Vječiti skijaški derbi Žabljačana i Kolašinaca

Trkač na skijama, međunarodni smučarski sudija i tehnički delegat Naod Vuković iz Žabljaka sjeća se kako je počelo. Gostujući takmičari dolazili pješice ili na skijama, jer drugog načina nije bilo.
319 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 19.02.2011. 18:36h

Znaju Bokelji kako je „pjenilo i ključalo“ u vodi, ali i na tribinama bazena u Kotoru i Heceg Novom na utakmicama vaterpolista „Primorca“ i „Jadrana“, vječitog derbija od kada je ovog sporta u našoj zemlji. Isti takav doživljaj, na kopnu, bio je kraj Bistrice ili pod Goricom na, isto tako vječitom derbiju fudbalera ”Sutjeske” i “Budućnosti”.

A na planinama sjevera treći vječiti derbi: skijaški, koji počinje osnivanjem Smučarskog saveza Crne Gore, 1950. godine.

PSD “Bjelasica“ iz Kolašina i PSD „Durmitor“ iz Žabljaka akteri su najvećeg rivalstva u crnogorskom skijaškom sportu iz koga je proisteklo bezbroj pojedinačnih rivalstava.

Trkač na skijama, međunarodni smučarski sudija i tehnički delegat Naod Vuković iz Žabljaka sjeća se kako je počelo. Gostujući takmičari dolazili pješice ili na skijama, jer drugog načina nije bilo.

"Trkačka staza pravila se tako što bi nekoliko ljudi krećući se na skijama napravili “špuru”. Tada se to zvalo “duga staza” i baš je bilo tako. Jedan krug po veoma teškom i zahtjevnom terenu. U Kolašinu uz Drpe, a u Žabljaku do na Bosaču", prića Vuković.

Trčalo se sa veoma lošom opremom.

"Kad je pristigla savremena oprema, žabljačka staza, za koju smo mislili da je duga 15 kilometara, izmjerena je u dužini od 18, 2 kilometra".

Staze za alpsko skijanje pripremale su se tako što su ih skijaši tabali bočnim penjanjem. Kasnije su se pojavile pojavile mašine za uređenje staza. U početku je pucanj iz puške bio znak takmičaru da krene a sudijama da aktiviraju štoperice. Potom na mahanje barjakom slično pravilima ferijalaca.

"Indukcioni telefoni su se smatrali savršenstvom, radio-veza još višim, a elektronska mjerenja koja su se pojavila znatno kasnije srkatila su muke sudija i odagnala brojne sumnje u pošten rad mjerioca vremena", kaže Vuković.

Takmičari su startovali grupno a vrijeme se u početku mjerilo ručnim časovnikom.

Rivali samo na stazi

Iako zašao u devetu deceniju života dobro se sjeća početaka ovog sporta, pravljenja trkačkih staza susreta, druženja i takmičenja.

"Na stazi ljuti rivali sa kolašinske strane braća Vlahović, Gojko i Rajko i Veljko Jovanović... iz Žabljaka Radisav Jauković, Mališa Krstajić, Radoman Zarubica.... Van staze dobri drugovi i prijatelji za sva vremena. Nikad nijesam prošao a da ne svratim u obućarsku radnju pokojnog Veljka Jovanovića ili na Brezu kod Gojka Vlahovića. Tako su nam i oni uzvraćali prilikom svakog dolaska u Žabljak", kaže Vuković.

Kao po dogovoru, identično misli i njegov rival Gojko Vlahović, čovjek ogromnog ličnog i sportskog autoriteta.

"Nakon dana provedenog na stazi obavezno su slijedila velika druženja na kojima se komentarisalo kako je ko skijao, gdje je i zbog čega neko pao, da li je nekog sudija oštetio, ali na kraju se sve završavalo kako treba. U lijepom su mi sjećanju fini ljudi koji su rukovodili klubom na Žabljaku. Radovan Pješivac koji je bio smučarski sudija i jedan od rukovodilaca kluba, zatim Vajo Karadžić, Vuk Šibalić, Mićo Blagojević", kaže Gojko.

O Gojkovom autoritetu svjedoči priča Boža Čvorovića, crnogorskog rekordera u ski skokovima isto tako i uspješnog alpskog skijaša.

"Ne mogu se sjetiti godine, davno je bilo. Na skijama smo otišli u Kolašin. Takmičenje na Kobiljoj glavi. Kolašinci se spremili da trijumfuju. Za njih takmiči pokojni Mišo Martinović, fudbaler, smučar, pravi atleta. U spustu pobijedi Vuk Šibalić, jedan od najboljih u SFRJ. Sjutradan i u slalomu. Najbrži je bio i u veleslalomu ali ga je sudija diskvalifikovao. Umalo da dođe do nemilih scena, ali nastupi Gojko i poništi veleslalomsko takmičenje. Niko mu se nije usprotivio", priča Božo Čvorović.

Euforična atmosfera prenosila se i na stanovništvo ova dva grada. Beskrajne kolone Žabljačana pružale su se uz Pitomine do Bosače da bi prisustvovali ovom spektaklu koji se nestpljivo očekivao. Pristizali su i brojni Kolašinci. Prava svečanost i gostoprimstvo kod Ćurića i Novosela na Bosači pored čijih kuća prolazi staza. Tako je bivalo i na Savinom kuku, ali i na stazama Bjelasice.

"Pred jedno takmičenje u Kolašinu, nas nekolicima smo bili smješteni u kuću porodice Mulević. Gostoprimstvo do maksimuma, nije nam falilo ni ptičjeg mlijeka. Ali sve vrijeme domaćini ubijeđeni da ćemo na stazi biti poraženi od njihovih predstavnika", sjeća se Vojo Šibalić euforije u toj porodici i cijelom Kolašinu i ističe da rezultati nijesu ispunili očekivanja Kolašinaca.

U arhivama Smučarskog saveza mogu se naći imena Kolašinaca i Žabljačana koji su tokom 70 godina poslijeratnog skijanja branili boje svojih klubova i gradova, bili rivali, ljutili se na sudije i doživljavali „pravde ili nepravde“, bili pobjednici... O tome drugom prilikom u tekstu sa isključivo takmičarskom pričom. Sve je to ubrzo padalo u drugi plan, jer je iznad svega bilo prijateljstvo, druženje, reprezentativne selekcije pa čak i po neka ljubav momaka i djevojaka.

Za ovu priliku o dvojici, od kojih je sve počelo.

Milo Rakočević iz Kolašina, Radoman Šamšal iz Pitomina kod Žabljaka. Ljuti rivali, ali dobri prijatelji. Ni jedno ni drugo nijesu krili sportsko rivalstvo, što je odgovaralo mlađima iz jednog ili drugog grada da na njihov račun slože neku intrigu.

Osim skijanja, zajednički im je bio lov i ribolov. Milo svirao harmoniku i bio fudbaler „Gorštaka“. On iz urbane a Radoman iz ruralne sredine, ali skijanje nije poznavalo razlike.

"Dešavalo se da Milo skija prvi, izvozi stazu bez greške, a poslije njega ide Šamšal koji je bio izuzetno hrabar i nije mnogo vodio računa o opasnostima koje prijete na stazi i išao je na sve ili ništa. Tada je Milo znao da ga prokune: „E tamo sam ja njemu odredio mjesto gdje će da padne, ima boga“ i onda se prekrsti - sjeća se Gojko Vlahović, i dodaje da se čak desilo da je Šamšal baš pao i zbog toga izgubio prvo mjesto.

Lideri crnogorskog skijanja bili su dugo. Zbog njih i za njima stasavaju naredne generacije. Na tronu ih smjenjuju mlađi Vuk Šibalić i Mišo Martinović. Milo i Radoman su i dalje rivali. Važno im je da jedan drugog pobijede, ali titule su za njih sve dalje i dalje. Oni uporno takmiče pa su nekoliko sezona pored njih dvojice na stazama njihova djeca, Perica Rakočević odnosno Jovan ,pa čak i još mlađi Mina Šamšal.

Ostalo je zapisano da je Radoman Šamšal karijeru završio u 59. godini života. Njegovim sportskim putem krenuli su četvorica sinova, Jovan, Mina, Boća i Mijo. Sinovac Rajko jedan je od trenera u reprezentaciji Hrvatske, u kojoj je tik uz Ivicu Kostelića Dalibor Šamšal. Za Milom sin Perica i kćerka Dragana.

Poput lavine stižu novi asovi. Početkom šeste decenije iz Žabljaka Vojo Šibalić, Milika Baranin, Dobroje Dedeić, a sredinom veća grupa. Iz Kolašina Perica Rakočević, Novo Šćepanović, Buco Raketić... a iz Žabljaka dva Jovana, Baranin i Šamšal, Rajo Taušanović, Mile Dedeić...

"Sve nas je skijanjem “zarazio” Vuk Šibalić. Živjeli smo za taj sport, jedva čekali da padne snijeg. Bili smo veliki drugovi sa Kolašincima ali bolji smučari - kaže Jovan-Rajo Baranin omladinski reprezentativac SFRJ i prvak u toj konkurenciji na takmičenju u Mavrovu 1966. Iza njih Zeko Vujičić, Aleksa Petković, Vlado Kandić, Miro Šćepanović, ali počinju pristizati i uspješni iz drugih sredina.

Srećko Medenica iz Kolašina pomno je pratio dešavanja u ovom sportu i sjeća se sjajne generacije kolašinskih omladinaca koji su 1974. godine savladali vršnjake iz Žabljaka i tadašnjeg trijumfa Vesne Vlahović nad neprikosnovenim sestrama Desom i Radom Obradović.

A u trčanjima na scenu izlaze Andrija Baranin, Tomaš Jolović, Tomaš Grbović, Petrašin Nikitović, Sanda Obradović, Anica Dedeić iz Žabljaka, Mišo Medojević i Mile Bajović iz Kolašina, potom Savo Obradović, Blažo Božović, Stanija Grbović... Imenima nikad kraja, jer malo je kuća u Kolašinu ili Žabljaku u kojem nije bilo makar jednog takmičara.

Bonus video: