Odiseja iz Petrove rupe: Priča iz najsvirepijeg mučilišta na Golom otoku - Vijesti.me
KROZ JAMU PROŠLO 136 LJUDI

Odiseja iz Petrove rupe: Priča iz najsvirepijeg mučilišta na Golom otoku

Najozloglašenije mučilište na Golom otoku ime je dobilo po čuvenom revolucionaru, čiji sin, univerzitetski profesor Vladimir Komnenić, za “Vijesti” priča da je oca upoznao kao šestogodišnjak i da je svega nepune tri godine mogao da uživa u njegovom društvu

Petrova rupa na Golom otoku
Petrova rupa na Golom otoku (Foto: Jutarnji.hr)

Prozvali su ga jugoslovenski Alkatraz, a samo ime govorilo je da na njemu nema života - Goli otok.

I zaista, do 1949. godine, kada je u julu brodom “Pilat“ stigla prva grupa zatvorenika, na pomenutom ostrvu nije živio niko.

Od tada pa do 1956. godine, njegovi “stanovnici“ bili su politički zatvorenici, “ibeovci ili informbirovci” (nazvani po Rezoluciji Informbiroa), ljudi koje je tadašnja vlast poslala na “političko prevaspitavanje“.

Najsvirepije golootočko mučilište, logor od koga su drhtali i zatvorenici i upravnici, a u kome su se nalazili kažnjenici koji su bili “elita jugoslovenskih ibeovaca“ - prekaljeni borci, komunisti, ministri, generali, komandanti, španski borci, ambasadori, bila je čuvena “Petrova rupa”. Zvali su je i “Manastir“, a zvaničan naziv bio je “Radilište” ili “Logor 101”.

Prema dostupnim podacima, 136 osoba prošlo je kroz boksitnu jamu dubine osam a širine nešto više od 20 metara, u koju se ulazilo stepenicama koje su napravili zatvorenici. Oko nje je bio sagrađen zid visine tri metra.

Kroz kakvu torturu su prolazili oni koji su se nalazili u “Petrovoj rupi”, najbolje govori podatak da je Danilo Drezgić naoštrio metalnu kašiku i sebi prerezao grlo, ali zbog iznemoglosti i iscrpljenosti nije imao dovoljno snage da se ubije, već je umro tako što je iskrvario na suncu...

Prema dokumentima tadašnje Uprava državne bezbjednosti, prva grupa informbirovaca završila je u “Petrovoj rupi“ 20. juna 1950. U njoj su bili čuveni Petar Komnenić, Vlado Dapčević, Savo Stanojević, Božo Ljumović, Đoko Mirašević, Veljko Žižić, Radivoje Vukićević, Branko Petričević, Mirko Marković i Vuko Tmušić.

Mali, gdje ti je tata

Zatvor se od 1949. do 1951.godine zvanično zvao “Radilište administrativno kažnjenih muškaraca/žena društveno korisnim radom“, a nakon toga, do 1956 - “Radnički prihvatni logor za političke zatvorenike“.

Jedan od prvih zatvorenika bio je Komnenić, čovjek koji je nakon Drugog svjetskog rata bio potpredsjednik Vlade Crne Gore, ministar socijalne politike, predsjednik Ustavotvorne skupštine Crne Gore i predsjednik Narodne skupštine Crne Gore. Kada su ga golootočki isljednici ubjeđivali da treba da revidira stavove i da je zbog toga u vaspitno-popravnom radilištu, on je odgovorio da to nije nikakvo vaspitno-popravno radilište, već obična rupa. Tako “Radilište 101” posta “Petrova rupa“.

Pravda i jednakost: Petar Komnenić
Pravda i jednakost: Petar Komnenić(Foto: Privatna arhiva)

“Oca se više sjećam iz priča nego iz nekog sopstvenog sjećanja. Rođen sam u septembru 1948. godine, a on je već naredne godine poslat na Goli otok. Znao sam gdje je, ali to mi nije mnogo značilo. Neki zluradi ljudi, toga se često sjetim, kao klinca od četiri, pet godina znali su da me zaustave na ulicu i pitaju - mali, đe ti je tata. Rekao bih - u zatvoru. Ništa to meni nije značilo, ali oni su to voljeli da čuju”, priča za “Vijesti” Vladimir Komnenić, Petrov sin jedinac, profesor na Metalurško-tehnološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore.

Kaže da je oca upoznao tek kada je imao šest godina i da je svega tri mogao da bude u njegovom društvu. Goli otok i “Petrova rupa“ došli su glave čovjeku koji je u Petoj proleterskoj brigadi bio komandant Trećeg bataljona i uspio da tokom 17 dana od Zelengore do Prozora prođe bez gubitaka. Umro je u 62. godini, u Brezoviku, 18. novembra 1957.

“Bila je to 1954. Znao sam da imam oca, da treba da dođe, ali nijesam imao neki izgrađen stav prema tome. Došao je sa 4-5 prijatelja i sjećam se da je jedan od njih bio Niko Pavić, koji je takođe bio na Golom otoku. Brzo su prošle te dvije i po godine od njegovog izlaska do njegove smrti. Znam da je bio u bolnici u Brezoviku i da me moja učiteljica svakog dana pitala kako mi je tata, a ja bih svaki put rekao - dobro.

Jednog dana su me poveli da ga vidim. Ležao je na krevetu, imao je masku sa kiseonikom i sjećam se da sam to vrijeme proveo u čuđenju šta se sa njim dešava. Onda je osvanulo jutro kada je u kući vladala neka neobična atmosfera. Imali smo komšinicu, baku Persu, koja bi rekla ono što misli, bez mnogo takta. Ušla je toga dana u kuću i rekla: ‘Što ne kažete ovom đetetu. Vlado, umro ti je otac’. Znam da sam zaplakao. Sjećam se da sam bio na sahrani, da su konji vukli kola sa kovčegom kroz Nikšić. Kasnije sam saznavao da neki ljudi nijesu smjeli da dođu, da neki nijesu htjeli. Tako je moj otac, za kratko vrijeme i sa malo kontakata, izašao iz mog života”.

Pamti Vladimir i da je Petar njega i društvo iz Ljubljanske ulice u Nikšiću, današnja Josipa Sladea, vodio u poslastičarnicu na kolače, da je sam sa ocem proveo dvadesetak dana na moru u starom hotelu “Avala” u Budvi i da im je društvo pravio Branko Ćopić, očev dobar prijatelj. Sjeća se i da je otac pisao priče za djecu i da mu je neke od njih čitao, da mu je “sa posebnom upornošću” prepričavao “Odiseju”, a on kao klinac od sedam, osam godina popamtio sve imena iz starogrčkog epa.

Oca se više sjećam iz priča: Vladimir Komnenić
Oca se više sjećam iz priča: Vladimir Komnenić(Foto: Svetlana Mandić)

“Kada sam postao tinejdžer, ljudi bi me zaustavljali na ulici da mi nešto pozitivno ispričaju o mom ocu. Kroz te priče gradio sam stav prema ocu. Shvatio sam da je bio samostalna ličnost, hrabar, pošten, human. I bez obzira na sve, nijesam mrzio one koji su ga zatvorili”.

Strah majke i “privilegija” sina

Tome je, dobrim dijelom, doprinijela njegova majka Zorka, rodom od Šobajića, koja se zbog svega što su ona i Petar proživjeli plašila za sina i nije mnogo pričala o vremenu kada su bili “bojkotovani”.

“Majka je bila vjerovatno prva žena diplomirani pravnik u Crnoj Gori. Fakultet je završila u Beogradu, gdje je živjela kod strica, Ilije Šobajića. Poslije rata je radila u Ministarstvu rudarstva u Srbiji, a kada se udala za Petra, prešla je na Cetinje. Živjeli su u starom hotelu ‘Grand’. Nakon Petrovog hapšenja, nas dvoje su kamionom deportovali u Nikšić, kod bake, majčine majke. Ostala je bez posla i sjećam se da je preko puta hotela ‘Javorak’ šila vreće. Veljko Milatović, koji je bio prijatelj porodice moje majke i to prijateljstvo je i poslije nastavljeno (on je bio i moj prijatelj), tražio je od majke da se odrekne Petra. To su vrlo rijetke stvari iz tog perioda koje mi je ispričala. Odbila je, a on joj je čestitao. Kasnije je pričala da su mnogi ljudi koji su je zvanično bojkotavali znali kada prođu ulicom pored nje da joj onako u hodu kažu - Zore, pazi tog malog. Poslije je profesionalno rehabilitovana i radila je u Gimnaziji, ali je sa strašnim strahom i ćutanjem provela život. Do smrti se plašila da bi i meni moglo da se desi što se desilo mom ocu. Vjerovatno plašeći se da ne zauzmem neki negativan stav prema svim tim ljudima i loše prođem, nije mnogo pričala o tom vremenu. Prošla je traume, ponižavanje, ali ja nikada nijesam imao bilo kakve posljedice zbog toga što sam sin Petra Komnenića”.

Visoki funkcioner do Rezolucije Informbiroa: Petar Komnenić
Visoki funkcioner do Rezolucije Informbiroa: Petar Komnenić(Foto: Privatna arhiva)

Naprotiv, kaže sin čovjeka koji je kao šesnaestogodišnji gimnazijalac - dobrovoljac učestvovao u Balkanskim ratovima, kada je zarobljen i interniran u logor Boldogason, u Mađarskoj. Iz logora je pokušao da pobjegne, ali je uhvaćen. Ponovio je bjekstvo, uspješno, i stigao u Švajcarsku.

“Sve to vrijeme ja sam ustvari imao privilegiju što sam bio Petrov sin. Počev od toga da su me ljudi zaustavljali da mi kažu da su ga znali i da mi nešto lijepo ispričaju o njemu. Nedavno sam od režisera Veljka Bulajića saznao da mu je Petar bio profesor istorije u Sarajevu, da je bio šarmer, volio društvo. Što se Golog otoka tiče, najviše priča čuo sam od svog brata od strica Zdravka, koji je uz Petra sa 16 godina otišao u partizane. Sa Petrom je bio i dvije godine na Golom otoku. On mi je ispričao kako su ih transportovali brodom, o prolasku kroz špalir, maltretiranju, mučenju, o tome da, ukoliko ste bili zadrti i nijeste revidirali, da ste prolazili kroz još veću torturu. A moj otac nije htio da revidira. Od drugih ljudi sam čuo da je Petar mlađim zatvorenicima govorio da sve što im zaprijete prebace na njega - da je on rekao, uradio, stariji je pa će lakše podnositi batine i maltretiranja”.

Komnenić priča da ima samo nekoliko očevih fotografija, dva rukopisa i jedno penkalo. Ostalo je završilo u Muzeju u Bihaću, i ko zna gdje se sada nalazi.

“Početkom osamdesetih godina došao je kod nas kustos muzeja Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću. Petar je bio vijećnik u Bihaću. Rekao je da opremaju muzej i da obilazi porodice vijećnika ne bi li našao njihove lične stvari, fotografije. Bilo mi je teško da se odreknem tih stvari, jer nije mnogo ostalo iza Petra. Bilo je tu ordena, spomenica, fotografija, lula. Ubijedio je majku i mene da to ipak treba da bude u muzeju, a ne kod nas kući. Nikada nijesam bio tamo, ali sam čuo da je devedesetih godina opustošeno”.

Čuče Petar Komnenić (lijevo), Ivan Goran Kovačić (desno), stoje Simo Milošević i Veselin Masleša
Čuče Petar Komnenić (lijevo), Ivan Goran Kovačić (desno), stoje Simo Milošević i Veselin Masleša(Foto: Privatna arhiva)

Vladimir je prvom sinu dao ime Petar, iako se majka nije tome obradovala, plašeći se, kako kaže, da mu ime ne donese lošu sudbinu.

Petar junior, baš kao i otac, liči na đeda. Đeda koji je drugovao sa Tinom Ujevićem i Brankom Ćopićem, koji je bio veliki prijatelj sa Ivanom Goranom Kovačićem koji mu je posvetio pjesmu “Naša sloboda”. Nije to jedina pjesma posvećena Petru Komneniću. Žarko Đurović mu je posvetio pjesmu “Ram za golootočku noć”, Miloš Ostojić “Stazom vremena”, a Vukman Otašević “Od zlata vješala”.

Jedna od ulica u Nikšiću nosi njegovo ime.

 Sredanović priprema “Besudne godine” vanvremenskih ljudi

“Moja tetka Jagoda Komnenić čuvala je koferčić sa Petrovim rukopisima kao oči u glavi. Došla je UDB-a, mislim 1960. godine, i to ponijela. Poslije nekoliko godina su vratili, ali pošto to nije bilo pregledano, sistematizovano, niko ne zna šta je uzeto. Znamo samo da u tim njegovim rukopisima nema ništa što se tiče Golog otoka”, kaže Vladimir.

Te rukopise, četrdesetak svesaka, dao je novinaru i publicisti Velizaru Sredanoviću koji će početkom naredne godine objaviti knjigu “Besudne godine”.

“Knjiga je rezultat višedecenijskog istraživanja i razgovora sa ljudima i govori o vanvremenskim ličnostima: Petru Komneniću, Savu Stanojeviću, Obrenu Blagojeviću, Veljku Žižiću i Radivoju Vukićeviću. Petar je jedna velika neispričana priča. On je, po mom mišljenju, među deset ličnosti koje su temeljac u novijoj istoriji Crne Gore. Riječ je o čovjeku koji je volio svaku svoju domovinu, koji je bio Jugosloven u pravom smislu i internacionalac. Borio se za pravednije društvo. Ideje su mu bile iznad svega i to ga je i koštalo glave.

Komnenić je bio internacionalac i borac za pravednije društvo: Velizar Sredanović
Komnenić je bio internacionalac i borac za pravednije društvo: Velizar Sredanović(Foto: Svetlana Mandić)

Uvijek je ostao svoj i u tome je njegova veličina. Ali, oko njega su bili poluintelektualci koji su samo gledali sebe i lični egoistički interes. Nije slučajno bio predsjednik Narodne skupštine jer je bio narodni čovjek, najljepši izdanak što može biti. Na Golom otoku su htjeli da ga, ne fizički, nego psihički unište, da njega i druge poput njega mentalno rasčovječe. Nijesu uspjeli. Drugi su mi pričali šta su oni preživjeli i izdržali. Zato su i bili veliki jer o tome nijesu pričali. To je taj potonji moral Crnogoraca”, kaže Sredanović.

Otac uz vlast, sin uz narod

U porodici Komnenića bilo je devet generacija popova. Do Todora, Petrovog oca, koji se raspopio.

“Todor je bio plemenski kapetan, nosilac dvije Obilića medalje, praktičan čovjek. Bio je pravaš, uz stranku kralja Nikole i uz vlast. A njegov sin Petar je bio izdanak onih pravih ideja, još od Francuske revolucije, gdje su pravda i jednakost bili sve”, kaže Sredanović.

To je i razlog što Petrov “odnos prema ocu nije bio krajnje pozitivan”.

“Nije mu se dopadala očeva slavoljubljivost i vlastoljubljivost”, kaže Vladimir Komnenić.

Taj ti je prvi sa liste za likvidaciju

Na jedan detalj iz očevog života, Vladimir kaže da je posebno ponosan.

“Petar je bio jedan od organizatora ustanka u banjsko-vučedolskom kraju i veliki broj ljudi je pokrenuo za sobom. Kada su počela ta ‘lijeva skretanja’, jedne večeri, 1942. godine, partijskom sastanku je prisustvovao Radoje Dakić Brko, koji je bio visoka politička figura. Donio je spisak ljudi iz toga kraja koje treba likvidirati. Pošto je Petar bio iskusan čovjek i znao je odnos snaga, na sastanku nije progovorio ni riječ. Kada se završio sastanak, predložio je Brku da odu kod jednog prijatelja, nešto pojedu i prespavaju.

Tako je i bilo, ali nijesu spavali nego su do zore razgovarali sa domaćinom. Kada su ujutro otišli od njega, Dakić je rekao Petru: ‘E, moj Petre, da nam je više ovakvih ljudi, gdje bi naš kraj bio’, na šta mu je Petar odgovorio: ‘Taj ti je prvi sa one tvoje liste’. Dakić je istog momenta iscijepao spisak”.

Zvanično - 16.101 zatvorenik

Od 468.175 članova Komunističke partije i 51.612 kandidata za člana, za Rezoluciju Informbiroa izjasnilo se 55.000 komunista. Od ukupnog broja, njih 2.616 bili su u rukovodećim organima države, a 4.183 bili su pripadnici JNA.

Prema zvaničnim podacima, na Golom otoku je bila zatvorena 16.101 osoba. Optuženi su da su podržali Rezoluciju i Staljina, a 413 je izgubilo život.

Najviše zatvorenika je bilo iz Srbije (44 odsto) i Crne Gore (21,5 odsto). Hrvata je bilo 16 odsto, Makedonaca pet procenata i malo Slovenaca i Albanaca.

U poređenju sa brojem stanovnika, Crnogoraca je bilo najviše. Nakon 1956. godine, Goli otok postaje zatvor za silovatelje, ubice i teške maloljetne delinkvente. Zvanično je zatvoren 1988.


Vidi sve komentare