Gdje su sve nalažene "duge kosti" i šta se zbilo sa tim? - Vijesti.me
enigme (25. dio)

Gdje su sve nalažene "duge kosti" i šta se zbilo sa tim?

Otkrića grobnica sa “dugim kostima” su epizode stare antropološke enigme koja je vezana za širi crnogorski prostor

Priča o Orašanima podno Sokolskih krša dovela nas je do prastare suvomeđne crkve iznad Prnih Dolova, nedaleko od Lokenske pećine, gdje su u staroj grobnici prije oko šest i po decenija pronađene neobično duge kosti.

Taj nesvakidašnji događaj odveo nas je sličnom otkriću koje se dogodilo oko 1925. u Donjim Pelešima u Dobrskoj Župi, kao i jednako intrigantnom otkriću skeleta sa dugim kostima na štitarskom groblju oko 1977/78. godine.

Ova tri mjesta su blizu jedno drugome  - od Štitara do Orašana ima oko tri-četiri kilometra, dok od Orašana do crkvišta u Dobrskoj Župi ima oko pet-šest kilometara.

Jovićevićeve bilješke

Vjerovatno je u bližoj i široj okolini bilo još ovakvih događaja i stoga  vjerujem da će pomenuti podaci dovesti do toga da se objelodane i uvežu i druga  slična otkrića u brdskom zaleđu Riječke i Lješanske nahije. Ono što u svemu čini veliku prepreku je elementarna neistraženost. Zbog toga je uputno da se prisjetimo Jovićevićeve bilješke o otkriću stare grobnice.  Načinjena je početkom prošlog vijeka i najvjerovatnije se odnosi na  Riječane  u blizini Rijeke Crnojevića.

„Jedan Stijepović“ je Andriji Jovićeviću saopštio kako je „razbijajući jednu njivu, naišao na veliki kamen, koji je izvadio i pod njime našao grob i u grobu kosti i jednu poveliku paru, koliko današnji petokrunaš, pa priča da je s jedne strane imala mušku glavu a s druge prasicu sa sedmoro prasadi. Para je bila malo ugnuta i on je počeo ispravljati i udarati nečim, ali ona prsne u sitne komade“. Jovićević je uz ovo dao pojašnjenje da je u pitanju „rimski novac od cara Antonina Pija kovan u god. 140-143. poslije Hr“ („Riječka nahija“, 1999, str. 181).

Jovićević je ostavio bilješku i o sličnom otkriću u Starim Matagužima početkom prošlog vijeka. “Pri raskopavanju zemlje ljudi su ... nalazili i srebrne novce sa likom krmače i krmadi” (“Zeta i Lješkopolje, CID, 1999, 21). U Starim Matagužima se, kako znamo, nalaze ostaci velikog iliro-helenističkog naselja koje još nije iskopano.
 
Slučaj u Zagori

Ali, naša tema nijesu rimski novci, već “duge kosti” - o čemu u Jovićevićevim zapisima, na žalost, nema ni pomena. Što jasno ukazuje da prilikom istraživanja nije naišao na takav slučaj, niti na kakvo predanje o tome, jer je riječ o fenomenu koji obično izaziva veliku senzaciju u narodu i čuje se nadaleko - baš kao što je slučaj sa otkrićima u Dobrskoj Župi i Orašanima.

Stara grobnica u selu Zagori

Postoji mogućnost da je sa ovim osteološkim fenomenom povezano jedno interesantno otkriće o kojem mi je pričao Ivo Božović iz Zagore. Dok smo u tom selu 2013. obilazili stara crkvišta u dnu brdske strane, pomenuo je da je u polju prije oko dvije decenije naišao na grobnicu prilikom poljoprivrednih radova. Važan detalj je da je skelet bio položen u pravcu sjever-jug, što se poklapa sa drugim otkrićima. Nijesam ga tada pitao za veličinu kostiju. Moguće je da i nijesu bile naročito dugačke. Sumnjam da bi Ivo to propustio da naglasi, jer se takve stvari obično ističu u prvi plan.

Nepoznata groblja

Otkrića grobnica sa “dugim kostima” su zapravo epizode antropološke enigme koja još nije razjašnjena. Ova zagonetka je vezana za širi crnogorski prostor. Jer, neobično dugačke kosti su tokom prošlog vijeka, osim u rubnom dijelu Riječke i Lješanske nahije, nađene i na nekoliko mjesta u Zetskoj ravnici i obodnim djelovima Bjelopavlićke ravnice.

Obično se to dešavalo prilikom infrastrukturnih radova, kada su prokopavani dublji rovovi, kanali ili jame, kao i prilikom kopanja bunara. U nekim situacijama radovi su vršeni na mjestima na kojima nije bilo nikakvih grobnih obilježja, niti je lokalno stanovništvo imalo bilo kakva saznanja ili predanja da se tu nekada nalazilo groblje. Dakle, radilo se o vrlo drevnim grobljima koja su se krila pola metra ili još dublje pod zemljom.

Narodska radoznalost

Ovdje treba istaći jedan detalj.  Stara groblja su obično vidna i nalaze se na rubovima naselja ili po šumarcima. Zarasla su u korov ili prekrivena lišćem, ali se za njih ipak zna i često nose naziv “grčka groblja”. Važan momenat je što seosko stanovništvo vremenom upoznaje i ispituje svaku stopu bliže i šire okoline i to znanje dalje prenosi u vidu usmene predaje. U svakom našem selu postoji cijeli splet priča, koji ovaj ili onaj detalj iz okoline vezuje za događaje iz prošlosti. Osim toga, narod je daleko zainteresovaniji za arheološke ostatke nego što se pomišlja u prvom momentu - koliko god to neobično zvučalo, početni “arheološki” poduhvati su na mnogim lokalitetima vezani upravo za čobansku radoznalost.

Da skratimo, u selima se obično detaljno zna za sve ono što je na površini, pa čak i za ono što se skriva duboko po pećinama i jamama. 

Slučaj u Glizici

Ali, na nepoznata groblja koja prekriva tanji ili deblji sloj zemlje, za koja baš niko ne zna, nailazi se rjeđe. Jedan takav slučaj dogodio se u selu Glizici, u bjelopavlićkim brdskim stranama prema Ljututuku. Istoričar Radoslav Raspopović, koji je odatle porijeklom, pričao mi je kako je u tom selu prije oko dvije decenije, tokom prokopavanja kanala, otkriveno potpuno nepoznato groblje. Skeleti su bili očuvani i sa izuzetno velikim kostima, koje su bile neobično žute - baš poput onih koje je Đuro Čičarević 1977/78. pronašao u Štitarima.

Suvomeđno crkviše u Orašanima

Otkriće u Glizici je, poput sličnih događaja, izazvalo veliko interesovanje u narodu. O tome se naširoko prepričavalo, a načinjen je i poneki zapis. Bilo je i pokušaja da se objasni boja kostiju pa se pojavila i jedna prilično “tanka” teorija - da je žutina posljedica nekonzumiranja svinjskog mesa - što je potpuni promašaj, najprije zbog toga što ovi skeleti potiču iz mnogo starijeg vremena. Zapravo, držim da ove neobično velike skelete treba dovesti u blisku vezu sa starim suvomeđnim crkvama (bez apside), što nas vraća duboko u srednji vijek, mnogo prije crnojevićkog i otomanskog  vremena.

U Glizici i pored velikog interesovanja nije došlo do arheoloških istraživanja. Sve se svelo na internu razmjenu mišljenja među stručnjacima-poznanicima. Na koncu je pitanje tog prastarog groblja, kao i u drugim slučajevima, svedeno u okvire intrigantnih tema o kojima se povremeno sa žarom pripovijeda na  śjednicima.

Miško Đukić

Fenomen “dugih kostiju” mi je, kao i mnogima, poznat već par decenija. Ali ruku na srce, nijesam tome poklanjao veću pažnju. Štaviše, namjerno sam zaobilazio to pitanje, baš zbog toga što je ta tema vrlo pogodna za mistifikovanje. Trezvene glave će razumjeti šta želim da kažem. Ali, nakon što sam od vrlo ozbiljnih i pouzdanih osoba saznao za slične pronalaske na rubu Riječke i Lješanske nahije, ovo me je pitanje zaintrigiralo, jer je riječ o prvorazrednoj antropološkoj enigmi.
U namjeri da što bolje razjasnim ovu nedoumicu, obratio sam se mom prijatelju Mišku Đukiću, pasioniranom istraživaču prošlosti, od koga sam poodavno  čuo za ove priče. Miško je prošle godine objavio vrlo zapaženu knjigu “Balkanska traganja” kao plod nezavisnih istraživanja koja sprovodi duže od tri decenije (nedavno je objavljeno i drugo izdanje - sa srećom!).

