Ko je i kada gradio Sokol i zbog koje je prijetnje nastao? - Vijesti.me
enigme (28. dio)

Ko je i kada gradio Sokol i zbog koje je prijetnje nastao?

Istoričari su saglasni oko toga da je Stefanica Crnojević držao Sokol 1452-1453. godine. Ali, nije jasno ko ga je kontrolisao u prethodnih 10-12 godina

Dokumenti svjedoče da Sokol nije Ivanbegovo djelo. Taj grad se prvi put pominje 1444. godine (“Socho castello et contato”) u povelji koju je napuljsko-aragonski kralj Alfonso izdao hercegu Stefanu Vukčiću Kosači (“Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori”, 137). Kosača je tada (kao turski vazal) bio stiješnjen sa svake strane, pa je potražio novog i moćnog pokrovitelja na drugoj strani Jadrana. Tako je i nastao pomenuti dokument u kojem se osim Sokola pominje i Medun.

Doba vatrenog oružja

Dakle, pouzdano znamo da je Sokol podignut u Stefaničino doba, ali još uvijek nijesmo načisto s tim ko ga je i kada sagradio. Mirko Kovačević kaže da se “naslućuje” da je “zidan u vreme kada se već upotrebljavalo vatreno oružje” (”Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori”, 137).

To nam ne pomaže puno. Vojislav Đurić je mnogo određeniji. Smatra da je Sokol podigao Stefanica Crnojević i da se to moralo dogoditi u vrijeme kada je ovaj bio znatno bogatiji nego što je bio oko 1425. godine. Đurić zaključuje da je Stefanica „po gubitku Đurđevca, vjerovatno četrdesetih godina, podigao moćnije utvrđenje nego što je bio njegov grad nad Budvom“ (Istorija Crne Gore 2, 1970, 482).

Ivan Božić je, pak, uvjeren da se Sokol već uzdizao nad Sokolskim kršima kada je u jesen 1441. godine herceg Stefan Vukčić Kosača zauzeo rubne djelove Gornje Zete (Istorija Crne Gore 2, 197).

Ako ukrstimo Đurića i Božića, ispada da je Sokol sagrađen neposredno prije Kosačinog pohoda u jesen 1441. - negdje tokom 1440-1441. godine, u vrijeme kada je Zetom još vladao despot Đurađ Branković. Za ovo su vezane najveće nedoumice.

Pitanje kontrole

Istoričari su saglasni oko toga da je Stefanica Crnojević držao Sokol 1452-1453. godine. Ali, nije jasno ko ga je kontrolisao u prethodnih deset-dvanaest godina. Po tom je pitanju jedini konkretan Ivan Božić koji tvrdi da je Kosača u Sokolu postavio vojnu posadu krajem 1441. kada je zauzeo djelove Gornje Zete na zapadu Zetske ravnice (Krusi, Beri, Goljemadi, Goričani).

„Može se smatrati da je već tada, uz pomoć Stefanice Crnojevića bez većih teškoća nametnuo vlast u Gornjoj Zeti i obezbijedio tvrđave vojnim posadama. Uzeo je grad Soko ... i Medun“ (Istorija Crne Gore 2, 197).

Božić smatra da je isto postupio i despot Đurađ Branković kada je 1444. (po drugi put) zavladao Zetom i preuzeo Sokol od Kosače. Kaže da su „već u novembru 1444. despotove snage ušle u Medun i Soko, tvrđave koje su do tada držale Vukčićeve posade“ (Istorija Crne Gore 2, 210).

Na ovom je fonu prije Božića pisao i istoričar Mihailo Dinić, koji je doduše svoju misao formulisao uvijenije. Kaže kako despot Đurđe “nije do kraja mogao održati Sokol” tako da je taj grad “ostao Stefanici kada se 1452. odmetnuo od Srbije” (“Zemlje hercega Svetoga Save”, Glas SAN 182, Beograd, 1940. 151-257).


Despotova molba

Ali, ovo su samo pretpostavke („može se smatrati“). Jer, nema dokumenata na osnovu kojih bi se moglo utvrditi kada je Sokol podignut, ko je stajao iza tog poduhvata, kao i ko ga je kontrolisao. Moguće je da je Ivan Božić svoju misao o postojanju Sokola još krajem 1441. izveo na osnovu podatka da je despot Đurađ Branković, tokom boravka u Zeti 1440. i 1441. molio dubrovačke vlasti da mu dozvole da iz tog grada izveze izvjesnu količinu kreča.

