farmaceutski fakultet u Beogradu, udala za dr Vukmana Popovića i dobila dva sina, od kojih je jedan umro. Živi u Podgorici sa sinom udovcem i dvije unuke i sa snahom od drugog sina i dva unuka. Kako reče, prava su složna porodica koja odlično funkcioniše bez obzira na to što su razlike u godinama velike.

Natalija je završila ekonomski fakultet u Beogradu. Udala se za Radovana Kovačevića i rano ostala udovica. Ima dva sina i petoro unučadi – jednu unuku i četiri unuka.

Njihova majka Jelena umrla je 2001. godine u 93. godini, 30 godina poslije Nikoline smrti. Njeni ukućani pamte je kao hrabru, vrijednu ženu, koja se, umjesto violine latila radničke menze, gdje je radila nakon Drugog svjetskog rata kako bi izdržavala kćerke, jer je Nikola bio u zatvoru. Unuci i praunuci baku Jelenu pamte po ljubavi i nježnosti, ali i po češkim uspavankama koje im je pjevala.

Od Mata je sve krenulo

Kuća Čopića u Nikšiću nalazi se u Ulici Novice Cerovića. Nekada je to bila Šavnička ulica mada je stariji Nikšićani pamte kao Čopinsku, nazvanu po uglednoj porodici Čopić.

 Rodonačelnik te porodice u Nikšiću je Mato, Nikolin otac, ugledni trgovac koji je bio jedan od nosilaca privrednog, ali i kulturnog razvoja grada pod Trebjesom.

Sa prvom ženom imao je tri kćerke Anetu, Stanu i Janicu. Imao je tu nesreću da mu žena mlada umre, pa se drugi put oženio Kosom Cerović, sa kojom je dobio četiri sina Nikolu, Branka, Radomira i Luku i kćerku Danicu.

Knjaz Nikola Petrović je često dolazio u svoj ljetnji dvor u Nikšiću. Prilikom jednog njegovog dolaska gradske vlasti su organizovale takmičenje u streljaštvu, skoku udalj, bacanju kamena s ramena i konjske trke. U svim disciplinama pobjednik je bio trgovac koji je tada imao blizu 40 godina – Mato Čopić. Knjaz je poslao perjanika da mu dovede pobjednika i kao nagradu mu poklonio bijelog ata.

Kada je od knjaza dobio bijelog ata, Čopić je zahvalio na poklonu i odbio uz obrazloženje da nije dostojan da jaše konja crnogorskog gospodara. Knjazu se svidio odgovor pa mu je ponudio da traži nešto drugo. Mato je tražio olakšice prilikom uvoza soli, petroleja i druge robe jer je zbog izgradnje nove kuće zapao u novčane poteškoće
 Čopić je zahvalio na poklonu i odbio uz obrazloženje da nije dostojan da jaše konja crnogorskog gospodara. Knjazu se svidio odgovor pa mu je ponudio da traži nešto drugo. Mato je tražio olakšice prilikom uvoza soli, petroleja i druge robe jer je zbog izgradnje nove kuće zapao u novčane poteškoće. Knjaz mu je to odobrio uz obećanje da će mu biti gost u kući kada je napravi. Obećanje je i ispunio.

Mato se u novu kuću preselio 1889. godine i knjaz je toga ljeta skoro cijeli mjesec ostao kod njega. I kasnije je često dolazio i tu primao građane koji su dolazili da ga pozdrave ili za nešto mole. Ljubav sa kraljem trajala je sve do pojave opozicionih protivnika kojima je pripadao i Matov šura Gavrilo Cerović. Mato i njegov brat Arso bavili su se trgovinom, imali dvije pilane, jednu u Nikšiću, drugu u Podgorici.

Mato je od 1899. do 1903. godine bio jedan od deset odbornika u opštinskoj upravi, jedan od akcionara prve otvorene pivare u Nikšiću „Onogošt“, prvog uspješnog akcionarskog društva u Crnoj Gori formiranog 1898. godine, jedan od inicijatora osnivanja prve banke u Crnoj Gori 1901. Bio je i jedan od članova Društva nikšićke čitaonice, koje je osnovano1881. godine i jedan od prvih dobrotvora nikšićkog pjevačkog društva „Zahumlje“, formiranog 1898. godine. Njegove tri kćerke iz prvog i jedna iz drugog braka umrle su veoma mlade.

Zla kob Čopića

Radmila i Natalija i njihova djeca su jedini potomci Mata Čopića. Ostali njegovi sinovi nijesu imali porod.

Branko se bavio trgovinom. Imao je jednu neostvarenu ljubav zbog koje se nije ženio. Umro je 1971. godine u 78. godini, iste godine kada je umro i njegov najstariji brat Nikola. Radomir je radio u državnoj službi kao knjigovođa.

U vezi je bio sa Šakom Popović Ćuk više od 20 godina. Pred početak Drugog svjetskog rata odlučili su da se vjenčaju, ali umjesto vjenčanja došlo je do svađe i razlaza. Kao simpatizer komunista 1941. godine odveden je u logor. Tamo je, sa druge strane žice, u drugom logoru vidio i svoju neprežaljenu ljubav Šaku koja je ubrzo premještena u druge radne logore. Sreli su se ponovo kada su Rusi i Amerikanci oslobodili logoraše i jedva su se prepoznali jer su poslije četiri godine provedene u logorima ličili na žive leševe.

Godine 1945. zajedno su došli u Beograd i tamo su se poslije dva mjeseca vjenčali. U Nikšić su stigli godinu kasnije. Radomir je umro 1957. godine, a Šaka 35 godina kasnije.

Najmlađi Matov sin Luka na studijama u Zagrebu upoznao je Olgu Jakobec, koleginicu s Pravnog fakulteta sa kojom je bio u vezi 30 godina. Vjenčali su se tek 1968. godine. Olga je umrla osam godina nakon vjenčanja, a pola godine nakon nje i Luka.

Knjiga čuva od zaborava

Novinar i publicista Maksim Vujačić, čovjek koji se potrudio da svi bitni ljudi i događaji u Nikšiću ostanu sačuvani od zaborava, pripremio je knjigu „Čopići“ koja iz štampe izlazi 1. septembra.

"Želio sam da ovim skromnim izdanjem skinem veo zaborava i sačuvam uspomenu na jednu porodicu i ljude čije zasluge u privrednom i kulturnom razvitku starog Nikšića ostaju kao trajna vrijednost. Čopići su to zaslužili", kazao je Vujačić.

Upravo njegova knjiga autoru ovog teksta je poslužila kao glavni izvor informacija na osnovu koje je nastala ova priča o porodici za koju mnogi Nikšićani i ne znaju.