U bjelopoljskoj fabrici AD Vunko, nekadašnjem gigantu tekstilne industrije u bivšoj Jugoslaviji, raspisana je deveta po redu licitacija za prodaju imovine.
Stečajna uprava istakla je ponovo prodaju po početnoj cijeni od pet miliona eura jer na ranijim nije bilo zainteresovanih kupaca. Na tenderu su ponuđeni objekti površine 31.433 kvadrata, zemljište 92.510 kvadrata i ono uz privrednu zgradu površine 61.077 kvadratnih metara.
Na tenderu čije je javno nadmetanje 29. aprila ponuđena je prodaja mašinskog parka s početnom cijenom 90.000 eura, predionica vlačenog prediva po cijeni 25.000, trodjelna vlačara 99.000, tkačnica za 125.000 i boje i hemikalije po cijeni 2.000 eura.
Na prvoj licitacionoj prodaji kompletna imovina Vunka iznosila je 11 miliona eura i nakon osam bezuspješnih stiglo se do cijene od pet miliona.
U gradu pod Obrovom sve češće se čuju glasine da se namjerno niko ne odaziva na licitaciju da bi se cijena još više oborila jer je to u interesu moćnih pojedinaca i nekih državnih institucija.
Nekad bila sinonim tekstilne industrije
Penzioner Milorad Dulović, bivši rukovodilac zaštite na radu, prisjeća se davne 1958. godine kada je fabrika osnovana i postala sinonim tekstilne industrije bivše Jugoslavije.
"Stvarao se dohodak i svi su bili srećni i zadovoljni a bjelopoljska opština je slovila za jednu od najperspektivnijih na širim prostorima" ističe Dulović
Kako je prozvodnja odmicala, navodi on, uvidjelo se, da su napravljena uska grla i propusti u proizvodnji prediva i to prvenstveno u smislu nedostatka proizvodno-mašinskog prostora.
"Fabrika je 1970. rekonstruisana i odstranjeni su nedostaci i upošljeno je dodatnih 1.200 radnika tako da ih je ukupno bilo 2.400. Tih godina otvorena je i konfekcija sa još 200 zaposlenih pa je Vunarski kombinat tada doživljavao najveći procvat. Postao je prepoznatljiv po kvalitetu tkanina na pet kontinenata. Uspješno se poslovalo, iako se uvozilo gotovo 90 odsto sirovina i hemikalija. Stvarao se dohodak i svi su bili srećni i zadovoljni a bjelopoljska opština je slovila za jednu od najperspektivnijih na širim prostorima" ističe Dulović.
Problemi počinju 1992.
On dodaje da je sve besprekorno funkcionisalo do 1992. godine kada je počeo rat na prostoru bivše Jugoslavije.
"Tadašnji Vladin predstavnik Vojin Đukanović s nekoliko emisara, govorio je da će se za radnike sačiniti socijalni program koji će odgovarati njihovom statusu, ali to nikada nije zaživjelo"
"U to vrijeme sa Biroa je vraćeno 400 radnika da bi završili započetu proizvodnju i kako se posao završavao radnici su ponovo otpuštani. U januaru 2008. u fabrici je ponovo uveden stečaj i nastao je „juriš“ na imovinu i mašine koje su pretvorene u staro gvožđe. U srećnim vremenima Vunko je vrijedio 65 miliona maraka a sada se njegova ukupna imovina rasprodaje za tričavih pet miliona eura", ističe Dulović.
On smatra da je radnike, prilikom uvođenja prvog stečaja Vlada “duboko obmanula“.
"Tadašnji Vladin predstavnik Vojin Đukanović s nekoliko emisara, govorio je da će se za radnike sačiniti socijalni program koji će odgovarati njihovom statusu, ali to nikada nije zaživjelo. Od nove prodaje radnici očekuju poneku „crkavicu“ da bi popravili svoj egzistencijalni status jer su mnogi završili na Birou rada, poneko je regulisao penziju i invalidninu, ali sve je to premalo za normalan život" zaključuje Dulović.
Sada u Vunku radi 12 radnika.
Radi samo obezbjeđenje i administracija
Predsjednik izvršnog odbora sindikata Vunka Milan Ljujić očekuje da će se od prodaje fabrike obeštetiti 350 radnika kojima se za neizmirene zarade duguje 1,1 milion eura.
"Očekujemo da se isplate otpremnine po 300 eura po godini staža za 140 radnika koji su zadnji napustili firmu a spor je dospio kod Ustavnog suda. U fabrici trenutno radi 12 radnika od čega osam na poslovima obezbjeđenja i četiri u administraciji. Tokom svih nedaća koja su nas zadesile za pohvalu je uloga stečajnog sudije Faruka Mušovića", navodi Ljujić.
On smatra da bi pravo rješenje bilo da neko uzme fabriku gdje bi se odvijala neka proizvodnja, i s obzirom na postojeće prostorne kapacitete, uposlio i značajan broj radnika.
"Bjelopoljska proizvodnja je u potpunom kolapsu i osim Mesoprometa nijedno drugo preduzeće se ne može pohvaliti uspješnim poslovanjem. To je zaista neprimjereno za jednu opštinu koja slovi za treću po veličini u državi", zaključuje Ljujić.
Bonus video:
