Paradajz i paprika uspijevaju i pod Durmitorom, u domaćinstvu Džabasana

Dragan Džabasan iz župskog sela Tepca uspio je da proizvede i za Žabljak neuobičajene kulture
490 pregleda 12 komentar(a)
Ažurirano: 02.09.2013. 19:59h

Crnogorskom tradicijom, da se kuća ne zatvori, a imanje ne napusti, vodio se i Dragan Džabasan iz Tepaca jedinog župnog sela u žabljačkoj opštini. Ostao je na starevini a njegovih 11 starijih braće i sestara otišli dalje. Našla su braća, možda, lagodiniji život i slađi zalogaj hljeba radeći u nekadašnjim industrijskim gigantima po Srbiji ili Crnoj Gori. Tamo su svoj novi dom našle i četiri njegove sestre.

Dragan se posvetio selu i poljoprivredi, stekao porodicu i sa suprugom Branislavkom, sinovima Milanom, Mitrom i Miljanom, ali i porodičnom mezimicom, četvorogodišnjom Draganom stara se o porodičnom imanju i stočnom fondu koji čini 80 ovaca i jagnjadi, šest muznih krava, junica, bik, petoro teladi. Kuća na selu nezamisliva je bez kokošaka, a kod njih ih je bezbroj. U oboru svinje, a iznad kuće nekoliko košnica sa pčelama. Dvije štale i plastenik sa, za durmitorske surove klime nezamislivim paprikama, krastavcima i paradajzom.

“Narod se raselio, a selo gotovo pusto. Izuzev nekoliko rođaka u blizini ostali su daleko. Toliko da se ne mogu nazvati komšijama. Samo nas pet bavi se poljoprivredom. Miljan Ašanin i Momo Marić sagradili su ribnjake, a ostali se bave isključivo poljoprivredom"

“Šljiva je ovog ljeta dobro rodila, ali je izdala jabuka i kruška. Ipak biće za kazan. Ispeći ću dosta šljivovice, a tepačka je čuvena, biće i jabukovače, kruškovače, ali i lozove rakije, koliko god sa ovog kreveta. Moram izimiti stoku. Porodično imanje nedovoljno je, pa sam od komšija uzimao imanja pod rentu. Od njih 12, odavde iz Smoljana do Klobuka na zapadnom dijelu sela, pod određenim uslovima uzeo sam livade. Od dvojice i voćnjake. Proljetos sve to pripremio, a ovih dana završio kosidbu koja je trajala dva mjeseca. Nešto kosačicom, nešto ručno. Sa preljetkom imam oko 300 tovara sijena. Dosta za postojeći stočni fond. U šljivike ću tokom septembra” kaže Dragan.

Pitomo selo Tepca, idilično izgleda ovih dana. Lučno sa bezbroj, nekad kultivisanih terasa, proteže se uz lijevu obalu Tare. Vijuga tuda “Suza Evrope” na oko 550 metara nadmorske visine. Vertikala od preko jednog kilometra vodi do Ćurevca. Najniža kuća gotovo na samoj obali, a najvisočija ispod samih stijena popularnog vidikovca. Od Žabljaka do sela je 20 kilometara, pola asfalt, a druga polovina vijugavi makadam niz šumovitu Ođu i kroz selo. Na kraju makadama Radovan luka, poznato svratište učesnika raftinga i splavarenja.

Bolji put do Tepaca i odnos sa Nacionalnim parkom i život bi bio lakši: Dragan sa porodicom, Foto: Obrad Pješivac

Nedaleko od Draganove kuće crkva, najstarija u ovom kraju. I ona i mjesno groblje uređeni aktivnostima mještana, ali i ljudi iz Tepaca kojih je svugdje, čak i u SAD. Na sredini sela je škola. Nekad bila i brojala po četiri razreda đaka. I iznjedrila brojne intelektualce, ljekare, profesore, generale, pilote, umjetnike raznih profilacija. Već nekoliko godina je zatvorena, a posljednji đak u njoj, bio je Miljan Džabasan, tada jedini đak.

“Narod se raselio, a selo gotovo pusto. Izuzev nekoliko rođaka u blizini ostali su daleko. Toliko da se ne mogu nazvati komšijama. Samo nas pet bavi se poljoprivredom. Miljan Ašanin i Momo Marić sagradili su ribnjake, a ostali se bave isključivo poljoprivredom. Pričali su mi stari kako je to bilo ranije, bez puta i struje. Sad je mnogo lakše, a ova zemlja nudi bogatstvo. Samo da se obrađuje. Turisti nailaze od ranog proljeća do kasne jeseni. Svraćaju, kupuju po nešto od naših proizvoda. Ne mora im se govoriti da je to sve čisto, potpuno ekološko. Ali mi nijesmo pripremljeni da i od turizma bolje prihodujemo. Put do sela nije dobar što je razlog da turista nema više. Visoke su i cijene koje plaćaju Nacionalnom parku. Ni nama koji živimo na prostoru parka život nije privilegija. Puno je problema zbog toga. Ponajviše sa drvima za ogrijev. Ne smijemo bez njihove saglasnosti posjeći drvo ni na sopstvenom imanju i još moramo platiti. A tek zimi kad snijeg napada pa put postane neprohodan. Nigdje nijesmo prispjeli, a bude bolesti, potrebe za putovanjem, zatreba i veterinar. Po nešto i usfali, pa se mora do prodavnice u Žabljak” kaže Dragan i ističe da još nema nikakvu informaciju o otkupu jagnjadi kako je to rađeno prethodnih godina.

Harmonija i među zakletim neprijateljima

Vrijednoj šestočlanoj porodici, uz čudnu kompilaciju huka Tare i zujanje pčela oko košnica, dodatnu harmoniju daje interesantna promenada vidljiva svugdje po dvorištu. Desetine kokošaka bez straha šeta između četiri psa ali i kroz obor sa svinjama.

Na prisustvo i blizinu pasa ne reaguje ni kvočka sa tek izleglim pilićima. Kruna svega je keruša Belka koja svojim mlijekom hrani mače koje još uvijek nije dobilo ime. Belka je ostala bez svojih mladunaca a mače izgubilo majku. Tek, spontano, Belka je prihvatila macu kao majka. Do kada, ostaje da se vidi.

Uz malu pomoć bilo bi i plantaža voćaka

Dragan namjerava da širi gazdinstvo. Za narednu godinu planira da proširi plastenik i zasadi papriku. Paradajz i krastavce, kako kaže, zasadiće više nego ove godine, ali napolju, jer su oni otporni na meteorološke uslove. Ima ideja i o drugim voćarskim kulturama.

Voljan je da kupi traktor, ali nema informacija od odgovarajućih službi na Žabljaku, koje mu u tom poduhvatu moraju pomoći. Kaže da je njegov rođak posadio jedno stablo breskve i da je rod bio veoma dobar, ali da je odustao.

Probali su neki i kivi da proizvode. Stablo se održalo ali taj mještanin nije bio upućen u tehnologiju sađenja i kultivisanja. Pominje i plantaže lješnika, ali mu i za taj plan trebaju pomoć i savjeti.

Galerija

Bonus video: