Umjesto hrane, u frižideru - odijelo

Trošna kuća u centru Pljevalja trenutno je jedini dom šestorice ljudi
131 pregleda 8 komentar(a)
Ažurirano: 06.05.2013. 19:46h

Trošna kuća, sa po nekim eloksiranim prozorom u Ulici Zekerijaha Ćinare u centru Pljevalja, ne odaje utisak mjesta u kojem je prijatno stanovati. Oljuštena fasada otkriva ciglu od koje je prije šezdesetak godina napravljena, a protruli prozori upotpunjuju negativan utisak koji će ponijeti svako ko prvi put ugleda ovo zdanje.

Ni nakon ulaska kroz širom otvorena vrata, neće vam se promijeniti utisak. Neprijatni miris koji se širi neokrečenim hodnikom iz jedinog WC-a u kući, prvo je što ćete osjetiti kada zakoračite u dom šestorice Pljevljaka, koji bez pomoći Centra za socijalni rad nijesu mogli sebi da obezbijede bolji krov nad glavom.

U neprovjetrenoj sobi desno sa hodnika, zatičemo šezdesetdvogodišnjeg Faruka Bašića, nekadašnjeg radnika nadaleko čuvenog molersko- farbarskog preduzeća “Uzor ”. Kaže da je već odavno u ovoj kući a u sobi u kojoj je sad od prije dvije godine. Nakon što je u teško povrijeđen, u sobi iznad, kada mu je eksplodirala plinska boca, Bašić je smješte n u prostoriju od petnaestak metara kvadratnih u prizemlju kuće.

U sobi nema struje, što mu ne smeta mnogo, jer ne bi mogao da plaća račune, s obzirom na to da mjesečno prima svega tridesetak eura socijalne pomoći. Ne smeta mu što već 20 godina ne može da koristi televizor, radio, niti frižider i što duge zimske noći provodi u mraku. Ne dozvoljava da mu se razvede struju jer majstori hoće da mu zaprljaju sve po sobi, a on sam, zbog bolesti, ne može sve to da počisti.

Faruk Bašić živi u sobi bez struje

Krevet, sto, tepih, šporet na drva, televizor i frižider u kojem umjesto hrane drži novo neupotrijebljeno molersko odijelo sve je što je ovaj čovjek za svog života stekao. Mnoge od tih stvari poklonili su mu, kako kaže, dobri ljudi. Tvrdi da je u sobi do njegove imao dosta alata, ali da mu ga je neko opljačkao a policija još nije pronašla krivca.

„Ni sa čim nisam zadovoljan u ovom smještaju. Osjećam se odbačenim od ovoga društva. Jedino vjerujem da bi mi pomogao predsjednik Vlade Milo Đukanović, ali ja ne mogu da dođem do njega iako pokušavam već duže da stupim u kontakt sa njim, preko njegove sekretarice. Ja u njegovu riječ ne sumnjam i redovno glasam za njega“, kaže nekadašnji moler.

I u vrijeme velikih vrućina primoran je da loži kako bi sebi spremio hranu. Dvije tone uglja dobio je od Centra za socijalni rad, a često prikuplja i drveni otpad koji ljudi odlažu pored kontejnera. U okviru kuće uređeno je zajedniko kupatilo, ali ga Bašić ne koristi, jer smatra da nema pravo na njega, s obzirom na to da ne učestvuje u plaćanju str uje.

„Uzmem tople vode od stanara koji plaćaju struju i okupam se tu negdje. WC nam je zajednički i jedno je od najgorih mjesta u kući“, priča Bašić u šta se mogao uvjeriti i reporter “Vijesti”.

„Imam da jedem zahvaljujući drugom. Da mi nije pravoslavnog življa u Pljevljima, krepao bih od gladi sa mojim primanjima. Ima mnogo ljudi koji mi pomažu i svima sam zahvalan na tome. Brat i njegova porodica me oblače, ali i oni imaju svojih problema“, priča Bašić.

Jedan toalet za cijelu kuću

Nije zadovoljan odnosom države prema njemu, jer smatra da bi, iako ima 62 godine još mogao nešto da radi, kako bi sebi olakšao život, ali da ga niko neće da zaposli. „Idem kroz grad, molim ne bi li gdje našao nekog posla, da unosim ugalj ili prekopam baštu, ali je toga sve manje“, kaže on.

Ne nada se da će biti bolje, osim ako uspije da obezbijedi novac i ode do Beograda gdje bi, kako smatra, mogao da nađe zaposlenje.

„Samo to može da me spasi, ali do Beograda je karta 18 eura a ja tog novca nemam“, kaže ovaj šezdesetdvogo - dišnjak, koji nije pristao da ga f o to g r a f i šemo, već samo sobu u kojoj živi. Umjesto na poslu, svakodnevno jutra provodi šetajući po gradu. Često ode do kluba penzionera Rudnika uglja gdje popije kafu i gleda televiziju. Ostatak dana, najviše sam, provede u svojoj sobi.

Pedesetčetvorogodišnji Halil Rogo živi u sobi preko puta Bašića. Uredno izbrijan, očešljan i čist, ne odaje utisak, beskućnika. Prije sedam dana umro mu brat sa kojim je dijelio sobu i od čijeg je primanja živio. Sahranjen je o trošku Centra za socijalni rad. Rođen je u pljevaljskom selu Bukovica, odakle se iselio devedesetih godina prošlog vijeka u Austriju. Jedno vrijeme je živio u Sarajevu a poslije toga se vratio u Pljevlja, gdje je živio sa bratom. Nema stalno zaposlenje.

Na pitanje kako uspijeva da se prehrani, Rogo kaže da živi veoma teško i da pokušav a „gdje god može da zaradi neki dinar“.

„Upravo sam sad išao da se dogovorim sa jednim čovjekom da mu prekopam neku baštu. Nikad se ne godim, već kažem ljudima da mi daju onoliko koliko mogu i što im je od srca. Sakupljam pomalo g vožđa oko kontejnera. Meni je dosta, koliko god zaradim, samo da imam hljeba da jedem i da kupim cigare“, kaže Rogo.

Na spratu kuće, do kojeg se dolazi drvenim trošnim stepenicama, žive još četvorica pljevaljskih beskućnika. Stiče se utisak da su uslovi življenja znatno povoljniji. To potvrđuju svježe okrečen hodnik i promijenjena bravarija na ulaznim vratima. Unutrašnjost nije bilo moguće pogledati jer niko od njih u trenutku naše posjete nije bio u sobama.

Prebivalište šestorice beskućnika uskoro će dobiti novu fasadu

Direktor pljevaljskog Centra za socijalni rad Juso Ajanović kaže da su prije pet godina od Opštine dobili na korišćenje kuću, u kojoj su uz pomoć donatora uspjeli da opreme šest soba, za šest ljudi koji su bili na ulici i bez krova nad glavom, zajedničko kupatilo i WC. Ajanović je kazao da će uskoro uz pomoć donatora Centar uraditi fasadu na kući i ugraditi sudopere u svaku od soba.

Prema njegovim riječima, do skoro su stanari kuće imali jedan besplatan obrok koji im je obezbjeđivao vlasnik pljevaljskog hotela Lazar Cvijović. On očekuje da će uskoro uspjeti da ponovo obezbijede po jedan obrok svojim štićenici - ma najvjerovatnije u dogovoru sa pljevaljskom bolnicom.

„Radimo na tome da stvorimo uslove, kako bismo kroz neki projekat zaposlili jednu osobu koja će se svakodneno brinuti o njima i koja bi im dijelila jedan besplatan obrok dnevno“, rekao je Ajanović. On ističe da su svi stanari kuće u Ulici Zekerijaha Ćinare broj deset odbili da ih smjeste u neki od staračkih domova. Direktor pljevaljskog Centra za socijalni rad očekuje skorije izmjene zakona jer postojeći nije poznavao beskućnike kao socijalnu kategoriju.

Galerija

Bonus video: