Širenje poreskog obuhvata u državi gdje je siva ekonomija dostigla nivo iz 90-ih, neselektivna naplata poreskog duga koji je gotovo na nivou godišnjeg tekućeg budžeta, sprovođenje radikalnih mjera za pravilan obračun poreza u cilju suzbijanja poreske evazije samo su neke u nizu mjera kojih nema u Vladinom planu konsolidacije, kazao je u intervjuu za “Vijesti” poslanik SNP-a Aleksandar Damjanović i bivši predsjednik skupštinskog odbora za ekonomiju.
Ukupan javni dug Crne Gore po projekcijama Svjetske banke ove godine će preći 80 odsto BDP-a. Vlada je krajem prošle godine usvojila sanacioni plan koji bi trebala da utiče na njegovo smanjenje, a mjere su povećanje akciza na gorivo i smanjenje plata i socijalnih davanja. Koliko je realno da se samo sa tim mjerama zaustavi rast javnog duga? Šta bi prema vašem mišljenju trebalo uraditi da bi se spasile javne finansije?
Sanacioni plan je donešen za zakašnjenjem, protivno odredbama Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti. Mjere tzv. fiskalne konsolidacije predviđene planom koje su sprovedene ili se sprovode, nijesu optimizovane, a svakako nijesu dovoljne da bi se, kako navodite, spasile crnogorske javne finansije.
Sistem upravljanja javnim finansijama je dugi niz godina podešavan na način da je osnovno sredstvo stvaranja budžetske ravnoteže i finansiranja hroničnog budžetskog deficita, upravo konstantno zaduživanje, odnosno rast javnog duga.
Paradigma da je finansiranje glomaznog državnog aparata, pri tom politizovanog i neefikasnog, kroz rast javnog duga u iznosu od 300 do 400 miliona evra godišnje, politički najbezbolnije sredstvo održavanja statusa kvo u sistemu, duboko je ukorijenjena u postojeću ekonomsku logiku. Proći će dugo vremena, čak i nakon neophodnih i nadam se skorih političkih promjena, da se sa istom prekine.
Vrijeme u kojem će porezi i ostali budžetski prihodi, sa tendencijom smanjivanja javnog duga, uz eventualne ino-kredite isključivo za pažljivo odabrane kapitalne projekte, biti dovoljni za postojeći nivo budžetskih izdataka u ovakvoj političko-ekonomskoj konstelaciji nije na vidiku, jer ne postoji ni promil šansi da vladajuća garnitura sječe granu na kojoj već dugo sjedi. A to bi uradila kada bi sprovela sveobuhvatnu reformu javnih finansija, recimo redefinisanjem postojeće poreske politike gdje bi poresko opterećenje bilo veće za viši nivo zarade odnosno kapitala, i gdje ne bi stopa poreza na dobit bila dvostruko niža od stope PDV-a.
Širenje poreskog obuhvata u državi gdje je siva ekonomija dostigla nivo iz 90-ih, neselektivna naplata poreskog duga koji je gotovo na nivou godišnjeg tekućeg budžeta, sprovođenje radikalnih mjera za pravilan obračun poreza u cilju suzbijanja poreske evazije samo su neke u nizu mjera kojih nema i neće biti u ozbiljnom planu konsolidacije. Takav plan naravno neće biti sačinjen bez širih političkih, pa i društvenih promjena koje su neophodne da bi Crna Gora izašla iz začaranog kruga sve većih dugova koji vode u dužničko ropstvo, a kojima se dominantno finansiraju javne finansije koje su u kolapsu.
Stopa nezaposlenosti je preko 22 odsto, na biroima ima preko 51 hiljade nezaposlenih, prošle i pretprošle godine u stečaj je otišlo preko hiljada preduzeća, dok su računi u blokadi kod 15 hiljada preduzeća, pokrivenost uvoza izvozom je svega 15 odsto... Ti podaci ne potvrđuju ekonomski rast o kojem priča Vlada. U koliko se dubokoj krizi zaista nalazi crnogorska privreda i šta se može učiniti?
Loše stanje crnogorske ekonomije , kao i nizak standard većine građana, vidljivi su golim okom i nema te statistike, mjerene rastom BDP-a, ili bilo kojim drugim parametrom koja to može promijeniti.
Država funkcioniše kroz paralelnu ekonomiju tzv. socijalnih ventila kojima se od danas do sjutra kupuje kakav takav socijalni mir, i održava postojeća, neodrživa političko-ekonomska zbilja između izbornih ciklusa.
Umjesto prostorno-urbanističkog reda kao jednog od ključnih preduslova za ozbiljno investiranje bilo domaćih bilo stranih investitora imamo tzv. enklave, uglavnom na malom prostoru crnogorske obale, za unaprijed definisane investitore od kojih šira zajednica ima veoma malo koristi. Na drugoj strani cvjeta divlja gradnja i malih i velikih divljih graditelja kao jedan od pomenutih ventila koji krajnji ekvivalent ima u političkoj podršci vladajućoj strukturi.
Tu je i već pomenuti poreski dug sa istim reperkusijama, pa nepostojanje pravne države u kojoj bi privatna imovina bila svetinja i u kojoj bi se ugovori dosljedno sprovodili uz sankcionisanje za kršenje istih.
Nema ni brzih i jasnih sudskih postupaka u funkciji poštovanja imovine i ugovora, već fioke i fascikle najodgovornijih državnih i političkih funkcionera zamjenjuju i sudove i druge državne organe.
Neplaćanje boravišnih taksi gdje se polovina turističke potrošnje jednostavno ne oporezuje, nelegalna sječa šume, koja usljed devastacije odavno nije ključni državni resurs, neplaćanje koncesionih naknada za raubovanje prirodnih resursa koji su u Crnoj Gori i te kako ograničeni, takođe su tzv. ventili gdje se nemoć države da sprovede zakone i praksu poštovanja te iste države ukršta sa političkom podrškom i malih i velikih kršilaca zakona.
Nakon političkih promjena kao početnog uslova, nova Vlada će morati da zaustavi ovakvu praksu i siguran sam da će to dovesti do njenog brzog pada, jer će promjena ekonomskog modela, odnosno ekonomskog ponašanja imati svoju cijenu koja mora da se plati ako želimo da ova država ima kakvu takvu ekonomsku perspektivu.
Kamatne stope imaju simboličan pad u odnosu na zemlje EU odakle dolazi i većina banaka u Crnoj Gori, a kreditna aktivnos banaka je i dalje ograničena iako imaju značajne depozite. Koliko takvo stanje utiče na teži oporavak privrede? Da li bi država mogla uticati nekim mjerama da se situacija poboljša?
Crnogorski bankarski sektor je dominantno u vlasništvu stranih banaka, što u eurizovanoj ekonomiji, uz nepostojanje jakih domaćih banaka, odnosno državne razvojne banke, ograničava spektar mjera koje država ili regulator bankarskog tržišta u vidu CBCG može da sprovede.
Ograničena kreditna aktivnost, nedovoljna za oporavak crnogorske privrede, uz i dalje previsok i za našu privredu neodrživ nivo kamatnih stopa, svoje ključne uzroke nemaju u tržišnim faktorima, čak i ako se ukalkulišu i tzv. bankarski rizici i premije u vidu uvećane kamate koja se naplaćuje za te rizike.
Ključ problema je u godinama za nama, kada je kreditna ekspanzija dovela do ogromnog nivoa loših i nenaplativih kredita koji su davani privilegovanim pojedincima i kompanijama, u sprezi sa vlasničko-upravljačkim strukturama tih banaka, odnosno ključnih menadžera.
Sada svi mi, a najviše onaj malobrojni zdravi dio privrede, solidarno plaćamo ceh u vidu nepovoljnog i nedovoljnog kreditiranja, jer niko ni iz banaka ni od strane tih klijenata nije snosio zakonske posljedice za stotine miliona nevraćenih kredita, uprkos arsenalu sankcija koje su i tada, a i sada stajale i stoje na raspolaganju i CBCG i ostalim državnim organima.