Vojislav Đurić misli da je ovaj despotov zahtjev nastao “vjerovatno radi izgradnje ili popravke zidina nekog utvrđenog zetskog grada” (Istorija Crne Gore 2, 476-477). Jasno je da se pritom moglo raditi i o gradnji Sokola.

Povoljna situacija

Da li to onda znači da je Sokol nastao pod despotovom vlašću, kao i da je Stefanica na neki način bio sa tim povezan? Kako bi se to moglo uvezati sa mišljenjem Vojislava Đurića koji gradnju Sokola povezuje sa Stefaničinim znatno povoljnijim materijalnim stanjem tokom „četrdesetih godina“.

Veliki problem je što ova Đurićeva misao o Stefanici sve svodi na pitanje novca, zanemarujući druge važne okolnosti. Naprosto, nije realno da je tada Stefanica na svoju ruku mogao izvesti takav poduhvat, sa tolikim strateškim značajem. Očito je da nešto fali u cijeloj ovoj priči.

Unutrašnji sukob 

Dakle, ko je stajao iza gradnje Sokola i ko ga je kontrolisao? Kakvi su bili motivi za njegovu gradnju? Zašto baš na tom mjestu? Jer, za svaku utvrdu mora postojati strateško-odbrambeni raison d etre.

Istoričari su ove razloge decenijama nalazili u “rastućoj opasnosti od Turaka”. Ali, takvo objašnjenje naprosto ne zadovoljava. Situacija je tada bila daleko složenija. Tu moramo obratiti pažnju na sukob između samih Crnojevića, koji je bio vrlo nepovoljan za Stefanicu. O čemu je riječ?
Stefanica je krajem 1441. na osnovu nagodbe sa Stefanom Vukčićem Kosačom dobio nekoliko sela na desnoj obali Morače i Sitnice. Pritom je pregovarao i u ime svoje braće - Đurašina, Kojčina i još jednog kome ne znamo ime. Četvorica Crnojevića su potom podijelili posjede. Stefanici su pripali Goričani i Krusi, a braći Beri i Goljemadi.

Ali, Stefaničina braća su se nakon nekoliko mjeseci okrenuli Mlecima, jer su im ovi ponudili nešto mnogo primamljivije. Zbog ovoga su ih Kosača i Stefanica odmah lišili pomenutih posjeda. Ali, suština sukoba nije bila u dva ili tri sela, već u borbi oko prevlasti u cijeloj Gornjoj Zeti. Jer, sve što se dešavalo kasnije, pokazuje da je Stefanica još tada ciljao na položaj glavnog zetskog vojvode i da je Kosačin dolazak vidio kao idealnu priliku za ostvarenje te želje, kao i eventualno potiskivanje Mlečana iz primorja (Istorija Crne Gore 2, 191).

Titula

Ali, njegova braća se nijesu slagala sa tom namjerom. Iako je raskol među njima četvoricom izbio na viđelo u avgustu 1442. izgleda da je nastao mnogo prije Kosačinog dolaska. Sada se to ispoljilo kroz natezanje oko strane kojoj će se porodica prikloniti. Mlečanima ili Kosači. Jer, Crnojevići su to stalno činili u težnji da ostvare što bolju poziciju i izvuku što veću korist. Sva je prilika i da se Stefanica u jesen 1441. sa Kosačom nagodio na svoju ruku, čime je narušio dotadašnji način zajedničkog savjetovanja i odlučivanja - u kome su prednost imali stariji. Za ovo imamo dobar primjer. Dubrovčani su 1431. planirali da ponude Kojčinu i njegovim ratnicima najamničku službu, ali im je bilo poznato da on o tome neće moći da donese samostalnu odluku, pa su ovlastili poslanika Ivana Crijevića da pregovara sa Kojčinovim ocem i stricem, kao i sa njegovom braćom, da bi dobio saglasnost. Dubrovačka ponuda je odbačena na porodičnom savjetovanju (Istorija Crne Gore 2, 190).

Očito je da su Crnojevići 1431. o svemu još zajednički odlučivali. Ali, deceniju kasnije više nije bilo „oca i strica“ i među braćom je vladala nesloga. Ispostavilo se da je Kojčin imao iste ambicije koje je gajio i Stefanica. Sve je kulminiralo kada su trojica braće skupa došli u Kotor, a Kojčin proizveden od Mlečana za glavnog zetskog vojvodu. Mlečani su tada očito bili uvjereni da će trojica braće na čelu sa Kojčinom odnijeti prevagu. Riječ je o vrlo tamnoj epizodi koju naši istoričari najradije preskaču. 

“Obračun”

Bratska opozicija je Stefanicu dovela u vrlo nepovoljan položaj, koji je otežavalo i to što je krajem 1441. morao da preda Kosači sina Ivana kao taoca. Zbog toga se po izbijanju sukoba u avgustu 1442. našao u izolaciji sa preostalim sinom Đorđem. Sada su naspram Stefanice stajali Kojčin i Đurašin, kao i šest vojno sposobnih bratanića (treći Stefaničin brat je umro krajem 1442). Mlečani su sada od Kojčina kao “glavnog vojvode” zahtijevali da raščisti situaciju. Ali, nije bilo sukoba sa Stefanicom. Iz dokumenata se nazire da su Kojčin i Đurašin na njega vršili snažan pritisak.

Kojčin je 1443. čak tvrdio Mlečanima da se Stefanica pred njim i Đurašinom pismeno zakleo da će prići Veneciji čim mu se vrati sin od Kosače. Takođe je obećavao Mlecima da će tokom zime izbaciti Stefanicu „iz naših brda“ ako se ne prikloni Veneciji. Pritom je zahtijevao i da mu kneževi Skadra i Kotora pošalju vojnu pomoć radi obračuna sa Stefanicom.

Izjednačene snage

Ali, do sukoba nije došlo ni tokom 1444. Ivan Božić kaže da je stvar u tome što su „pocijepani Crnojevići imali ujednačene snage“ (Istorija Crne Gore 2, 208). Mlečani su brzo shvatili da u Gornjoj Zeti glavnu ulogu igra upravo Stefanica, pa su u više navrata pokušali da privuku primamljivim ponudama (Kojčin je čak tvrdio da je ovladao cijelom Gornjom Zetom, ali mu Mleci nijesu vjerovali). Stefanica je odbijao te ponude jer je strahovao od Kosače. Kada je razvoj situacije u Bosni otežao hercegov položaj, Stefanica se sporazumio s Mlecima u martu 1444. Njegova situacija je tada bila mnogo nepovoljnija nego 1442. pa se sporazum sveo na garanciju života, mirno uživanje posjeda i priznavanje sudske vlasti. Što se tiče zatočenog Ivana, Stefanica je otklonio rizik tako što je u ugovor sa Mlecima unio odredbu da Venecija neće sklopiti mir sa Kosačom dok ovaj Stefanici ne vrati sina (Istorija Crne Gore 2, 209). Kojčinova titula glavnog zetskog vojvode imala je sve manji značaj. Vlast nad Zetom je od 1444. iznova bila u rukama despota Đurđa Brankovića, koji je u nju uskoro poslao sopstvene „glavne vojvode“. Štaviše, braća su uskoro opet zajedno prišli despotu.

Zapadna prijetnja?

Sve ovo navodimo da bi pokazali koliko je bio složen Stefaničin položaj u periodu kada je nastao Sokol. Vojislav Đurić je potpuno zanemario političke faktore kada je njegov nastanak povezao sa Stefaničinom povoljnom materijalnom situacijom. Malo je vjerovatno da bi Stefanica takav poduhvat mogao da izvede svojevoljno - iako je jasno da je morao imati značajnu ulogu u tome. Osim toga, sada se pojavljuju potpuno nova pitanja.

Naime, okolnost da su se Stefaničina braća u avgustu 1442. okrenula Mlecima, “neočekivano” otvara mogućnost da je despot Đurađ Branković još ranije (1440-1441) uočio tu opasnost sa zapadne strane - dakle sa one na kojoj nije bilo “rastuće turske prijetnje”.

Da li je možda despot gradnjom Sokola htio da se obezbijedi od mletačko-crnojevićkog iznenađenja? Da li je Sokol bio dovršen u momentu kada je despot 1441. morao da napusti Zetu? Da li i samo ime „Sokol“ stoji u vezi sa Kosačom, s obzirom da su se tako zvale i druge njegove utvrde? Da li to znači da je Kosača dovršio gradnju Sokola? Ili je to ipak učinio Stefanica, na osnovu sporazuma s despotom ili Kosačom? Eto, koliko je nepoznanica vezano za „Ivanov grad“.

(Dvadeset osmi nastavak u narednom neđeljnom broju)


Najčitanije iz sekcije Vijesti