Pljevaljski Đenka je i koncentracioni logor preživio

Rajkov posao 1941. godine prekinuo je rat, a u bioskopu “Volga” prestali su da se emituju filmovi, nakon što je tokom napada partizana na Pljevlja 1. decembra iste godine izgorjela zgrada Srpskog pjevačkog društva “Bratstvo” koja se nalazila u današnjoj Tršovoj ulici
2630 pregleda 2 komentar(a)
Rajko sa kombijem obilazio sela, Foto: Privatna arhiva
Rajko sa kombijem obilazio sela, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 21.04.2019. 22:07h

Rajko Bajčetić Grkić, prvi je Pljevljak koji je omogućio sugrađanima da gledaju filmove na velikom platnu.

Uz pomoć svog agregata i kino-projektora “bauer”, on je 1926. godine prikazao prvi fim sugrađanima.

Uradio je to na jednom od zidova prostora u kojem se tada nalazilo Srpsko pjevačko društva “Bratstvo”.

Bio je to veliki događaj za malu varošicu.

“Ljudi su gledali ‘slike što trče’ i sumnjičavo vrtjeli glavama”, prenosio je Rajko, godnama kasnije, hroničarima tog vremena utiske publike nakon prikazivanja prvog filma u Pljevljima.

Nije poznato o kojem se filmu radilo.

U svom bioskopu “Volga” u početku je prikazivao nijeme filmove, većinom komedije, a kasnije i ljubavne sa Gretom Garbo, poznatom američkom glumicom švedskog porijekla, jednom od najvećih filmskih zvijezda tridesetih godina dvadesetog vijeka.

Rajkov posao 1941. godine prekinuo je rat, a u bioskopu “Volga” prestali su da se emituju filmovi, nakon što je tokom napada partizana na Pljevlja 1. decembra iste godine izgorjela zgrada Srpskog pjevačkog društva “Bratstvo” koja se nalazila u današnjoj Tršovoj ulici.

Tokom rata bio je angažovan kao kurir Peka Dapčevića.

Njemci su ga zarobili u Čajniču a potom sproveli u Novi Pazar odakle je nakon višednevnog mučenja prebačen u Logor na Banjici, a potom u Mauthauzen, najveći nacistički koncentracioni logor tokom Drugog svjetskog rata na području Austrije.

Početkom maja 1945. izlaznu kapiju zloglasnog logora Rajko je napustio sa 44 kilograma. Potom je dva i po mjeseca proveo na “oživljavanju” u američkoj vojnoj bolnici.

Kada se vratio u Pljevlja, Rajo, kako su ga od milošte zvali sugrađani, nastavio je da prikazuje filmove u pljevaljskom bioskopu, a paralelno je obučavao mlade za poslove kino-operatora.

Za Raja je bilo neprihvatljivo da samo gradsko stanovništvo ima privilegiju da gleda filmove, pa je odlučio da sa kombijem redovno obilazi sela i organizuje projekcije. Opremljen “bauerkom”, razglasom, brojnim pločama i filmovima, Rajo je kombijem stizao i do najudaljenijih pljevaljskih sela - Bobova, Slatine, Boljanića, Mataruga, Vrulje, Zabrđa…

Sam je obavljao poslove kino-operatera, vozača, prodavca karata, ali i sve druge koje je bilo neophodno uraditi da bi se prikazao film.

Često bi prespavao u kombiju na pauzama između projekcija.

Osim u pljevaljskim selima, Rajo je filmove prikazivao i u mjestima na tromeđi Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, koja je pokrivala Međurepublička zajednica za kulturno prosvjetnu djelatnost, čije je sjedište bilo u Pljevljima.

Za svoj rad, odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem.

Umro u Pljevljima 1991. u 84. godini.

Bioskop u Pljevljima prestao je sa radom prije petnaestak godina jer je loše poslovao.

Nakon toga, grupa mladih otvorila je privatni bioskop, ali je on nakon nekolko mjeseci rada zatvoren.

U obnovljenom Domu kulture, u pozorišnoj sali, stvoreni su uslovi za prikazivanje filmova, ali su danas projekcije vrlo rijetke.

Rus pomogao u paklu Mauthauzena

Bajčetić je često prikazivao film o teškoj sudbini logoraša za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ti filmovi, prema sopstvenom priznanju, vraćali su mu jeziva sjećanja na dane provedene u Mauthauzenu i torturu kroz koju je prolazio.

Osim njega, u Mauthauzenu je bio i Pljevljak Rajko Obradović, koji je zajedno sa Rajom preživio golgotu u zloglasnom logoru.

Njihova sjećanja na taj period zapisao je sredinom prošlog vijeka Pljevljak Vuko Bezarević u jednom od članaka objavljenih u “Pljevaljskim novinama”.

“Radili smo po cio dan i jeli uglavnom čorbu od kuvanog lista repe. Odjeveni smo bili u pidžame od trave, a neki su dobijali drvene nanule, a mnogi su bili bosi. Užasno mučen žeđu prodao sam svoje cipele jednom od slobodnjaka za flašu vode. Prvi nam je posao bio da nosimo kamen za građenje novih baraka uz ogromne stepenice. Organizam se crpio svakog dana. Ako neko nije mogao da nosi kamen stražari bi ga ubijali pred nama. Vremenom smo postal živi kosturi i svaki od nas drugome bio je ogledalo grozne smrti”. Rajo je bio zahvalan jednom Rusu što je uspio da preživi surovost Mauthauzena.

“Primijetio sam da jedan Rus stalno krije nešto u njedrima i uveče jede. Molio sam Rusa da mi kaže šta jede, ali je on uporno ćutao. I na kraju je Rus popustio. Rekao mi je da u kamenolomu na jednom mjestu ima ilovača koja u sebi ima izvjesnu masnoću od izumrlih sitnih životinjica. Tek nakon dva dana našao sam to mjesto. Strpao sam jedno parče u njedra i nastavio da nosim kamen. Uveče kada sam legao počeo sam da žvaćem. Teško je išlo, mučio sam se da ne povratim. Kasnije sam se navikao, a ubrzo sam počeo da se osjećam bolje jer je organizam vjerovatno apsorbovao izvjesnu količinu masti”, dio je Rajove priče o vremenu provedenom u Mathauzenu koju je zabilježio Bezarević.

Bonus video: