Šesnaestočlana porodica iz Rožaja živi od 300 eura u 30 kvadrata barake

"Ne smijem ni da se krećem brže a ne šta drugo, ali neke poslove ne odbijam, moram da radim zbog djece"
332 pregleda 77 komentar(a)
Hajran Husović, Foto: Aida Sadiković
Hajran Husović, Foto: Aida Sadiković
Ažurirano: 01.04.2013. 19:43h

Dok minimalna potrošačka korpa u Crnoj Gori za četvoročlanu porodicu iznosi oko 800 eura, Hajran Husović (55) iz Rožaja, da bi prehranio četiri puta više članova, svakog mjeseca na raspolaganju ima manje od za njega basnoslovnih 300 eura. To nije dovoljno ni za lijekove i tri tovara brašna koliko šesnaestočlana porodica Husović mjesečno troši. Ipak, problemi, nemaština, siromaštvo i nedaće koje ono sa sobom nosi nijesu uspjeli da unište harmoniju koja vlada u nešto više od 30 kvadrata poludrvene barake u izbjegličkom naselju na Bandžovom brdu. Smijeh i graja četrnaestoro djece Hajrana i Hanife (46) Husović čine da se, makar na trenutak, zaboravi na ono čega nema i uživa u bistrim, razdraganim pogledima koji usrećuju jednu tmurnu svakodnevicu.

“Slučajno smo se upoznali i odmah zavoljeli. Uzeli smo se nakon svega tri mjeseca zabavljanja. Posvetili smo se porodici i izrodili četrnaestoro lijepe i zdrave djece. Usput nijesmo imali vremena da se posvađamo ili preispitamo bilo koju odluku. Stizali smo jedino da se posvetimo odgajanju potomstva i rješavanju svakodnevnih poteškoća”, rekao je Hajran.

Djeci koja su se rađala između 1992. i 2008. godine više pažnje i vremena je posvećivala supruga. Hajran je zarađivao i više vremena provodio van kuće. Sve dok se nije razbolio i dok mu nijesu ugrađena četiri bajpasa.

“Dok sam mogao, radio sam svašta, trudio se da porodici ne fali. Umjesto da mogu još da im privrijedim, razbolio sam se pa sada pare moram da dajem i za pojedine lijekove, šta ću. Ne smijem ni da se krećem brže a ne šta drugo. Uprkos tome neke poslove ne mogu da odbijem, zbog djece moram da radim. Kad bih ja stao, sve bi stalo. A oni tek rastu i treba dočekati da stanu na svoje noge, da vidim da bar jedno radi. Ovako, još mi nema odmjene, mora još puno da se ulaže u njih”, kazao je Hajran.

Djeca su uglavnom odlični đaci, jedno je lučonoša, mada ima “i onih osrednjih”. U nešto više od 30 kvadrata teško je organizovati njihov boravak, a kamoli učenje, ali Husovići nekako postižu.

“Dok sam mogao, radio sam svašta, trudio se da porodici ne fali. Umjesto da mogu još da im privrijedim, razbolio sam se pa sada pare moram da dajem i za pojedine lijekove, šta ću. Ne smijem ni da se krećem brže a ne šta drugo

Njemu je kao srčanom bolesniku ljekar preporučio mir i tišinu.

„Ali nema šanse, niti bih ja to ikada zahtijevao od djece. Uživam u njihovoj graji. Samo mi ponekad naiđe nervoza od svega, ali me brzo prođe kada pomislim da će biti bolje“, rekao je Hajran.

Husovići preživljavaju od 142 eura penzije, 102 eura socijale i dječijeg dodatka koji prima dvoje mališana.

„Teško je vrijeme došlo, teško je dvoje djece odgajati, a zamislite kako je meni sa četrnaestoro. Ali šta možemo, mora se. Nekada je teže, nekada lakše. Ako me pitate može li da se živi od tako malih primanja, ja vam kažem da mora. Nekako se krpimo. Desetoro djece ide u školu. Prošle godine je sin završio srednju školu, htio je da upiše fakultet, ali nijesmo imali uslova. Valjalo bi sve to platiti, a ovolika usta treba nahraniti. Tako da bismo sada najradije da se on negdje zaposli“, kazao je Hajran.

Ne uspijevaju svakom djetetu da ispune ni djelić želja, ali se nadaju da neće uvijek biti teško, da će doći bolja vremena.

"Teško je vrijeme došlo, teško je dvoje djece odgajati, a zamislite kako je meni sa četrnaestoro. Ali šta možemo, mora se"

Najteže preguraju zimu kada treba obezbijediti drva, garderobu, obuću...

„Najviše nam fali zimske garderobe, ne možemo da stignemo to da kupimo, da im nije hladno i da ne nose obuću za jesen. Snjegovi su veliki ovdje... Mada ni hrana nam nije jača strana, ali ima se kol'ko tol'ko, ne žalimo se. Nekako mi je žao što ne mogu da im obezbijedim makar jedan kompjuter, neka od djece još i ne znaju šta je to. Nikada nijesu bili na moru, nema se od čega. I kada je bilo prilike preko socijalnog, nijesmo mogli da ih pošaljemo jer im je trebalo dati još makar za džeparac“, rekao je Hajran.

Uprkos nemaštini, djeca su im dobra, ističe on. Svjesna su da im se ne može priuštiti mnogo, pa i ne traže. A kada traže, onda bi htjeli „neke patike, igračke...“

„Skoro da me je stid da kažem koliko brašna mjesečno potrošimo, ali kada bismo imali drugih namirnica, onda bi i brašna manje išlo. Ovako potrošimo deset džakova od 25 kilograma, tako da primanja ne mogu da budu ni samo za brašno i tablete. Imam i kredit koji sam morao da podignem zbog adaptacije životnog prostora. Nešto mi odbijaju za vodu, komunalije, struju... Šta ću kad ne uspijevam na vrijeme da plaćam. Najradije bih da mogu, da nikome ne dugujem, al' šta je tu je“, pomiren je Hajran.

Kod nas je kao na svadbi svaku noć, po pet kilograma krompira se pojede samo za jednu večeru

„Tada bih manje brinuo šta će biti kada mene ne bude. Mi živimo u maloj državi, svi se znamo i smatram da ne treba da skrećem pažnju da bi mi neko pomogao. Svi znaju ko kako živi i kome šta treba. Evo, neka neko iznenada dođe kod nas na večeru. Idilično je, ali bismo se uplašili. Mnogi staratelji i domaćini znaju šta sve treba za djecu. Kod nas je kao na svadbi svaku noć, po pet kilograma krompira se pojede samo za jednu večeru“, rekao je Hajran.

Najmlađe, najdraže

Svu djecu voli podjednako, ali im je svima „najmlađe najdraže, služi im kao razonoda, igračka“.

„Najstarija kćerka ima 20, a najmlađi sin četiri godine. Imamo osam dječaka i šest djevojčica. Mnogo volim djecu, zato ih toliko i imam. Zanimljivo je da se svako voli na jedan poseban način i što ih je više, više bi volio da ih imaš. I prije nego što sam se oženio, želio sam da imam puno djece. Uvijek me je to privlačilo. Možda je to i genetski, i ja sam rastao u velikoj porodici, imalo nas je dvanaestoro djece. Evo sad imam udatu ćerku koja već ima četvoro djece. Mislim da smo jedni drugima prenosili ljubav prema djeci. To je najveće bogatstvo“, rekao je Hajran.

Na slovo e

Svoj djeci imena počinju na slovo e. Roditelji ističu da im to nije bila namjera, “jednostavno se dogodilo”.

“Bilo je to slučajno. Tek kod četvrtog djeteta smo shvatili da se zovu na slovo e i tako smo nastavili dalje. Ovako mi je lakše, koje god da zovnem, sva se odazivaju jer su im imena slična, Edita, Erkan, Ervin, Ervina, Enisa, Elmedina, Elda, Edina, Eldin, Enes, Elsan, Erdan, Eris, Ernes. Da je bilo drugačije, trebala bi mi cijela azbuka”, kaže u šali Hajran.

Bonus video: