Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja u kojoj tokom krize i tranzicije nije bilo velikih radničkih protesta ili generalnog štrajka.
Takođe, Crna Gora ima vrlo nisku stopu sindikalnog aktivizma jer je svega trećina od ukupnog broja zaposlenih od oko 180.000 član nekog sindikata, a i to se većinom odnosi na zaposlene u javnom sektoru ili velikim državnim kompanijama. U razvijenim zemljama Evropske unije stopa sindikalnog aktivizma je preko 70 odsto.
Jedini veći građanski protesti u Crnoj Gori organizovali su 2012. Unija slobodnih sindikata, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora i Studentska unija zbog povećanja cijena struje, kriznih mjera na štetu građana i pogrešnih privatizacija. I pored početnog optimizma i dobre posjećenosti, protesti su vremenom izgubili na snazi i nijesu ostvarili pritisak na Vladu da promijeni politiku.
Iz obje sindikalne centrale Saveza sindikata i Unije slobodnih sindikata navode da su radnici ugroženi i da nemaju sva ona prava garantovana Zakonom. Međutim, ta srednja klasa, koja je u demokratskim i razvijenim zemljama glavni faktor u društvu, u Crnoj Gori nije spremna da se bori za svoja prava.
Iz najstarije sindikalne organizacije Saveza sindikata (SSCG) kažu da je nesporna činjenica da su radnici u Crnoj Gori ugroženi i da nemaju sva ona prava garantovana Ustavom i Zakonom. Oni navode da poslodavci često krše ta prava kao što su pravo na rad, na zaradu, na korištenje dnevnog, nedjeljnog i godišnjeg odmora, uvećanje zarade po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada, rada za vrijeme vjerskih i državnih praznika, da postoje neredovne uplate poreza i doprinosa na obavezno socijalno osiguranje zaposlenih...
“Činjenica je da je Crna Gora jedna od rijetkih zemalja u kojom tokom krize i tranzicije nije bilo velikih radničkih protesta i generalnog štrajka, ali jeste pojedinačnih i manjih štrajkova kojima su zaposleni iskazivali svoje nezadovoljstvo načinom sprovođenja same tranzicije i načinom privatizacije privrednih ili društvenih preduzeća”, navode iz SSCG.
Kao jedan od razloga zašto nema velikih radničkih protesta, navode što su sa socijalnim partnerima, formirali tripartitnih radnih grupa koje traže modele i mogućnost za prevalizaženje nagomilanih problema, posebno onih koji se tiču zaposlenih koji su za vrijeme tranzicije ostali bez radnih mjesta, plata i staža.
“U toku tih aktivnosti postignuti su određeni rezultati, što je u datom trenutku svakako naišlo na odobravanje radnika, a i usled čega su, najvjerovatnije, izostala masovnija radnička okupljanja i generalni štrajkovi,” smatraju u SSCG. Što se tiče radničkih protesta ili generalnog štrajka kao oblika sindikalne borbe, sindikati su svjesni da bi tim aktivnostima doveli u pitanje, pa čak i potpuno paralisali rad ionako posrnulih privrednih subjekata.
Zbog toga se i dalje istrajava na socijalnom dijalogu i traženju modela za brži izlazak iz stanja u kojem se pojedini zaposleni nalaze, na postizanjem rješenja putem konsenzusa socijalnih partnera, a na zadovoljstvo svih učesnika u datom procesu”, smatraju u Savezu sindikata.
Oni kažu i da sindikatu moraju imati u vidu da su ozbiljni socijalni partneri, sa velikom ulogom u društvu, prije svega ulogom od značaja za kreiranje javnih politika i adekvatnog ekonomsko-socijalnog ambijenta.
“U to spada i aktivno učešće u izradi novih zakonskih rješenja, kao osnovi za ostvarivanje prava iz rada i po osnovu rada, a koja će se, nadamo se, ubuduće više i poštovati”, očekuju u SSCG.
U Uniji slobodnih sindikata (USSCG) kažu da skoro dvije decenije od početka tranzicije Crna Gora prolaze kroz turbulentna vremena, počev od rata i raspada jedne države, preko blokade i velike ekonomske krize, ogromnih unutrašnjih političkih podjela i tenzija koje su u jednom trenutku prijetile građanskim ratom...
“Mislim da su te tenzije 'natjerale' građane da svoja radna prava stave u neki drugi plan. U tom periodu smo, očito nedovoljno nezapaženo, promijenili društveni sistem, tako što smo iz socijalizma (u kojem je radnik upravljao) prešli u 'vulgarni' kapitalizam, u kojem interesi kapitala nemaju milosti i u kojem je radnik na samom dnu piramide, dok se na vrhu nalazi mala povlašćena elita kojoj je sve podređeno.
Međutim, sada postoje neki drugi strahovi, kao što je strah da će se zamjeriti i izgubiti radno mjesto ukoliko budu viđeni na protestima ili u štrajku, jer u današnjim uslovima gubitak radnog mjesta jeste fatalna stvar za zaposlenog i porodicu. Kako god, istina je u tome da se radnici moraju sami izboriti za svoja prava i što to prije shvatimo, prije ćemo doći do boljeg standarda i dostojanstvenog života”, smatraju u USS-u.
Oni navode da snagu i moć svakog sindikata čine njegovi članovi/ce, odnosno koliko su oni spremni da prate i daju podršku aktivnostima koje za zaštitu i ostvarenje njihovih prava preduzima sindikalno rukovodstvo.
“Mislim da to radnici veoma dobro znaju, ali da se većina još uvijek ne uključuje u sindikalnu borbu, živjeći u uvjerenju da će im neko drugi, bez njihovog personalnog uključenja i eksponiranja, zaštiti prava i interese. Tu postoji i više drugih faktora, od kojih je ključni nestabilan radni odnos (ugovori o radu na određeno vrijeme, agencijski ugovori, ugovori o djelu, blanko sporazumni raskid…) koji dovodi radnike u položaj da se zbog straha od gubitka posla ne učlanjuju u sindikat i ne uključuju u sindikalnu borbu”, naveli su iz USS-a.
Predstavnici radničkih grupa koji godinama protestuju sa ili bez uspjeha, kažu da velikih radničkih protesta i generalnih štrajkova kojih ima i u razvijenim zemljama u Crnoj Gori nema jer radnici ne vjeruju sindikalnim liderima.
Predstavnik bivših radnika “Radoja Dakića”, koji već deceniju protestuju tražeći dosuđenih 77 zarada, Milan Vukčević kaže da su oba sindikata produžena ruka vlasti.
„Generalni štajk nije moguć zato što su rukovodstva sindikata politički obojeni. Oni imaju dosta visoka primanja u odnosu na ono što rade. Pitajte (Srđu) Kekovića i (Duška) Zarubicu kolika su im mjesečna primanja, i kolika su primanja bila Danilu Popoviću. Mene bi to lično interesovalo kao dugogodišnjeg sindikalnog aktivistu, koji je 16 godina taj posao radio bez ikakvih primanja“, kazao je Vukčević.
Nikola Raković, predstavnik bivših radnika KAP-a koji potražuju 5,45 miliona eura otpremnina u skladu sa Zakonom o izmirenju obaveza koji Vlada nije željela da sprovede, kaže da radnici nemaju povjeranje “ni u jedan, ni u drugi sindikat“.
„Radnici su u sindikalne predstavnike izgubili povjerenje i oni ne mogu okupiti više od 50-ak ljudi. Razlog za to je što nikada nijesu ostali dosljedni u borbi za radnička prava i u tim nastojanjima išli do kraja. Sem verbalne podrške nikad nijesu ni pokušali da organizuju generalni štrajk“, istakao je Raković.
On napominje da kroz dvije sindikalne organizacije godinama nema izbora već se u tim strukturama zadržavaju jedni te isti ljudi.
„Mi kao penzioneri KAP-a podržali smo radnike Metalca, štrajk majki i sve druge aktivnosti onih kojima je podrška bila neophodna. Radnici su dotakni dno, a sindikalci su bili samo puki posmatrači onog što su radnici doživjeli.
Veliki broj preduzeća doživio je totalni kolaps i pljačku“, naveo je Raković.
Patricija Pobrić: Mladi zbog pogrešnog obrazovanja nisu naučili da razmišljaju kritički
Građanska aktivistkinja i zviždač, Patricija Pobrić, kaže da se građanski aktivizam u Crnoj Gori godinama ubija vladavinom straha, zbog čega je uvjerena da oni koji su za promjenu sistema nemaju luksuz da biraju već da moraju biti podrška jedni drugima.
„Svi moramo da se borimo na svoje načine i podržimo sve koji imaju hrabrosti da se bore sa sistemom. Ova vlast je kao hobotnica, pružila je pipke svuda“, rekla je Pobrić.
Ona poziva mlade da se uključe u promjene, iako, kako smatra, zbog pogrešnog obrazovanja nisu naučili da razmišljaju kritički već ih je sistem naučio da vide samo sopstvenu dobrobit, ali ne i onu opštu.
„Dok god generacije žive pod vizijom predaka, među njima se prenosi nacionalizam, priča o ratu, ko je koga klao... Dosta je više. Moramo dozvoliti mladosti da diše, jer je trenutno gušimo. A to sve utiče na formiranje svijesti sjutra odrasle osobe, koja bi trebalo da bude koristan član društva, sa kritičkim stavom“, kaže Pobrić navodeći da ovakvo obrazovanje guši kreativnost i građanski aktivizam mladim ljudima i tjera ih u šablone kako bi ova vlast vladala i ubuduće.
Kada je u januaru izašao na plato preko puta Skupštine, Demir Hodžić nije znao šta može da očekuje. Četiri mjeseca kasnije, kaže da je protest postao način života u Crnoj Gori i da su se desile dobre stvari.
„Rekao bih čak i nevjerovatno dobre stvari. Duh protesta je narastao, građani su dobili motiv da slobodno i glasno iznose osjećanja, nezadovoljstva prije svega. Naša Građanska inicijativa je otvorena za saradnju sa svim pojedincima i organizacijama koji baštine građanski duh, mir, slobodu i toleranciju”, rekao je on.
Hodžić je protest počeo sam, pridružilo mu se još nekoliko građana, a u međuvremenu su podržavali proteste korisnica naknada za majke sa troje i više djece, proteste radnika…
Tako će, kako kaže i nastaviti, jer očekuje da će tokom 2017. biti uzdrman režim i da će u 2018. doći do političkih i društvenih promjena.
Šarkić: Vlada apatija i borba za preživljavanje, zato nema bunta
Bloger i građanski aktivista Omer Šarkić iz Podgorice kaže da su građani u Crnoj Gori, ali i šire, izgubili vjeru da su promjene uopšte moguće.
On navodi i da se, od prelaska iz “negrađanskog” socijalizma na “građansku demokratiju”, građansko "konstantno ruši", te da je građanskog više bilo ranije, nego danas.
"Pod građanskim podrazumijevam bunt, ali i humanizam, solidarnost, zajedničku borbu za stalni napredak društva, borbu za opšti, a ne isključivo lični interes. Društvo bez ideje i ideologije, kakva je današnja Crna Gora, teško može imati građanski bunt. Zato su sve dosadašnje pobune uglavnom bile parcijalne, za lični ili partijski interes i, kao takve, osuđene na neuspjeh", kazao je on.
Osim što nema i što nije bilo jasnih ideja i ciljeva bunta koji bi bili opšti, Šarkić dodaje da nema ni onih koji bi predvodili bunt, a da nisu iskompromitovani.
"Vlada totalna apatija, borba za golo preživljavanjeko i logika 'najbolje je paziti svoj posao'. Uz sve to, Crna Gora je totalno podijeljeno društvo, društvo u kome se sve vrste podjela konstantno forsiraju. U podijeljnom društvu, još društvu koje nema intelektualne elite - a mi je nemamo, građanski bunt je skoro nemoguć, bez obzira koliko je nezadovoljstvo veliko", smatra on.
Šarkić dodaje da je situacija ista i kada je u pitanju radnički bunt.
“Pravih radnika, onih proizvodnih, koji su uz studente nosioci bunta i promjena - nemamo, uništeni su. Vlast je najprije korumpirala sindikat da bi 'privatizovala', odnosno uništila, fabrike. Bez radnika nema ni sindikata", rekao je on. Prema riječima Šarkića, za bunt i promjene je, osim ideje, potrebna i žrtva, a crnogorski građani, kako je kazao, nisu spremni na to jer “nemamo ni hrabrosti, ni građanske svijesti i kulture”.
“Siguran sam samo jedno - da nam treba nova ideja kao motiv i totalna promjena svijesti, više solidarnosti i tolerancije, drugačija vođstva i vođe od postojećih", rekao je on.
SS: Tranzicija nigdje nije bila bolja
Iz Saveza sindikata kažu da je isključivi razlog odsustva masovnih radničkih okupljanja taj što zaposleni razumiju društveni trenutak u kome se nalaze, kao i činjenicu da nijedan tranzicioni proces, kako u zemljama EU tako i u zemljama u okruženju, nije donio gotovo ništa bolje stanje od onog u kojem su radnici u Crnoj Gori radili i privređivali za vrijeme trajanja tog perioda.
“Savez sindikata će se i dalje boriti za prava radnika u Crnoj Gori kroz efikasni stalni dijalog. Međutim, ukoliko se isti pokaže kao neuspješan, odnosno ukoliko ocjenimo da nas socijalni partneri ne vide i ne cijene kao ravnopravne partnere, zanemarujući našu snagu, kršeći prava zaposlenih, svakako ćemo u datom trenutku pristupiti i drugim, radikalnim vidovima sindikalne borbe, protestima, odnosno generalnom štrajkovima, jer SSCG zasigurno ima tu veliku moć koju se neće libiti, u datom trenutku, i da pokaže”, smatraju u SSCG.
USS: Ubrzo će doći trenutak za velike proteste u Crnoj Gori
U Uniji slobodnih sindikata smatraju da dolazi do otrježnjenja, i da radnička klasa polako shvata što je imala i šta je izgubila.
“Očekujem da će ubrzo doći i do tog trenutka kada će se članstvo masovno odazvati na poziv sindikata kako bi zaštitili svoja prava. Kada se to prvi put desi, a desiće se, biće to početak stvaranja sindikalnog pokreta spremnog da odgovori izazovima neoliberalnog kapitalizma koji je nemilosrdan i gazi sve pred sobom. Do tada, svako pravo sindikalno rukovodstvo dužno je da prepoznaje radničke probleme i pokreće sve dozvoljene oblike sindikalne borbe na prevazilaženju tih problema, a na članstvu je da se uključi i da pruži podršku. Jaki i organizovani sindikati su jedini garant da će radnička klasa imati uslove za dostojanstven rad i za dostojanstven život. Kao dokaz tome su skandinavske države u kojima je visoka stopa sindikalnog organizovanja (čak i do 70%), zbog čega su njihovi uslovi rada i standard zaposlenih najveći u Evropi”, navodi USS.
Bonus video:
