Stale godine u najneobičnijem crnogorskom selu

Stariji kažu da je u poslijeratnim godinama Godinje imalo pola miliona čokota vinove loze, a danas, kada se svi vraćaju lozi i vinu, nema ni deseti dio toga
544 pregleda 16 komentar(a)
Ažurirano: 18.06.2012. 06:38h

Kada se negdje prije hiljadu godina knez Vladimir vraćao iz boja sa Vizantincima, zastade da se odmori u pitomoj dolini pored Skadarskog jezera. Godila mu je hladna izvorska voda, dobro vino i pogled na prostranu, pitomu ravnicu prošaranu vinogradima, pa selu ostade ime Godinje. Tako, makar po predanju, počinje hiljadugodišnja priča o “najurbanizovanijem” selu u Crnoj Gori.

Navraćali poslije svetog kneza Nemanjići, pa ga kralj Vladislav sredinom 13. vijeka poklanja manastiru na Vranjini. Ostavili su tu svoje tragove i Balšići, pa i danas u Godinju postoji građevina koju mještani smatraju ljetnikovcem te dinastije, ostao i grb Crnojevića, ostala i kula stražarica - pandurica iznad sela da podsjeća na turska vremena. Ostalo toliko istorije, ali nije ostalo skoro nimalo života. Stale godine u Godinju.

Ovo neobično selo sa tridesetak zbijenih, dotrajalih krovova danas kroz prašnjava i polomljena okna gleda prema pitomom zalivu Skadarskog jezera i Grmožuru.

O tome da je ne tako davno tu vrio život govori arhitektura, slike i priča ljudi koji su prvi glas pustili u tim kućama koje danas sa sjetom posjećuju.

Iako u Godinju, odnosno u zaseoku Lekovići, koji se na slikama gotovo uvijek naziva imenom cijelog sela, više ne živi skoro niko, kažu da zimu tu dočeka duša ili dvije, kad zakoračite u uličice, sokake, pod voltove i stepeništa odmah osjetite duh prošlih vremena i šapat nekadašnjeg života.

Svaka kuća ima podrum, neke i iz više djelova, od kojih su neki potpuno mračni, namijenjeni za čuvanje vina. Jedno od tih vina, kako ističu Lekovići, prije više od vijeka bilo je prvo u Parizu.

Kuće ušorene-zbijene, naslonjenje jedna na drugu, nema nijedne koja ima tri svoja zida. Voltovi se ukrštaju, a sokaci i stepeništa granaju i vijugaju. Koliko je tu nekada bilo života.

Do zemljotresa to je bilo živo i puno selo. Stariji kažu da je u poslijeratnim godinama selo imalo pola miliona čokota vinove loze, a danas, kada se svi vraćaju lozi i vinu, nema ni deseti dio toga

"U Godinju se 1947. godine rodilo 25 djece. Do zemljotresa to je bilo živo i puno selo. Stariji kažu da je u poslijeratnim godinama selo imalo pola miliona čokota vinove loze, a danas, kada se svi vraćaju lozi i vinu, nema ni deseti dio toga. Prostrano polje ispod sela, površine oko 60 hektara, bilo je kao šahovska tabla prošarano vinogradima i njivama bostana, kukuruza i drugih usjeva. Danas u većem dijelu raste korov i drveće", kaže iskusni građevinski inženjer koji, kako kažu njegovi bratstvenici, ne žali kada treba pomoći zavičaju.

Govoreći o nekadašnjem životu u selu, Vesko se prisjeća mlinova od kojih su danas ostale samo zidine.

"Bilo ih je desetak. Nekoliko ih je bilo jedan ispod drugog, pa su koristili istu vodu. Zaustavi se voda, kad se skupi, pusti se, pokrene prvi mlin pa drugi i tako redom. Kad stigne do posljednjeg, već se skupila voda za prvi i tako ukrug. Izgleda da smo mi već tada imali perpetuum mobile", kaže on uz osmijeh.

Selo zbijeno na jednoj glavici na dva dijela polovi potočić. Pored njega dvije kamene česme oko kojih su se vjekovima okupljali mladi, a i stariji Godinjani. Sada sve uraslo u bršljan, korov i divlje smokve.

Vesko i njegov mlađi rođak, stomatolog dr Neven Leković kažu da bi bilo dobro da se selo obnovi, da se u njemu vrati život, makar u turističkom smislu jer je kako kažu stručnjaci riječ o vrlo osobenoj arhitektonskoj cjelini.

"To mi sami ne možemo. Koliko god da imamo volje nemamo dovoljno mogućnosti. To bi trebalo uraditi planski i uz pomoć države da se trajno sačuva ovako vrijedno nasljeđe", kaže dr Leković.

Njihov stariji rođak, Drago Leković, koji je ovih dana obilježio 60 godina mature, objašnjava zašto je selo tako ušoreno-zbijeno.

- Kosom iznad sela bila je granica tadašnje turske carevine. Zbog toga su kuće jedna uz drugu, čak su postojali prolazi i tuneli da ljudi mogu proći do komšije ili do vode a da ih puškom ne smaknu Turici sa glavice. Jedino ovako zbijeno moglo se održati tu na granici za ono vrijeme vrlo moćnoga carstva - kaže učitelj Drago.

Dvor Balšića je jezgro Godinja

"Dvor Balšića je jezgro Godinja, koje od 17. vijeka počinje da dobija današnje obrise. On je njegova kolijevka iz koje se ispuzalo noseći u sebi originalni graditeljski gen, preobražavajući se mnogo puta, ali nikada ne gubeći ništa sa 'roditeljskim'. Zato je selo ostalo neponovljivi dragulj ruralne arhitekture i graditeljstva Crne Gore, koje danas doživljava potresne trenutke pred, skoro, fizički nestanak", zapisao je nedavno arheolog mr Mladen Zagarčanin.

Iz vizure današnjeg ostavljenog Godinja, nestvarno zvuči priča o nekadašnjem životu.

"Iz Godinja se odlazilo u ratove i na veselja. Kroz Godinje su prolazile vojske i putnici namjernici. U Godinju se točilo vino i slavile slave. Ispod zadimljenih voltova nekada su visile pršute, mušnice i kobasice. Osjećao se opor miris raštana ili dimljenog šarana i ukljeve i svukud je igrao žamor ili se čula pjesma i zvuci levora, slaveći plač iz drvenih kolijevki. Nerijetko, tekle su suze i čuli se leleci i sve kao dio skladnog života bilo protkano duhom kao ogromna čipka vezena najtanjim nitima crnih i bijelih boja. Ali, nekada je Godinje živjelo", piše Zagarčanin.

Crkva starija od šizme

Osim osobene arhitekture ovaj kraj čuva i druge ostatke bogate i stare baštine. U polju ispod sela, pored same obale jezera nalazi se lokalitet Kuti. Ovdje je, kako piše Zagarčanin, otkriveno više kasnoantičkih i ranovizantijskih grobova konstruisanih od velikih opeka - tegula.

Tu su i ostaci stare crkve koja je neobično okrenuta skoro u pravcu sjever - jug. Za nju Lekovići kažu da se pretpostavlja da je iz vremena prije podjele hrišćanstva, odnosno prije velike šizme iz 1054. godine.

"Računa se da je crkva sagrađena u periodu između sedmog i devetog vijeka. Sad smo pokrenuli akciju obnove crkve jer ne bi bilo dobro da tako vrijedan istorijski spomenik ostane u ovakvom obliku, kao ruševina", kaže vremešni, ali krepki učitelj Drago.

Crne zmije popiše sve izvore

Kao i svaki kraj u Crnoj Gori, a još više oni koji imaju “bogatu” istoriju, i Godinje ima svoje priče i legende. Jedna od njih, koju nam je ispričao dr Leković, kaže da je nekada postojala priča da će doći vrijeme kada će se pojaviti crne zmije koje će popiti sve izvore u Godinju.

"Ako je i postojala takva priča, evo se obistinila. Na sve strane kao zmije vuku se crna crijeva za vodu. Vode ima dosta, ali je nigdje nema dovoljno", kaže u šali doktor. Na priču se nadovezuje Vesko, objašnjavajući da se nekada po suncu određivalo ko će i kada da navodnjava.

"Dok sunce dođe do određenog kamena navodnjavaju neki, kad prođe, počinju drugi dok dođe do na kosu i tako redom. Sada nema kad da navodnjava, ali nema ni vode, iako desetak izvora ne presušuje, svu vodu popiše crijeva", uz osmijeh priča Vesko Leković.

Galerija

Bonus video: