O ptici dodo koja je izumrla prije 350 godina, nekad je kružio glas da je njeno meso ukusno, te da su je zbog toga holandski mornari koji su dolazili na obale Mauricijusa lovili – do istrebljenja, piše BBC.
Međutim, studija iz 2013. godine o nalazima o iskopinama iz ranih naselja na ostrvu govori da ptica dodo nije bila na jelovniku stanovnika Mauricijusa.
Da li su za izumiranje ove ptice krivi lovci? Vjerovatno ne. Mauricijus je prekriven gustom šumom, koja je vrlo nepristupačna lovcima.
Ptica dodo je ptica koja nije letačica i u srodstvu je sa golubom. Živjela je, kao endemska vrsta, na ostrvu Mauricijus, na Indijskom okeanu.
Naučnici Leon Klasens sa Univerziteta u Vorčesteru i njegove kolege Džulijen Humea sa londonskog Prirodnjačkog muzeja i Kenet Rijsdijk sa Univerziteta u Amsterdamu, danas kažu da je jako teško pratiti evolucijski proces ove ptice.
“Zemljište na ostrvu je kiselo, tropsko i vlažno, što ne pogoduje očuvanju fosilnih ostataka”, kaže Klasens.
On dodaje da se sa sigurnošću može reći da je ptica dodo Zemlju naselila u nekom trenutku u posljednjih osam miliona godina.
Naučnici navode da je jednostavnije utvrditi kako je dodo izumro, od toga kako je i gdje ova ptica počela svoj život na Zemlji.
Holandski moreplovci su vjerovatno prvi put ovu pticu vidjeli 1598, što se računa kao početak kraja ptice dodo kao vrste.
Klasens smatra da moreplovci nisu sami mnogo doprinijeli izumiranju ove ptice, već da su uticaja imali i brojni pacovi i druge životinje koje su brodovima donosili sa sobom. Ove životinje su jele jaja ptice dodo, ali bili i konkurencija pticama u potrazi za hranom.
Ptica dodo je posljednji put viđena 1660. godine, nakon čega je potpuno izgubljena.
Makar živi primjerci. Brojni uginuli primjerci ove neobične ptice još su u 17. vijeku poslati na izučavanje. Nažalost, naučnici tog vremena nisu baš shvatali koliko je vrijedna njihova zbirka.
Ptica dodo je nestala u pogrešno vrijeme, onda kad naučnici nisu ni razmišljali o tome da je moguće da će ova vrsta nestati zauvijek. Zašto bi, mislili su, svemoćni bog uništio jednu od svojih dragocjenih kreacija?
Francuski paleontolog Džordž Kuvije je uzbunio naučni svijet činjenicom da jedna vrsta može da nestane, ali on je to učinio 1796. godine.
U to vrijeme, u 17. i 18. vijeku, muzejski kustosi nisu više mogli sa sigurnošću da računaju na to da negdje vani postoje primjerci ptice dodo kojima mogu da zamijene muzejske primjerke koji su bili oštećeni.
Na Oksfordu je postojao primjerak cijele ptice, ali je većina uzoraka morala biti odbačena 1700. godine. Zadržani su samo glava i noge. Britanski muzej je takođe imao samo nogu ptice dodo.
“Ali i nju su izgubili prije oko jednog vijeka”, kaže Klasens.
Glavu ove ptice su imali u Kopenhagebu, dio kljuna u Pragu.
U ranom 17. vijeku, Mauricijus je bio dom velikog broja ovih ptica. Ali, početkom 19. vijeka, od ove ptice, odnosno njenog kompletnog kostura, nije bilo traga ni u muzejima - tako je ptica dodo izgubljena drugi put.
Dva viktorijanska istraživača Hju Edvin Striklend i Aleksander Gordon Melvil su 1848. objavili monografiju o ptici dodo i njenom povratku.
“To je predivna knjiga”, kaže Klasens.
“Bazira se uglavnom na onome što smo mogli otkriti i na osnovu uzoraka sa Oksforda i Britanskog muzeja”.
Nehotice, Striklend i Melvil su započeli talas dodo manije. Ona je vjerovatno dosegla vrhunac kad se ptica našla u priči “Alisa u zemlji čuda” Luis Kerol.
U to vrijeme, Mauricijus je postao britanska kolonija, a ostrvo je se nalazi u fokusu interesovanja palaeontologa. Zanimalo ih je da li će pronaći fosilne ostatke koji bi mogli više otkriti o zagonetnoj ptici
Tokom godina istraživanja, istraživači nisu imali mnogo sreće u pronalaženju kostiju ove ptice. Stvari se mijenjaju 1865, sasvim slučajno iste godine kada i Luis Kerol objavljuje knjigu o čarobnom svijetu Alise.
U to vrijeme, započeti su radovi na izgradnji željeznice do jedne od plantaža šećera na ostrvu.
“Prema pričama, uočeno je da su neki radnici iz močvare sakupljali kosti, vjerovatno da bi ga mljeli i koristili kao đubrivo za svoja mala imanja. Jedan od inženjera koji su radili na željeznici uzeo je nekoliko primjeraka kostiju od lokalnog učitelja Džordža Klarka i njihovim poređenjem sa kostima iz knjige Striklenda i Melvilea, shvatio da je našao ostatke ptice dodo”, kaže Klasens.
Močvara, poznata pod nazivom Mare aux Songes, bila je prepuna kostiju, starih oko 4.000 godina. I tako je ptica dodo počela svoj put nazad do evropskih naučnika.
Sljedeće godine, Ričard Oven u Londonu postaje prvi naučnik koji je objavio monografiju o novim ostacima. Oven je jedan od vodećih anatoma svog vremena i povezuje se sa otkrićem “dinosaurusa”.
Ipak, danas je on poznatiji po svojoj namjeri da potkopa rad svojih savremenika. Oven je presreo i otkupio pošiljku koja je bila namijenjena njegovom kolegi Alfredu Njutonu sa Kembridža. U pošiljci su bile kosti ptice dodo.
Oven ja od kostiju sastavio pticu, ali – ona je sastavljena od kostiju nekoliko različitih primjeraka, ne od jednog, jedinog.
“Svakako je bolje da postoji kakav god primjerak ove ptice, nego nikakav”, kaže Klasens.
Ipak, dodaje on, da bismo razumjeli kako je ptica dodo živjela i kako je nestala, kompletan kostur samo jedne ptice bio bi od neprocjenjive vrijednosti za nauku.
Početkom 20. vijeka, na naučnu scenu stupa i prirodnjak amater, Luis Etijen Tirije, koji je svoje slobodno vrijeme posvetio čitanju i izučavanju knjiga o biološkom blagu sela Mauricijusa. Među njegovim najvrijednijim nalazima su brojne kosti ptice dodo. Vjerovao je da je ono što ima vrlo važno. Ponudio je da te kosti proda Njutonu, koji je još radio na Kembridžu, 40 godina pošto je Oven osujetio njegove planove u izučavanju ptice dodo.
Njuton nije ugrabio priliku da se konačno uhvati u koštac sa kostima zagonetne ptice, iako je Tirije cijelu kolekciju cijenio samo 20 funti, što je bilo toliko jeftino, da je skoro uvredljivo.
Danas se jedan od Tirijeovih kostura ptice dodo čuvaju u Prirodnjačkom muzeju u Port Luisu, na Mauricijusu. Drugi primjerak se može vidjeti u Prirodnjačkom muzeju u Južnoj Africi.
“Tirije je svoju pticu dodo jednostavno pronašao u pogrešno vrijeme”, kaže Klasens, koji danas sa kolegama radi na izučavanju kostura koji su ostali iza ovog amatera prirodnjaka. Tirijeovi primjerci su, kažu naučnici, danas jedini kosturi ove ptice i najbolji primjerci koje danas imamo i na osnovu kojih će naučnici pokušati da razumiju pticu dodo.
Nije poznato gdje je Tirije našao svoje primjerke kostiju skoro dvije cijele ptice. Klasens i njegove kolege su pročitali sve njegove zabilješke i prepisku sa kolegama, ali nisu otkrili bilo kakav trag.
Naučna zajednica vjeruje da su treći put izgubili pticu dodo.
“Nadamo se da, za razliku od prvog i drugog gubitka, ovaj treći nije trajan i sa puno optimizma vjerujemo da ćemo jednog dana otkriti mjesta na kojima je Tirije pronašao svoje primjerke zagonetne ptice. Ali, znamo da to neće biti lako”, kaže Klasens.
Bonus video:
