Rudnici boksita: Od dobre kompanije do jame za 8 godina - Vijesti.me
Od zvijezda do trnja

Rudnici boksita: Od dobre kompanije do jame za 8 godina

Rudnik je počeo sa radom 1948. godine i decenijama je bio okosnica crnogorske privrede. Brojao je i do blizu 1.500 radnika, a danas sa svega 314 zaposlenih „broji“ milionske gubitke

„Treba da se rodi talenat da uništi ovakvu firmu. Izgleda da se takav rodio pa mislim da mu je trebalo za ovaj ’podvig’ dodijeliti 18-septembarsku nagradu za Dan Nikšića“, kazao je prije tri godine na Dan rudara, sada već bivši radnik nikšićkih Rudnika boksita, Mujo Muratović.

Milionski gubici, otkazi, štrajkovi...

Ruska Centralno-evropska aluminijumska kompanija (CEAK), koja je 2005. godine kupila većinski paket akcija Boksita za deset miliona eura, do juna prošle godine „uspjela“ je da stigne do cifre od 138,5 miliona eura, koliko iznosi ukupni akumulirani gubitak Rudnika. I ne samo to, strateški partner Vlade, koja u Boksitima dijeli vlasništvo sa CEAC-om, na račun Rudnika, a dijelom i uz garanciju države, kreditno je zadužio preduzeće preko 60 miliona eura.

Rudnik je počeo sa radom 1948. godine i decenijama je bio okosnica crnogorske privrede. Brojao je i do blizu 1.500 radnika, a danas sa svega 314 zaposlenih i ogromnim rezervama rude „broji“ milionske gubitke.

U ugovoru o prodaji većinskog paketa akcija Boksita od 21. novembra 2005. godine stoji da je CEAC, uz godišnju naknadu od 100 hiljada eura, dobio koncesiju na 20 godina uz obavezu da godišnja eksploatacija rude ne bude ispod 650 hiljada tona. 26. oktobra 2009. godine Vlada i CEAC su potpisali ugovor o poravnanju i ruska kompanija je državi prenijela 50 odsto akcija, tako da i jedni i drugi imaju po 31,81 odsto. Ugovorom o paravnanju Rusima je dato pravo da od 2010. do 2012. godine samostalno definišu količine u zavisnosti od situacije na tržištu i sopstvenih finansijskih mogućnosti, uz uslov da ukupna količina iz prethodnog koncesionog ugovora ostane nepromijenjena. CEAC je to pravo iskoristio tako što je u novembru 2011. godine prekinuo proizvodnju, a za tri godine promijenio trojicu direktora.

Štrajkovali više puta, ali sudbina firme još nije riješena: Rudari

Igor Kisenkov je bio direktor firme pet godina – od dana privatizacije do 1. januara 2011. kada je, nakon isteka mandata, njegovu funkciju preuzeo Aleksej Agajev. Nakon šest mjeseci Agajev, zbog ličnih razloga, daje ostavku a na njegovo mjesto dolazi Ildar Ginjatulin, koji u aprilu 2012. podnosi ostavku, takođe iz ličnih razloga. Od svih Rusa radnicima je najmanje „legao“ Kisenkov pa su se za vrijeme njegovog mandata dva puta zatvarali u jamu Biočki stan, a u ljeto 2010. tri mjeseca protestovali u upravnoj zgradi. U Kisenkovo vrijeme Boksiti su se „oslobodili“ i viška radnika. CEAC je u dogovoru sa Vladom i sindikatima realizovao socijalni program i firmu je napustilo preko 900 radnika. Za njihove otpremnine izdvojeno je 13,5 miliona eura, a Vladin udio je bio 16,6 odsto. Međutim, prema izvještaju revizorske kuće KPMG, stoji da Boksiti KAP-u, na ime otpremnina, duguju 11,25 miliona eura a dug treba da bude vraćen do 2017. godine.

Nakon trojice Rusa, u aprilu prošle godine, na mjesto izvršnog direktora došao je „domaći“ kadar – Milorad Đurović. Dočekala ga je propala firma, prekinuta proizvodnja, neisplaćene zarade, protesti rudara.

Kriza počela zatvaranjem glinice u KAP-a

Preduzeću prijeti stečaj, a u Privrednom sudu je dva puta odgođena rasprava o obnovljenom zahtjevu Crnogorske komercijalne banke koja je zbog nevraćenog duga u ukupnom iznosu od 1,67 miliona eura zatražila uvođenje stečaja.

„Sve je krenulo nizbrdo kada je Vlada uvela neodgovornog i neozbiljnog poslodavca koji je 2008. godine, mimo ugovora o prodaji Boksita i KAP-a, zatvorio Glinicu. To je prva greška Vlade jer je dozvolila CEAC-u da to uradi. Druga greška je ta što u ugovoru stoji da proizvodnja rude na godišnjem nivou ne može da bude ispod 300 hiljada tona. Te dvije ključne stvari dovele su do toga da je Rudnik spao na ovako niske grane. Prije privatizacije u Boksitima je bilo 1.480 radnika i njihovi lični dohodci su opterećivali budžet firme sa preko 60 odsto. I opet smo radili, dobro zarađivali i lijepo živjeli“, kazao je predsjednik Samostalnog sindikata Boksita Borisav Bojanović.

I bivši izvršni direktor Rudnika, a sada predsjednik opštine Nikšić, Veselin Grbović, koji je u Boksitima bio od 1998. do 2005. godine, u periodu kada je preduzeće imalo najviše radnika, smatra da je zatvaranje Glinice bio loš potez ruskog menadžmenta.

„Rusi su prve dvije godine dosta dobro radili. Bila je velika cijena na berzi i pravili su profit. Kada je cijena počela da pada, a kako ih je interesovao samo veći profit, zatvorili su Glinicu jer im se učinilo da je jeftinije da uvoze rudu. Tim potezom ’zatvorili’ su i Boksite. U tom momentu počela je i da skače cijena struje koja je zaista opteretila proizvodnju i u jednom momentu ta cijena je praktično 300 odsto bila povećana u odnosu na onu koju su imali kada su došli. Tada se desio i onaj slučaj sa drugim blokom TE u Pljevljima gdje su vjerovatno računali da će imati svoju struju i moći da imaju povoljniju cijenu aluminijuma. To nije prošlo, vjerovatno se ni menadžment nije snašao da nađe nove izvore plasmana boksita i KAP i Boksiti su počeli da ’padaju’“, kazao je Grbović.

Od nekada ogromne imovine Boksiti danas gotovo da nemaju ništa. Upravna zgrada i dvorište su pod hipotekom kod Prve banke zbog kredita od 2,11 miliona eura uzetih za finansiranje opreme za kopanje. Sve mašine su kupljene na lizing, a zajmodavci su već nekoliko njih konfiskovali.

„Boksiti mogu i moraju da rade. Svi pokazatelji idu toj činjenici u prilog. Ispitane zalihe su oko 20 miliona tona boksita mada naši stručnjaci govore da ima toga mnogo više, čak pominju i 40 miliona tona. Za ispitivanje tih nalazišta potrošene su velike pare i sada treba nekome da se dozvoli da ’skida kajmak’ sa onoga što smo mi radili zadnjih 30-40 godina“, kazao je Bojanović.

Grbović: Boksitima nije došao kraj

Socijalnim programom riješiti višak radnika: Grbović

„Bitno je da se Zagrad, gdje je najkvalitetnija ruda, pokrene. Oni trenutno imaju pripremljenih 70 hiljada tona na Štitovu i uz rudu sa Zagrada, uz male troškove, može da se pravi fina proizvodnja. Sa tolikim brojem radnika, ugovorom sa Mađarima za 200 hiljada tona i sa malo građevinskih radova oni mogu da žive odlično. Trebalo bi jedino, uz adekvatan socijalni program, osloboditi se viška neproizvodnih radnika i primiti mlađe koji bi radili u proizvodnji“, kazao je Grbović.

Prije privatizacije plate redovne za 1.500 radnika

Veselin Grbović je kazao da je u Boksite došao u oktobru 1998. godine, u periodu kada je u Crnoj Gori vladala dosta nestabilna politička situacija i kada su ga u preduzeću dočekale neisplaćene zarade, neuplaćeni porezi i doprinosi, značajni dugovi.

Ipak je, kako je istakao, uspio da 86 mjeseci redovno posljednje nedjelje u mjesecu isplaćuje platu za blizu 1.500 radnika, za šta je mjesečno trebalo oko milion i po eura.

„Nijesmo imali sredstava da realizujemo socijalni program pa smo bili prinuđeni da funkcionišemo sa tolikim brojem radnika. Krenulo se sa dobrom realizacijom i u svakom momentu smo na rampi imali rezerve 500 hiljada tona, što je bila godišnja proizvodnja. Bilo je godina kada je proizvodnja bila i do 750 hiljada tona. Zbog velikog broja radnika nam ni to nije bilo dovoljno, pa sam bio prinuđen da jedan dio rudara pretvorim u građevince i krenuli smo sa građevinskom operativom i radom na tunelima. Urađen je ogroman broj tunela a rudari su se pokazali kao najbolji u grubom proboju tunela. U tome su bili neprevaziđeni, a tuneli su se nizali – Sozina, Vrmac, Ivica... U jednom momentu smo oko 35 odsto prihoda imali od građevinskih radova na kojima je bilo zaposleno najviše 300 ljudi“, prisjeća se Grbović.

Mjesečna isporuka KAP-u bila je, kako je kazao, blizu 50 hiljada tona, Zvorniku godišnje sto hiljada tona, a Mađarima 150 hiljada tona.

Žal za Dakom

Vlasnik kompanije Neksan Miodrag Daka Davidović prošle godine je želio, uz uslov da svi radnici to prihvate, da preuzme Boksite. Tada je ponudio posao za 200 radnika, dok bi za ostale bio obezbijeđen socijalni program.

„Prve dvije godine bi samo proizvodili, ali ne i prodavali rudu, jer kompanije u regionu nemaju mogućnosti da rudu adekvatno plate, a i cijena na berzi je veoma niska. Plate zaposlenih bile bi adekvatne njihovom uloženom trudu i ne bi zaostajale od drugih u Evropi”, obećavao je tada Davidović.

Iz Ministarstva ekonomije rudare uvjeravaju da nema zainteresovanih investitora za ulazak u Boksite.

“Vjerujemo tome, ali ako bilo koga pokušaju da uvedu na ’mala vrata’ njegova ponuda mora biti bolja i veća od one koju je nudio Miodrag Davidović. On je nudio posao za 200 radnika, redovnu isplatu zarada, isplatu svih dugovanja, čak i socijalni program. Ako to nije prihvaćeno ne treba nam ni neko ko možda nudi posao za 130 radnika“, kazao je