Sadašnje stanje se nije puno promijenilo ni ulaskom par novih banaka na tržište tokom proteklih dvije godine, jer to tržište karakteriše svojevrsni oligopol ili prećutni dogovor glavnih učesnika oko ključnih kreditnih politika, bez obzira na postojeći broj banaka koji nije mali.
Predlagao sam zakonske promjene u cilju uvođenja administrativnog definisanja visine kamatne stope, koje nijesu dobile podršku vladajuće većine u Skupštini, iako je jasno da isključivo tržišni mehanizmi nijesu dovoljni za potrebno poboljšanje kreditnih uslova kako bi se oporavili proizvodni sektor i tržište nekretnina i izvozna aktivnost kao i ostali segmenti crnogorske privrede.
Najavljeno je spajanje CKB-a i Sosijete banke. Kako bi stvaranje tako velike banke uticalo na bankarstvo u Crnoj Gori?
U svijetlu činjenice da se radi o dvije sistemske banke u Crnoj Gori čija zajednička aktiva prevazilazi milijardu evra, jasno je da je neophodan veliki oprez u slučaju realizacije ove transakcije. Sa stanovišta OTP grupe i CKB banke, kao i Sosijete ženeral banke radi se o vjerovatno regionalnom pristupu, jer je sličan model nedavno primijenjen i Hrvatskoj.
Međutim sa aspekta interesa crnogorskih finansija, odnosno cjelokupne ekonomije , najavljeno ukrupnjavanje, tj. spajanje banaka kroz model pripajanja jedne banke drugoj, imaće svakako izuzetno značajne posljedice.
Na ispitu je CBCG koja osim što zakonski odobrava ovu transakciju, cijeneći kako Zakon kaže i “ekonomski značaj” iste, takođe u posebnom postupku odobrava koncentraciju na tržištu u dijelu uticaja na slobodnu konkurenciju, odnosno eventualnog dominantnog tržišnog položaja.
Imajući u vidu stanje u CBCG gdje još nijesu izabrani viceguverneri, a članovima Savjeta je istekao mandat, te je jedino guverner u punom kapacitetu, jasno je da se i zakonodavna vlast u dijelu transparentnosti procesa, a izvršna i u dijelu analize uticaja ove transakcije na sistem, moraju uključiti u cijelu priču.
Prvo dug Rudnika za poreze pretvoriti u državne akcije
Nekoliko godina uporno ukazujem, uz predlaganje konkretnih rješenja, da je neophodno Rudnik uglja pripojiti EPCG. Neodrživa je situacija da je jedan od ključnih segmenata energetskog tržišta u privatnom vlasništvu, ko kod i kako god da je došao do tog vlasništva, imajući u vidu svojevrsni “zločin” iz masovne vaučerske privatizacije kada je u ovoj kompaniji namjerno identifikovano manjinsko državno vlasništvo. Za to kad tad neko mora da odgovara.
Naravno, da bi se Rudnik uglja podržavio kroz pripajanje EPCG ima jedan preduslov. Poreski dug i obaveze Rudnika prema državi su ogromne, pa bi kompletna transakcija morala da se izvede tek nakon što bi se vlasničko učešće države u Rudniku povećalo u zamjenu za obaveze, čime bi transakcija bila mnogo povoljnija za državu, a naravno mnogo manje povoljna za privatne vlasnike. Država, ako ima volje i snage ima i mehanizama za postupak koji bi prije svega bio u njenom, a ne u interesu bilo kog pojedinca ili kompanije, domaće ili strane svejedno. Naravno, vezano pitanje je status A2A u EPCG jer su istekli rokovi za odluku o ostanku ili izlasku iz EPCG, koja, bez obzira da li će u EPCG doći neki drugi partner, a moje informacije govore da je Elektroprivreda Srbije voljna za partnerstvo, mora ostati u većinskom državnom vlasništvu. Takođe, najava ulaska respektabilne američke kompanije Dženeral elektrika u projekat gradnje drugog bloka TE, zajedno sa odabranim izvođačem, jeste dobra vijest, pod jednim uslovom, a to je da cijena projekta ne bude ni jedan jedini cent uvećana zbog ulaska ove kompanije u posao. Nadležni su dužni da javnosti kažu da li se mijenja cijena koštanja projekta definisana na završenom tenderu eventualnim ulaskom ove kompanije, jer je za projekat zainteresovan i respektabilan kineski konzorcijum pa je u interesu svih puna transparentnost ovog projekta koji je neophodan Crnoj Gori za energetsku održivost i samodovoljnost.
Sa ovakvom prodajom Luke Bar ponavljamo stare gluposti
Vrlo kratko i precizno. Iskustvo sa privatizacijom Kontejnerskih terminala, kao jednog od ključnih segmenata Luke Bar, nije se pokazalo dobrim, naprotiv.
Nema nijednog opravdanog razloga da se i “ostatak” luke po sličnom modelu privatizuje i da država ostane bez važnog saobraćajnog čvora, koji sa prugom Bar-Beograd čini jedinstvenu cjelinu i uz pametnu valorizaciju od strane države, neslućeni privredni potencijal.
Nije razumno graditi auto-put od te iste Luke Bar ka sjeveru ili sjutra modernizovati prugu, a prethodno otuđiti Luku Bar.
Valjda nas je iskustvo sa modernizacijom željezničke pruge Podgorica-Nikšić, uz istovremenu privatizaciju odnosno otuđenje Rudnika boksita, a što nas je koštalo 70 i više miliona evra, dovoljno naučilo da ne ponavljamo istu glupost.
Odgovorni u Vladi nemaju ni volje ni hrabrosti da uvedu red u oblast igara na sreću, a država gubi
Postojeći Zakon o igrama na sreću nije uspio da uspostavi optimalne odnose na ovom tržištu, niti da omogući da država izvuče maksimalnu korist. Iznos naknada koje je državni budžet prihodovao višestruko je niži od naknada koje bi morale da se prihoduju, imajući u vidu realan obim prometa na tržištu igara na sreću, u kazinima, kladionicama, kladomatima i ostalim oblicima klađenja, uključujući i internet klađenje.
U pitanju su višemilionski godišnji gubici potencijalnih prihoda za državu, za koje niko ne odgovara, pa čak ni uz činjenicu da ni postojeći zakon nikada nije do kraja primijenjen. Nemoć i nemar odgovornih, prije svega Ministarstva finansija, nigdje nije očigledan kao u slučaju igara na sreću. Zato ne čudi što danas država toleriše odnosno promoviše da se klađenje odvija i u ugostiteljskim objektima, dakle u prostorima koji nijesu predviđeni za ovu djelatnost, bez nadzora, stvarajući nelojalnu konkurenciju, i sa žalosnom činjeniciom da je tako omogućeno i maloljetnim licima da se klade, a što bi moralo biti najstrože zabranjeno.
Standardi u ovoj oblasti su u uređenim državama odavno postavljeni i veoma ih je jednostavno pretočiti u neophodan zakonski okvir, tako da je samo vid nove kupovine vremena i nepotrebnog odugovlačenja angažovanje konsultanata, odakle god isti dolazili, da bi se napravio novi Zakon o igrama na sreću.
Smatram da u ovom trenutku, uostalom kao i u prethodnom periodu, nema ni volje ni želje ni hrabrosti kod odgovornih u Vladi da se uvede red u ovu oblast, da se suzbiju postojeći monopoli, ukloni nelojalna konkurencija, kao i maksimiziraju prihodi za državu. Taj će posao izgleda sačekati promjenu vlasti i očekujem da će to biti jedan od prvih zadataka nove Vlade, kada već sadašnja to nije u stanju da završi.
Bonus video:
