Ruski kineziterapeut Mihail Albin prije pet godina je odlučio da vrevu petomilionskog Sankt Peterburga zamijeni selom Cerovo kod BIjelog Polja.
Crnu Goru voli iznad svega i tvrdi da ljudi u Crnoj Gori, kao rijetko koji narod u svijetu, žive u skladu sa sobom i okolinom.
Iako je odrastao na asfaltu, sve je naučio da radi i sa suprugom Anastasijom živi od poljoprivrede. Imaju farmu domaćih koka nosilja, koze, svinje. Skoro da ne koristi industrijske proizvode i zagovornik je zdrave ishrane i duhovnog života, u skladu sa prirodom. Kaže da može da se živi od poljoprivrede, i da svaka porodica sa nekom malom farmom koka i slično, plastenicima u kojima se gaji razno bilje može solidno da živi.
“Ako sjediš i čekaš da nešto padne sa neba, to mogu da budu samo padavine”, kaže on.
U Crnu Goru je došao kada mu je posao kineziterapeuta postao rutina i kako se, kako kaže, više nije mogao da nosi sa različitim energijama ljudi. Tako, dok mnogi iz Crne Gore odlaze u ekonomski razvijenije zemlje, ovaj Rus je odlučio da se više nikada ne vrati ni u jedan grad.
“Čitav život sam živio u gradu, ali onda dođeš do nekog trenutka u životu u kojem hoćeš da se više posvetiš duši, a ne gužvi, i shvatiš da je to nemoguće. Postoji hiljadu nekih frekvencija koje smetaju i vuku pažnju.”
Objašnjava da je posao kineziterapeuta veoma zanimljiv.
“U pitanju je drevna kineska medicina. Sa ove dvije ruke sam mogao da izliječim sve bolesti. Sama metoda ne liječi konkretno neku bolest, već cijeli organizam dovodi u sklad”, pojašnjava Albin.
Svi problemi nastaju u protoku jedne od cirkulacija, energije, krvotoka i limfe”, priča on i dodaje da je taj posao napustio još u Rusiji, i da je poslije tri godine pauze pomislio da bi mogao ponovo da radi, ali da ne može više. Iako je, kako tvrdi, liječio i neizlječive bolesti, danas je to rezervisano samo za mali krug ljudi.
Završio je master studije fizike, ali priča da nije nijedan dan radio u struci, osim što je izgubio 6 godina života. Danas ta diploma krasi vitrinu u sobi njegove majke.
Prije Crne Gore obišao je veliki broj zemalja, ali je ovdje našao ono što mu je potrebno.
“Mnogo sam putovao. Skoro cijeli svijet sam obišao putujući i za mene je Crna Gora najbolja. Ima predivnih naroda i ljepših zemalja u smislu prirode, ali jedino ovdje sam osjetio da narod živi u skladu sa samim sobom. Nešto slično sam sreo u Južnoj Americi (Peru, Urugvaj, Paragvaj) i ovdje na Balkanu”, uvjerava on.
Smatra da čitav sjever ima sličnu energiju koja ga je privukla da ostane tu. Izbor za Bijelo Polje je pao zbog imanja u šumi.
BIlo je i ljepših mjesta i pravih pustinja u okolini drugih gradova, ali je jedino u Cerovu sam našao imanje “pustinju” na svega par kilometara od grada.
“Okrenem se 360 stepeni i ni jedan krov ne vidim. Prve komšije su iza kose. Slušam ptice i potok koji žubori. Te dane, posebno buđenja, ne želim da zamijenim ni sa čim u životu.
Krov od guma, kuća za par stotina eura
Za dvije kuće koje je gradio od drveta Mihailu je potrebno svega par stotina eura i 20 kilograma eksera. Ima svoju šumu, a krovove pravi od guma sa otpada.
“To je jedinstven marerijal koji možeš da pokriješ zemljom, a da ne trune. Svaki drugi materijal ne može da podnese zemlju. Gvožđe i lim trunu, plastične materijale jedu miševi. Od vlažnosti se i beton dosta brzo raspada.
A ovaj materijal pospeš zemljom, ne treba mnogo 5-10 centi posadiš travu i imaš livadu, i tome smrti nema. Voda mu ne može ništa, miševi, korijenje od biljke. Jedinstvena stvar koja smeta gumama je direktna svjetlost i zato je dobro kada se prekrivaju”, priča Rus.
Bagerom sam probio put do imanja
Kada su mu prije par godina saopštili da bi ga probijanje kilometar i po puta do ovog nenaseljenog mjesta koštalo oko 20 hiljada eura, kupio je buldožer i bager i sam napravio put sa sedam velikih krivina. Do tada se do stare kuće gdje je kupio imanje moglo jedino na konju. Iako nikada nije sjeo u neko vozilo osim limuzine, za tri mjeseca je napravio put do kuće.
Živite i umirete u miru
Najbolji način, po Mihailovom mišljenju, da upoznate neku zemlju jeste da odete na seosko groblje i pijacu. Na pijaci vidim koliko energije imaju ljudi, koliko su radosni, integrisani, a na grobljima vidim odnos prema smrti.
Obišao sam par pravoslavnih groblja, ali i seoskih. Tu osjetiš da je taj čovjek živio u miru sa sobom i drugima, radio cijeli život i otišao da odmara. Na grobljima u drugim zemljama osjećao sam mržnju, ljutnju, strahove. Mnogo je bitno kakav je odnos prema smrti, jer najgora stvar koja kvari ljude je strah od smrti. Ništa drugo ne proizvodi histeriju i neobjašnjiv osjećaj u društvu kao to, a ja ovdje vidim ovakav miran odnos prema smrti kao normalan dio života.
Bonus video:
