Trusa - nijema priča iz kola - Vijesti.me
NARODNA IGRA ČEKA TITULU NEMATERIJALNOG DOBRA

Trusa - nijema priča iz kola

Neobična igra iz kolašinskog kraja specifična je po tome što se za vrijeme njenog izvođenja ne čuje ni pjesma ni svirka

KUD Mijat Mašković
KUD Mijat Mašković (Foto: KUD Mijat Mašković)

Među četrnaest igara iz kolašinskog kraja, za nematerijalno kulturno dobro u Crnoj Gori nominovana je i stara igra trusa, specifična po tome što se za vrijeme njenog izvođenja ne čuje ni pjesma ni svirka.  U Kulturno-umjetničkom društvu (KUD) „Mijat Mašković“  očekuju da će se njihov naporan istraživački rad isplatiti, pa da će nadležni procijeniti da ta i ostale  igre zaslužuju da se i nađu na spisku nacionalnih nematerijalih kulturnih dobara. 

To bi, do sada, bio najveći uspjeh u očuvanju nasljeđa Kolašina.

Kako objašnjavaju u tom KUD-u, u mnoštvu neistraženih elemenata crnogorskog plesnog nasljeđa nijeme igre u kolu se ne spominju, osim sporadično u okviru posmrtnih rituala. Zastupljene su parovne igre iz Crmnice i Spiča,  ali „nijema“ zajednička mještovita igra u kolu nije bilježena sve do istraživanja Davora Sedlarevića. U Crnoj Gori izvodi je jedino kolašinski KUD. 

Do otkrivanje te igre došlo je slučajno, ali u  stvari, uz veliku upornost i nadahnutost istraživača. Priča o trusi počinje 2009. godine, kada na preporuku profesorica Gordane Roganović i  Olivere Vasić, Sedlarević započinje istraživanje u Kruščiću, selu u Bačkoj koje su kolonizovali stanovnici nekadašnjeg Sreza kolašinskog. Cilj je bio da se u toj izdvojenoj „oazi“ zapišu i analiziraju sjećanja najstarijih stanovnika koji su 1945. godine napustili svoje razrušene domove i otišli na dalek i neizvjestan put. Mišljenja iskusnih etnokoreologa da su tamo očuvani mnogi zaboravljeni dijelovi nasljeđa pokazala su se kao tačna. 

Istraživački tim koji su činili tada student  Sedlarević i Nebojša Tepić, uz mentorstvo Vesne Karin, započinje mukotrpan proces prikupljanja plesne i muzičke tradicije, ali i značajne etnološke građe. Kako do tada skoro ništa u vezi sa plesovima nekadašnjih crnogorskih Brda nije publikovano, kreće „borba“ sa terenskim upitnicima i nepoznatom narodnom terminologijom. Od jednog od najstarijih kazivača Radisava Vidakovića bilježi se igra kukunješ bez muzike, a od Jelene Šćepanović neimenovana „nijema“ igra u trokoracima. 

„U etnokoreologiji su poznati slučajevi da se iza jednog naziva krije više igara. To je posljedica zaboravljanja i prenošenja tradicije iz jednog kraja u drugi. Netipičnog igračkog obrasca za kukunješ, tokom demonstracije te igre kazivačima u kolašinskom kraju ona se identifikuje kao nijema igra trusa. Izvođena je „šutke“, „bez išta“, dakle bez ikakve pjesme ili svirke“, objašnjava Sedlarević.

Znajući da su nijeme igre zastupljene u dinarskom području, naročito u Bosni i Hercegovini, a da su gornjomorčka i uskočka sela nekada pripadala staroj Hercegovini, Sedlarević i direktor kolašinskog Centra za kulturu  Branislav

Jeknić „slažu kockice“ i intervjuišu  stanovnike sela Krnja Jela i Ljevišta - Radomira Živkovića i Bata Krkovića koji prepoznaju trusu i navode je kao veoma „staro kolo uz koje se samo trupalo“. 

„Nažalost, „komande“ koje su bile određeni znak za promjene u igri su zaboravljene i naziru se tek u tragovima. Krucijalan dokaz daje jedan od najboljih poznavalaca narodnog života Radomir Perošević - nekadašnji autor mnogobrojnih dokumentarnih emisija o tradiciji Crne Gore. On mi je gvorio  o trusi iz sela Sirovac i to da se izvodila uz 'cucanje' ‒izgovaranje formule 'ccc, ccc' u ritmu koraka, koja je vjerovatno bila oponašanje nekadašnjeg zvuka ćemera ili toka“, kaže rukovodilac KUD „Mjat Mašković“.

Vraćajući se kolonistima,  dobija i podatke od Jovice Vukovića iz KUD-a „Durmitor“ da se jedna varijanta truse izvodila nekada i u Pivi. U selu Požnja naišlo se na zanimljiv trag koji bi mogao dovesti do komande „sitno“,  u varijanti koja je snimljena tokom ovogodišnjeg Etno-kampa Kolašin.

Na terenu su govorili: “Mi ne igramo kako drugi svira!”

Još nekoliko igara koje na repertoar ulaze iz Srbije i Bosne mogle su se izvoditi uz pjesmu, sviralu, „usnu muziku“ – usnu harmoniku, tamburicu, češalj – ali, što posebno ističe Sedlarević, i nijemo, u nedostatku muzičara, pri čemu igrački obrazac nastavlja svoj život nezavisno od muzičke pratnje. To je, objašnjava on,  sve u skladu i sa prethodnom praksom regije koja ne poznaje igru uz svirku, ili kako kažu na terenu „Mi ne igramo kako drugi svira!“. 

„Zanimljivo je koliko je starih igara ostalo zaboravljeno i da nije postojala želja da se uopšte istraže. Ušuškani u jugoslovenski folklorizam, zaboravili smo na sopstveno nasljeđe i trudili se da ga umjetnički 'upakujemo' oduzimajući mu osnovne odlike, a najviše ruralnost, koja je, po mom mišljenju, prednost, a ne mana crnogorskih igara“, kazao je Sedlarević “Vijestima”.