Katarina Ćetković, studentkinja specijalističkih studija Fakulteta političkih nauka, ima oštećenje vida, ali je to nije spriječilo da ostvari svoje snove. Katarina je živjela u Domu za učenike dok je pohađala osnovnu školu, a sada u privatnom stanu. Njeni roditelji su se preselili iz Mojkovca u Podgoricu kako bi Katarina mogla da se školuje. Ona na jedno oko vidi pet odsto, a na drugom ne vidi ništa.
“Moje studiranje je bilo teško, posebno na početku kada sam morala da se naviknem i izborim sa svim. Ne postoji literatura koja je prilagođena osobama koje imaju oštećenje vida pa mi je to dodatno otežalo učenje, jer ne čitam literaturu kao što je ostali čitaju, treba mi više vremena za to”, priča Katarina koja svo štivo čita sama.
“Kao EVS volonter sam bila u Sloveniji. Tamo su osobama sa oštećenjem vida pomagala besplatna dok su ovdje enormno skupa. Bilo bi divno kada bi makar literatura sa fakulteta mogla da se prilagodi nama kako bi imali jednake mogućnosti.
Neke inicijative koje bi omogućile lakše studiranje, normalno studiranje, za nju i mlade sa sličnim problemom su postojale, ali nijesu zaživjele.
“Kada sam bila prva godina, profesorica Olivera Komar je pokušala da pokrene volontersku akciju gdje su studenti bili pozvani da slobodno vrijeme provedu tako što će pomoći nama. Zamisao je bila da se knjige snime audio zapisom. Ta akcija nije potrajala, uprkos dobroj volji profesorice, jer su studenti odustali. Snimljeni su djelovi knjiga ali to malo znači jer nam trebaju čitave. Profesorici sam jako zahvalna što je željela da pomogne”, istakla je sagovornica “Vijesti”.
U školu je počela sa sedam godina u Resursnom centru za djecu i mlade i pitala se “Zašto sam ovdje?”.
“Bilo mi je teško da shvatim”, kaže Katarina .
“Vodeći razne manifestacije tokom srednje škole dobijala sam podsticaj za bavljenje novinarstvom. Tako sam shvatila da želim da radim na radiju i borim se za potrebe djece sa invaliditetom”, kaže ona.
Često je koristila biblioteku na Fakulteta političkih nauka kako bi čitala i dodatnu literaturu, a bibliotekarka Tanja joj je uvijek izlazila u susret.
“Dozvoljavala mi je da knjige zadržim duže nego što je dozvoljeno. Zahvalna sam joj, a i zavoljela sam je!”, kaže Katarina .
Tokom studentskog života su i njoj nailazili momenti kada joj je bilo dosta i učenja i obaveza, ali nikada nije odustala, a najveći motiv su joj roditelji kojima duguje to što je pozitivna i nasmijana.
“Postati svjestan toga da si osoba sa invaliditetom je jako teško, pogotovo kao dijete kada sam se suočila sa tim. Samostalna sam, sve svoje obaveze sama završavam i krećem se gradom, iako otežano. Ne volim da zavisim ni od koga, niti da me sažalijevaju jer sam ista kao svi drugi. Roditelji su zaslužni za svu moju snagu”, kaže Katarina Ćetković.
Otežano kretanje po gradu
Katarina ističe da osobe sa oštećenjem vida imaju velike probleme prilikom kretanja po Podgorici.
˝Saobraćaj nije prilagođen osobama sa invaliditetom. Nema u svakom dijelu grada zvučnih semafora, vozači se parkiraju na trotoarima i svima otežavaju kretanje, pogotovo ako je zauzet čitav prostor trotoara jer onda prelazimo na ulicu i tako nam biva ugrožena bezbjednost. Ni gradski prevoz nije prilagođen osobama sa invaliditetom˝.
Bonus video:
