Radnici bivše fabrike građevinskih mašina "Radoje Dakić" žive na margini društvenih zbivanja, većina bez plata, ostvarenih penzija, stalnog posla, uglavnom podstanarskim životom, i bez normalnog ličnog i porodičnog života.
Iako je 80- ih godina u “Dakiću” proizvodnja mašina pokrivala polovinu tržišta SFRJ a značajan dio se izvozio, fabrički pogoni danas su pretvoreni u metalne ruine, prepuštene rđi i laganom propadanju.
Predsjednik manjinskih radnika Milan Vukčević, bivši rukovodilac i diplomirani ekonomista komercijalnog sektora RD-a, upozorio je na crni bilans smrtnih slučajeva, samoubistava i razvoda brakova u porodicama bivših radnika fabrike "Radoje Dakić".
Nezadovoljni radnici protestuju srijedom od 19. januara 2009. godine ispred zgrade Vlade Crne Gore.
Vukčević je rekao da nedjeljna okupljanja ispred zgrade Vlade Crne Gore, strateškog partnera, osnivača, većinskog vlasnika i žiranta, sve češće počinju minutom ćutanja za preminulim kolegama.
"Razvod je gotovo pravilo, naročito u porodicama gdje glava porodice ne radi. U posljednje vrijeme učestala su samoubistva. Naši dugogodišnji problemi se ne rješavaju. Ostalo nam je pravo na samoorganizovanje i mirno okupljanje, koje do sada nije dalo rezultata".
"Skrećemo pažnju nadležnim da se ne igraju sa našim strpljenjem, životima i porodicama, i da nas svojim nečinjenjem tjeraju na pobunu. Ako mirni protesti pređu u nemirne, odgovornost za to snosiće vlasti koje nijesu imale razumijevanje za socijalne potrebe i prava običnih ljudi", rekao je Vukčević.
Poligoni fabrike i hale bili su radna mjesta za 6.000 radnika od čijeg rada su živjele njihove porodice.
Sada zbog pasa lutalica jedini stražar na kapiji RD-a dolazi na posao sa štapom. Sakupljači metala i zakupci skladišta sa svojim voznim parkom održavaju život u RD-u. Ostale hale sa mašinama i skladišta rezervnih djelova su zaključane čekajući radnike koji će skinuti prašinu sa zaboravljenih mašina i polica.
Vukčević je rekao da u “Dakiću”, ipak, postoje zaposleni, iako je u to teško povjerovati, koji primaju platu uprkos tome što na vratima radničkih hala stoje katanci više od decenije.
"U 'Dakiću' nema proizvodnje a poslovne aktivnosti su svedene na izdavanje prostora, prodaju metala i opreme. Sa 15 zaposlenih u administraciji 'Dakić' je danas ruina, paradigma razvojnih problema usljed nedostatka koncepta i sistema".
Vukčević je kazao da radnici, iako su vlasnici 35 odsto akcija, imaju samo jednu kancelariju u kojoj nema struje i vode
"Početkom 80-tih godina 'Dakić' je prozvodio 700 mašina godišnje, imao školu za metalske radnike i zapošljavao oko 6.000 radnika. Od proizvodnje 700 mašina, dvije dnevno, 200 mašina je bilo dovoljno da se pokriju plate radnicima a 500 za ostale troškove i ulaganje u razvoj grada. 'Dakić' je nestao sa privredne scene. Postoji kao pravno lice i danas proizvodi gubitke", rekao je Vukčević.
On smatra da je situacija u RD-u neodgovorni društveni čin u kojem Vlada ima većinski paket akcija, a fabrika služi za "zbrinjavanje propalih kadrova DPS-a".
Vukčević je kazao da radnici, iako su vlasnici 35 odsto akcija, imaju samo jednu kancelariju u kojoj nema struje i vode.
"Vlada nam šalje islužene i oboljele članove DPS-a, koji su ih svojevremeno zadužili nepočinstvima. To je mjesto gdje ima puno javašluka, lopovluka, usmjerenog na smanjenje vrijednosti kapitala. Zaposleni primaju plate ne od rada nego od kapitala preduzeća".
"Od napuštanja fabrike 31. januara 2006. godine poslovanje vodi odbor direktora, koji postavlja negativna kadrovska selekcija Vlade Crne Gore. Od dva predsjednika odbora direktora jedan je pravnik i pomoćnik ministra, a drugi elektroinžinjer, bivši direktor 'Oboda', i oni veze nemaju sa djelatnošću RD-a".
"Manjinski akcionari posjeduju 35 odsto kapitala a nemaju svojeg predstavnika, već samo kancelariju bez struje i vode. Kancelariju su napustili zaposleni nakon što je Elektrodistribucija, zbog šestogodišnjeg duga za struju, zgradu isključila sa mreže. Potom su prešli u kancelarije laboratorije jer je zgrada pripojena na trafo-stanicu koja napaja benzisku stanicu "Lukoil" i "Jugopetrol", a oni redovno plaćaju račune", rekao je Vukčević.
Radnici ne gaje iluzije o boljem životu, jer smatraju da neće dobiti priliku da odlučuju o sudbini preduzeća. Vukčević je rekao da u svim transakcijama od 2005. godine profit je pripadao privatnicima, a gubici državi i radnicima.
"O našoj imovinu odlučuju hirurg i pet pravnika. S obzirom da je iz Vlade predloženo da se radi parcijalna prodaja insistiramo da nam se vrati parcela koja nam je bespravno oduzeta, a u čemu je rukovodeću ulogu imao gradonačelnik Miomir Mugoša".
"S obzirom na broj učesnika u tom poslu sumnjamo da se radi o organizovanom kriminalu. Tražićemo preispitivanje dosadašnjih prodaja, kojima je rukovodio gradonačelnik. Imovina je prodata za sumu koja pokriva naknadu troškova za komunalije".
"Posebno pitanje je prodaja nepokretnosti bivše livnice po 80 metara po metru kvadratnom po kojoj je kupac, osim podloge, dobio infrastrukturu, dozvole, čelične konstrukcije, limove i krovnu konstrukciju koja je demontirana i dislocirana", rekao je Vukčević, napomenuvši da je u međuvremenu imovina pojedinih političara i privatnika postala veća od imovine svih 1.800 radnika koji srijedom protestuju ispred zgrade Vlade.
"Država plaća čuvanje imovine Kalića i Šarića i ne dozvoljava našim radnicima, akcionarima, da čuvaju svoju imovinu. Poligonima trče psi lutalice, ograda oko fabrike je skoro sva pokradena. Ljudi sakupljaju otpad, staro gvožđe a preko 200 poklopaca sa šahtova je odneseno"
Milenko Jovanović je radio u pogonu mašinske obrade dvije i po decenije, u kalionici pet godina i još toliko u obezbjeđenju.
Na Birou rada je sedam godina. U RD se zaposlio 1967. godine sa 18 godina. Sve do 1997. godine, sjeća se Jovanović, živjeli su u entuzijazmu, a danas u velikoj neizvjesnosti.
"Stana nemam, niti mogućnost da podignem kredit. Napravio sam sobu i kuhinju, a borimo se sa dugovima za struju. Žena ima 101 euro penzije nakon 25 godina radnog staža", rekao je Jovanović.
Stipendista RD-a Ilija Brnović je učio zanat tri godine dok nije postao radnik fabrike 1976. godine.
"Bio sam srećan. Govorili su da sam imao vezu kada sam dobio posao u fabrici. Živim od 100 eura sa Biroa. Elektroprivreda nam je ukinula struju bez sudske odluke. Kompenzacija je moguća samo sa tajkunima iz KAP-a", rekao je Brnović napomenuvši da su na Birou rada i članovi familije,
Psi lutalice caruju
Vukčević je rekao da je fabrika "14. oktobar" u Kruševcu proizvodila mašine kao i "Radoje Dakić".
"Bombardovana je 1999. godine u vojnoj intervenciji NATO-a, ali i dalje proizvodi mašine. U januaru 2006. pošli smo kućama. Hale i magacini RD-a su bili puni, a 1.600 mašina bilo je u funkciji. Mašine su sada izložene rđi, krovovi prokišnjavaju a stražari su poslati kući".
"Čast je bilo raditi u fabrici. Oko 700 radnika u proizvodnji imalo je veću platu od generalnog direktora jer se bodovao učinak"
"Država plaća čuvanje imovine Kalića i Šarića i ne dozvoljava našim radnicima, akcionarima, da čuvaju svoju imovinu. Poligonima trče psi lutalice, ograda oko fabrike je skoro sva pokradena. Ljudi sakupljaju otpad, staro gvožđe a preko 200 poklopaca sa šahtova je odneseno".
"Najuporniji ovih dana ručno prekopavaju zemljište oko fabričkih hala ne bi li se pronašao komad gvožđa više. RD je sumorna slika odnosa države prema firmama koje su se bavile proizvodnjom", rekao je Vukčević napomenuvši da je 250.000 metara kvadratnih još u vlasništvu RD-a.
Veća plata nego direktoru
"Čast je bilo raditi u fabrici. Oko 700 radnika u proizvodnji imalo je veću platu od generalnog direktora jer se bodovao učinak".
"Predsjednik odbora direktora prima 1.520 eura, iako ne radi ni fabrika, niti on, a uz to redovno prima i regres. Saznali smo sve nakon što je njegova supruga, kao poslanik, morala prijaviti imovinu i mjesečna primanja", rekao je Vukčević.
Nije bilo riječi o smjeni
Vukčević je rekao da dakićevci nijesu srušili staru vlast 1988. godine, već da je mitingu prethodio zbor radnika na kojem su tražili povećanje plata, zimnicu, rješavanje stambene problematike.
"U toku zbora 7. oktobra ispred kapije su stigli studenti sa transparentima podrške. Tada je radnik RD-a uzviknuo "Idemo pred Skupštinu". U 16 sati već je bilo okupljeno oko 5.000 ljudi. Smjenjivali su se cijelu noć govornici, a Miomir Mugoša se pojavio sa predlogom da se ne razilazimo dok nam ne ispune zahtjeve".
"Sastanku su prisustvovali Aco Đukanović, Milica Pejanović, Ivan Brajović, Srđa Darmanović, Ljubiša Stanković, Predrag Bulatović i Momir Bulatović, a u ime RD-a Svetozar Vukčević, Ismet Hadžijusufović, Predrag Lekić i Rajo Božović. Iz toga nije teško zaključiti ko je doveo novu vlast"
"Narednog dana predsjednik Predsjedništva Crne Gore obratio se riječima da su zahtjevi prihvatljivi i pozvao radnike da se raziđu. Skup su međutim, rasturili policajci nakon čuvenog naređenja "Milicijo postupi po naređenju". Iz Nikšića su krenuli radnici Željezare a njih su na Žutoj gredi sačekali specijalci. Radnici su se ponovo okupili 9. januara 1989. godine samo sa drugim, većinskim akterima".
"Sastanku su prisustvovali Aco Đukanović, Milica Pejanović, Ivan Brajović, Srđa Darmanović, Ljubiša Stanković, Predrag Bulatović i Momir Bulatović, a u ime RD-a Svetozar Vukčević, Ismet Hadžijusufović, Predrag Lekić i Rajo Božović. Iz toga nije teško zaključiti ko je doveo novu vlast", rekao je Vukčević.
Galerija
Bonus video:
