Upravni sud je po tužbi Borislava Damjanovića poništio ranije rješenje Komisije za žalbe u postupku povraćaja imovinskih prava ili obeštećenja i cijeli spor vratio na ponovni postupak.
Damjanovići se već generacijama sude sa državom u vezi sa vraćanjem zemljišta koje im je počela oduzimati odmah nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine, ukazom Blaža Jovanovića za potrebe izgradnje Duvanskog kombinata. Ovo zemljište im je oduzeto bez ikakve naknade i obeštećenja.
"Poslije Drugog svjetskog rata prema našem bratstvu se konstantno nepošteno postupa. Samo mom djedu je oduzeto 80 hiljada kvadrata zemljišta. Često bez ikakve naknade i pod velikim pritiscima i prijetnjama i po život. Nekada su tadašnji odbori sami određivali cijenu a mi se nijesmo imali pravo žaliti. I u tim slučajevima od te simbolične naknade isplaćivane su samo prve rate. Do sada smo uspjeli da vratimo ili nadokadimo oko 25 hiljada kvadrata”, kazao je Damjanović.
On je naveo da se za povraćaj oduzete imovine borio njegov djed, pa otac i sada on, ali se nada da njegova djeca neće imati te muke i da će nepravda prije biti ispravljena.
Za povraćaj oduzete imovine borio se njegov djed, pa otac i sada on, ali se Damjanović nada da njegova djeca neće imati te muke i da će nepravda prije biti ispravljena
Damjanović je naveo da su se njegovi preci u ovaj dio Lješkopolja naselili prije 400 godina, kao i da za dio oduzete imovine imaju podatke o vlasništvu iz katastarskih knjiga starijih od 100 godina.
“Problema sa katastrom imamo nakon 1990. godine, kada je država trebala da počne da nam vraća imovinu, jer su, kako tvrde, mnoga dokumenta izgubljena a u nekim se ne slažu podaci sa onim što je bilo u ranijim dokumentima. Ako mi to sada ne riješimo ostavićemo svojoj djeci u nasljedstvo da se sude sa državom. Ali bi bila nepravda da se i četvrta generacija bavi ovim. Pravo na imovinu treba da bude neprikosnoveno, ono je osnova razvoja naprednih država”, kazao je Damjanović.
On je naveo da bi za njih najpravičnije bilo da se sve vrati kako je bilo prije Drugog svjetskog rata.
“Poslije raspada i bivše zajedničke države 90-ih možda je došlo do konfuzije u kojoj državne institucije nijesu bile spremne ni sposobne da riješe probleme, a možda je bilo i drugih razloga zbog čega nije postupano po zakonu i nije nam vraćano zemljište koje je postalo sve vrijednije i na kojem privatni graditelji zarađuju”, naveo je Damjanović.
On je naveo da malo ko zna da su se njihova imanja na kojima su se izgradili “Dakić” i Duvanski i druge građevine zvali Stankače, Progone, Odževine, da su KC i Dječja bolnica izgrađeni na Pejanuši, a Atlas centar na Maloj bašči Damjanovića. Kaže da bi zbog nepravde koju su pretrpjeli imali pravo da traži da se ovi nazivi vrate.
Atlas centar
Teško je gledati da drugi zarađuju na imovini naših predaka
Porodica Damjanović sada i pored potencijalnog bogatstva teško živi i sa mukom gledaju kako država ili sudovi prodaju ili preprodaju privatnicima imovinu koju su sticale generacije njihovih predaka.
“Teško je gledati da na našoj zemlji grade i zarađuju Čelebić, Zetagradnja, Atlas, Voli..., a da mi svojim porodicama ne možemo da obezbjedimo sigurnost. Radnicima “Dakića” sud za isplatu zarada dosuđuje zemlju, koju i mi tražimo na sudu.
U istoj situaciji se nalaze i ostala starolješkopoljska bratstva Boljevići, Milići, Raičevići i Mugoše. Kako sada mnogi dijelovi Podgorice postaju opštine, tražimo i očekujemo da se vrati opština Lješkopoljaka jer bi možda tako prije došli do pravde. Nadam se da bi i ostala bratstva zdušno podržala ovu inicijativu”, kazao je Damjanović.
Galerija
Bonus video:
