"Sa šest godina sam počela da prosim krišom od roditelja..." - Vijesti.me
"UNOSAN" POSAO KOJI UNIŠTAVA DJETINJSTVO

"Sa šest godina sam počela da prosim krišom od roditelja..."

"Ne može zajednica mnogo da pomogne ako roditelji leže kući, a djecu šalju da prose”, kaže mlada Nikšićanka koja prosi od svoje šeste godine

prosjakinja
prosjakinja (Foto: Shutterstock)

Imala je šest godina kada joj je ulica izgledala tako primamljivo, a prosjačenje zabavna igra u kojoj učestvuju drugari iz njenog kraja. Zato je krišom od roditelja počela da prosi. Niko iz njene porodice, kako kaže, nije prosio, pa zbog toga nije smjela da novac koji isprosi odnese kući.

“Znala sam da zaradim dosta, po pet-šest eura dnevno. Kući nijesam nosila novac jer bi me moji pitali odakle je i znali bi da prosim. Sve što bih zaradila potrošila bih sa drugom djecom koja su prosila. Oni su novac nosili kući, a ja bih sa njima trošila. Kupila bih nešto hrane, a ostalo su bile gluposti”, priča za “Vijesti” mlada Nikšićanka koja sada ima 17 godina.

Priznaje da je nakon lošeg odnosa ljudi prema njoj htjela da prestane da se bavi prosjačenjem, ali nije mogla. Društvo bi je zvalo i ona bi sa njima opet izašla na ulicu. Nije išla ni u školu. I tako sve do desete godine.

“Tada me otac našao kako prosim, istukao me i kaznio me tako da nijesam smjela da izađem iz kuće. Samo kuća-škola. Od tada nikada više nijesam prosila. I nikada to ne bih ni uradila više. Pokušavam da drugu djecu nagovorim da ne prose, ali moraju kada ih roditelji na to natjeraju. Znali su iz Podgorice da ih dovezu kombijem, da ovdje prose cio dan i onda dođu za njih i vrate ih nazad, a sav novac uzme taj koji ih dovede”, priča ona.

Svjesna je da je prosjačenje veliki problem sa kojim se susreću djeca romske populacije, ali za to krivi njihove roditelje.

“Ako roditelji žele da djecu sklone sa ulice oni to mogu uraditi još dok su im djeca mala. Ne može zajednica mnogo da pomogne ako su roditelji tako bezobrazni, leže kući, a djecu šalju da prose. Pokušala sam da kćerku moga brata nagovorim da više ne prosi, ali ona i dalje to radi, iako je imala dosta lošeg iskustva. Njen otac je kriv za to što ona prosi. Da želi mogao bi da je makne sa ulice, ali njemu je bitniji novac od svoje kćerke”, ogorčena je ova mlada osoba.

Centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja „Defendologija“ od 2014. godine radi sa porodicama djece koja prose. 

“U ovom trenutku imamo devetoro djece koja su svakodnevno na ulici i još desetoro, po našoj procjeni, koja su u potencijalnom riziku ili su povremeno na ulici. Sa njihovim roditeljima smo radili više radionica u partnerstvu sa Centrom za romske inicijative”, kaže direktor “Defendologija” centra  Slavko Milić.

Slavko Milić
Slavko Milić(Foto: Svetlana Mandić)

Prema njegovim riječima nije rijedak slučaj da roditelji ne žele da daju doprinos da se stanje promijeni i njihova djeca prestanu da prose.

“Pravdaju se ogromnim siromaštvom, problemima ili da ne mogu djeci ništa. Pokušavali smo sa njima da radimo i uspjeli smo da jedan broj djece sklonimo sa ulice. Svako sklonjeno dijete sa ulice za nas je veliki uspjeh”, kaže predsjednik “Defendologija” centra, prve organizacije koja je formirala Svratište za djecu sa ulice.

Tokom ove godine trebalo bi da počne sa radom Dnevni centar za djecu i porodicu, a fokus će staviti upravo na prosjačenje i delinkvenciju.

Miroslav Knežević, doktor komunikoloških nauka, ističe da iako prosjačenje može biti uslovljeno nedovoljnim sredstvima za život u velikom broju slučajeva to je “unosan biznis” koji dovodi do zloupotrebe djece. 

“O ovoj pojavi treba više govoriti jer upoznavanje ljudi sa negativnim posljedicama prosjačenja može doprinijeti i njegovom ograničavanju. Potrebni su efikasni zakoni i aktivnosti državnih subjekata koji bi ih sprovodili, koji bi identifikovali i sankcionisali organizatore prosjačenja. Sa druge strane građanima je  potrebno predočiti sve aspekte prosjačenja i objasniti im da nerijetko davanjem novca djeci na ulicama ne čine dobro djelo već pomažu iskorišćavanju i eksploataciji djece”, kaže Knežević.

“Uspjeh” u prosjačenju, prema riječima Jelene Milić, koordinatorke u „Defendologiji“, uči se od malena, a novac koji dobiju vrlo često završi u džepovima “makroa” koji tu djecu drže van školskog sistema, gladnu, neispavanu i iskorišćenu. Prema njenim riječima djeca koja se bave prosjačenjem lako mogu postati žrtve trgovine ljudima, seksualne eksploatacije a određeni broj djece odluči se i za krađu. 

“Ta djeca su izložena jakom suncu ili hladnoći, često izmorena do te mjere da im ne smeta buka i preglasna muzika u ugostiteljskim objektima"

“O porijeklu, životu, porodičnim prilikama i socijalnim uslovima djece koja borave na ulici malo se zna. Dublji razlog za njihovo bavljenje prosjačenjem najčešće se ne istražuje temeljno, niti se sa tom djecom iko sistematski bavi“, smatra ona.

Kolika zloupotreba od strane odraslih može biti direktor “Defendologije” navodi primjer kada u svrhu prosjačenja koriste djecu starosti svega nekoliko mjeseci.

“Ta djeca su izložena jakom suncu ili hladnoći, često izmorena do te mjere da im ne smeta buka i preglasna muzika u ugostiteljskim objektima. S obzirom da je maloljetnim bebama neophodna značajna njega i česta ishrana određeni broj lica koja se bave prosjačenjem upotrebljavaju i druge preparate za čvrst san. Ne može se isključiti ni korišćenje alkohola”, upozorava Milić.

Psiholog Ilda Šabotić priznaje da je težinu problema prosjačenja shvatila tek kada je počela da radi u “Defendologija” centru.

“Upoznala sam djecu koja prose ne zato što žele već su na to natjerani od strane roditelja ili drugih osoba. Na taj način djeca gube djetinjstvo jer su odmalena ostavljena na ulici da se snalaze”, kaže Šabotić.

“Dok sam prosila bilo je ljudi koji su znali da me udare. Mislila sam u početku da je to rijetkost, da takvi ljudi ne postoje. Ali, postoje. Danas me udari jedan, sjutra drugi. I ostalu djecu koju prose ljudi su znali da udare. Svakakvih ljudi ima. Jedna je djevojčica, dok smo zajedno prosili, umrla nakon što su je udarili u glavu. Za to niko nije odgovarao, a njeni roditelji taj slučaj nijesu prijavili policiji. Bojali su se da ne odgovaraju što je njihova kćerka prosila, a i nije ih mnogo bilo briga za to”, tihim glasom kaže tinejdžerka koja je četiri godine provela proseći po nikšićkim ulicama.