Poenta je da je Miško Đukić, kao rijetko ko,  upoznat sa arheološkim lokalitetima u široj okolini Skadarskog jezera, Bjelopavlićkoj ravnici i drugim djelovima Crne Gore. Osim toga, vrlo je zanteresovan za očuvanje kulturne baštine - prije četiri godine sam svjedočio njegovim upornim pokušajima da spriječi raznošenje kamena sa gradine na Malom Brdu iznad Podgorice.

Đukić je, osim toga, vrlo blisko povezan sa mnogim arheolozima, istoričarima, planinarima i  istraživačima prošlosti, među kojima ima i nekoliko izvrsnih poznavalaca  terena. Zahvaljujući ovom istraživaču mnogi nepoznati detalji su i izbili na svjetlo dana i ušli u nauku.

Božina Ivanović

Ovog puta su me zanimala Miškova   iskustva sa otkrićima dugih kostiju, o čemu su glasine počele da kruže još prije oko tri decenije. Riječ je o skeletima koji su izbili na površinu u Malesiji u Vuksanlekićima, kao i u dijelu prema Dinoši ispod Planinice. Mještani Vuksanlekića su tada svjedočili da su prilikom kopanja bunara, naišli na ostatke prastarog bunara na 11 metara dubine.

Đukić je o tome početkom devedesetih načinio i video zapise, koji još uvijek postoje. Jasno je da takvi materijali, s obzirom na tadašnji i ukupni stepen neistraženosti, predstavljaju dragocjena svjedočanstva i da bi im trebalo posvetiti mnogo veću pažnju.

Ono što nas u vezi toga najviše zanima su pionirski pokušaji da se fenomenu dugih kostiju priđe sa naučne strane. Naime, to pitanje je na prelasku u devedesete veoma zaintrigiralo i pokojnog akademika Božinu Ivanovića, koji je kod nas prvi započeo paleoforenzička i paleoosteološka istraživanja. Ovaj naučnik se obično pamti po ispitivanju Njegoševih zemnih ostataka. Manje  je poznato da je spektar njegovih interesovanja bio vrlo širok. Pouzdano možemo reći da je Ivanović  posjedovao velika saznanja i o neobično velikim skeletima. Međutim, ta tema je u to vrijeme jednostavno bila  nezgodna za naučno publikovanje.

Matrica

Kako bilo, Ivanović je često obilazio teren sa Miškom Đukićem - da bi se na licu mjesta uvjerio u fenomen o kome nauka do tada nije progovorila ni riječi. O tome je pravio i bilješke i  izvlačio zaključke. Koliko mi je poznato, od toga nije ništa objavljeno. Ko zna šta se dogodilo s tim? Uglavnom, u literaturi još uvijek nemamo bilo kakvih rezultata na tu temu.

Suvomeđno crkviše u Orašanima

Ovakav rasplet izgleda predstavlja “matricu”  po kojoj su se odvijala mnoga   otkrića ovog tipa.

Na  primjer, kada je otkriven skelet ženske osobe u staroj grobnici pored đalačkog crkvišta, došao je stručnjak - osteolog iz Beograda i odnio kosti na analizu, ali izvještaj o tome nikada nije objavljen.

Kako bilo, sva je prilika da još ima puno sačuvanih starih grobnica, kao i da bi se uzorci lako mogli pribaviti. Jedna znalačka i iscrpna paleoforenzička i DNK analiza bi nam sasvim sigurno pružila važne odgovore o ovim “kolosima”.

Toliko o “dugim kostima”. To pitanje je učinilo da se poprilično udaljimo od Orašana i Sokolskih krša. Sada se vraćamo tim zagonetnim predjelima, jer treba pomenuti još puno ostataka daleke prošlosti.

(Dvadeset šesti nastavak u narednom neđeljnom broju)


Najčitanije iz sekcije Nauka