O čemu govore stare grobnice sa neobično dugim kostima - Vijesti.me
Enigme (24. dio)

O čemu govore stare grobnice sa neobično dugim kostima

Na kamenitim stranama, na malo većoj visini, naziru se kućišta. Krećemo drumom prema zapadnoj strani, ka onižem uzvišenju koje su dobro pritisli šuma i šikara

Vraćamo se priči o Orašanima nadomak Sokolskih krša, gdje se u zaseoku Selištima pet i po vjekova skrivala još jedna crnojevićka crkva sa zidanim stubovima pred ulazom.

Nakon obilaska ostataka sela i crkve sa Vladom Mitrovim Radovićem zapućujem se nazad ka Dardazi. Odatle nastavljamo nizbrdo makadamskim putem, pored dolova, ka donjem dijelu Orašana, udaljenom oko kilometar i po.

Prni Dolovi i Kucumecelj

Taj dio je mnogo prostorniji od Selišta. Tu se šire Prni Dolovi, poveća udolina okružena kamenitim brdima. Duga je oko dvjesta metara. U njenom središtu se uzdiže brdašce sa neobičnim nazivom - Kucumecelj.

To je samo jedan od više zagonetnih toponima na ovom prostoru. Poput Drtegljata (brda), Frndule, Trzikeća i Sakurkuta (selišta). Prne Dolove sa tri strane okružuje makadamski put.

Na kamenitim stranama, na malo većoj visini, naziru se kućišta. Krećemo drumom prema zapadnoj strani, ka onižem uzvišenju koje su dobro pritisli šuma i šikara. Tamo se pod Lokenskom pećinom nalaze ostaci drevne crkve “za koju se ne zna ko ju je gradio”.

To je ona bogomolja koju smo već pominjali - u čijoj je blizini prije 60-65 godina u skelet sa neobično dugim kostima, čemu je Vlado prisustvovao kao “đetičak”.

Nanosi zemlje preko grobnice sa neobično “dugim kostima” u Prnim dolovima

Suvomeđno crkvište

Probijamo se dvadesetak metara kroz šiblje i nailazimo na jednu bijelu grobnu ploču. Od nagomilanog lišća se slabo šta vidi. Ostaci crkve su u samoj blizini. Razgrađena je skoro do temelja.

Te neznatne ostatke je odavno zahvatila šikara tako da im je praktično nemoguće prići. Ali, jasno je da se radi o suvomeđnoj građevini i da je veoma stara. Nedaleko od nje se uzdiže poveliki cer.

Okolo-naokolo i nekako stižem do zidine, koja je načinjena od dva reda blokova i trpanca u sredini. Široka je oko 90 cm. Crkva je bila duga sedam metara, a široka četiri.

Pokušavam da ustanovim ima li apside na istoku. To nije lako učiniti zbog vrlo gustog šiblja. Ipak probijam se tačno poviše mjesta gdje bi trebalo da se nalazi oltar.

Kao za inat zidina je na tom dijelu obrušena. Ali, očito je da obrušeni kamen ne potiče od apside, već od zidine. Sva je prilika da apside nije ni bilo i da je zid sa te istočne strane išao ravno - kao što je slučaj i sa suvomeđnim crkvama u Gospoštinama, Podsokolom i u Ploči podno Debeljaka, koje smo ranije obišli.

Nakon ovoga odlazim ka zapadnoj strani crkvišta da bih vidio kakva je tamo situacija. Nailazim na prilično debeo sloj lišća, ali se ipak naziru ostaci zidova. Sve ukazuje da se ulazilo otuda, sa zapada.

Intrigantan detalj

Vlado cijelo vrijeme pokušava da pronađe mjesto na kojem se prije šest decenija nalazila grobnica u kojoj su nađene duge kosti, ali mu to ne ide od ruke zbog gustog sloja lišća i zemlje.

Konačno vrhom kosijera otkriva položaj ploče, pa uklanja dio nanosa. Pritom ponavlja priču o “kolosu” koji je tu počivao. Očito je da mu je izuzetno stalo da mi to potkrijepi materijalnim dokazima, ali ga zaustavljam i kažem da to nije neophodno i da to nije naš posao.

Nakon toga odustaje - pa najednom dodaje da su ti “pokojnici bili sahranjeni obrnuto” - s glavom okrenutom istoku? Zbog ove neobične vijesti vraćam se do ostataka crkve i ponovo razgledam zapadnu stranu.

Komadom drveta razgrćem lišće na sredini zapadne strane i iznova zaključujem da se ulazilo baš otuda. Zbog toga mi detalj sa sahranjivanjem u obrnutom smjeru postaje još zagonetniji.

Turski popisivač je 1523. godine u kosijerskom “zaseoku Radilevići” zabilježio imena Bojko, Božidar, Radonja, Vuksan, Radič, Novak, Brajko, Lazar, Stefan, Nikola, Martin, Radolica, Radičko i Ratko. Slična situacija bila je i u “zaseoku” Mikulićima gdje su zabilježena imena Ilija, Nikolica, Vučko, pop Dabiživ, pop Đurđe, Radič, Petrija, Radonja, Vuksan, Živko, Nikola, Vukašin i Jovan.

Dakle, imena seljana su 1523. bila tipična crnogorska, osim što je u “Radilevicim a” bio upisan i jedan “Bretalj (?) Đon”.

Zagonetka

Ali, defter nam ne može mnogo pomoći po ovom pitanju, jer govori o situaciji s početka 16. vijeka - takoreći “od juče”. Dok grobnica i crkva potiču iz daleko starijeg doba.

Ko bi, dakle, mogao biti ovaj drevni stanovnik koji je sahranjen “obrnuto”? I da li se zbilja radilo o pravcu istok-zapad? Ili će prije biti da je riječ o pravcu sjever- jug?

Jer, u širem okruženju ima puno drevnih grobova u kojima su pokojnici bili položeni u pravcu sjever-jug. Inače, ovi su krajevi vrlo karakteristični po mnoštvu naziva sa završetkom “aza”, poput pomenutih “U ćeraza” i “Dardaza”, što takođe potiče iz vrlo udaljenog doba.

Ukoliko neko na osnovu ovoga očekuje odgovor na “veliku tajnu” moraću da ga razočaram. Ovo nikako ne treba mistifikovati, jer između “pok o j n i k a” i starih naziva ne mora nužno postojati veza.

Što, opet ne znači da je nema. Uostalom, nije tek tako zapisano u Cetinjskom ljetopisu da je Crna Gora “jedan opšti zbor naroda”.

Preciziranje

Što se tiče velikih kostiju koje su nađene kod crkvišta u Orašanima, nedaleko od Lokenske pećine, moram zbog preciznosti pomenuti detalj koji sam saznao naknadno u kontaktu sa dvojicom Radovića. Prvo mi je Rajko Radović skrenuo pažnju da je kost od “kolosa” na svojoj golenici zapravo “mjerio” Periša Rajković.

Potom mi se iz Rijeka Fiume javio Ljubo Radović sa još nekoliko podataka u vezi tog događaja. - Naši stariji su pričali kako je grupa studenata tadašnje učiteljske škole, od kojih su neki možda već bili završeni učitelji, u prisustvu nekih starijih ljudi otvorili jednu od postojećih grobnica.

Takozvanu cijevnu kost pokojnika je uz svoju nogu uspoređivao Periša Rajković koji je takođe bio visok čovjek. Grobnicu su otvorili Dušan Radović (Vladov brat), Perišin sin Radovan i sami Periša, a navodno je bilo još nekoliko prisutnih, pripovijeda Ljubo Radović.

Još jedan slučaj

Tako, dakle, glasi ta neobična storija. Ali tu nije kraj pričama o “dugim kos t i m a”, jer ovo je pravi momenat da se osvrnemo na još jednu epizodu. Vrlo sličnu pripovijest čuo sam od Desanke Petričević iz Vlainje u Meterizima, kao i od Uroša Jankovića iz Češljara.

Vezana je za grobnicu pored crkvišta u Donjim Pelešima. Desanka pripovijeda da je oko 1950. često slušala priče starih ljudi na śednicima o veoma dugim kostima koje su nađene u grobovima oko pomenute crkve.

Grobne ploče pored crkvišta u Donjim Pelešima

Taj detalj vezan je za događaj iz 1925. kada je Vido Savov Vujanović, dok je još bio dječak, u jednoj grobnici, pored skeleta našao bronzani krst. Nakon čega je tu relikviju ponio u kuću Stanka Mitrova Jovićevića, oca popa Ilije Jovićevića i dr Iva Jovićevića.

Prisustvo krsta u grobnici ukazivalo je da je tu moglo počivati neko svešteno lice. U svakom slučaju, ovo je bilo vrlo intrigantno, pa je više ljudi pošlo do crkvišta i grobnice da bi sve vidjeli izbliza.

Kada su se popeli na kameniti brijeg na kome stoje ostaci crkve, ustanovili su da su pokojnikove kosti neobično velike. Uroš priča da je Stanko M. Jovićević tada uporedio goleničnu kost sa sopstvenom i ustanovio da je pokojnikova bila znatno duža.

Tako glasi ta neobična priča, o kojoj se često pripovijedalo na seoskim skupovima.

Slučaj u Štitarima

Ni ovdje nije kraj pričama o “dugim kostim a”. Nedavno sam u Štitarima saznao za još jedan sličan “osteološki slučaj”.

Zaputio sam se u to selo da bih vidio seosku crkvu na brijegu i provjerio da li možda pred njom ima tragova zidanih stubova. Jer, Štitari se takođe dio lanca starih naselja u kojima je u Stefaničino doba, sredinom 15. vijeka, mogao postojati ovakav objekat.

Ali, štitarska crkva je obnovljena još u 18. vijeku na temeljima starog hrama, pri čemu je znatno produžena, tako da su ostaci zidanih stubova, ukoliko ih je bilo, morali nestati.

Gabariti prvobitne crkve se jasno vide sa oltarske strane, nad apsidom. Objekat je produžen u visinu nekih pola metra, kao što je slučaj sa mnogim drugim crkvama.

Nakon što sam ovo detaljno pregledao krenuo sam nazad i u prolasku kroz selo zatekao mog prijatelja Đura Čičarevića, gdje sjedi pred kućom.

Upoznali smo se još prošle godine kada sam obilazio Sokolske krše i Sokol. - Đe si Đuro, sjećaš li me se? - A, đe si! Ajde naprijed!

Žute kao vosak

Kroz razgovor na terasi sa lijepim pogledom, pripovijedam Đuru zbog čega sam bio kod crkve, pa se dotičem i crkvišta u Donjim Pelešima.

Crkvište na brijegu u Donjim Pelešima u Dobrskoj Župi

U jednom momentu pominjem i grobnicu sa neobično dugim kostima koje su tamo nađene oko 1925. godine. Đuro na to odmah započinje priču o slučaju koji se dogodio kod štitarske crkve prije skoro četiri decenije.

Zbilo se to oko 1977/78. kada je sa bratom Lukom pravio porodičnu grobnicu sa sjeverne strane crkve, na čistini, u pravcu ka brdu. Kaže da su na dubini od oko 1,5 metara naišli na stijenu “koju treba minavat”.

Dok su je raskopavali, između dvije stijene su nabasali na grobnicu - bez ikakve ploče. Skelet se nalazio u “buhavici” - crnoj suvoj zemlji. Đuro pripovijeda da su kosti bile veoma očuvane i “žute kao vosak”.

Najintrigantniji dio tek slijedi, jer je pokojnik bio položen u pravcu sjever - jug, sa glavom okrenutom sjeveru, dok je veličina kostiju bila izuzetna.

Đuro kaže da “nijesu mjerili” dužinu skeleta, ali da mu “se čini, po procjeni, da je sigurno imao dva metra”. Uočio sam da je to izgovorio sa izvjesnim oprezom, pa sam ga upitao - bi li rekao da je pokojnik bio viši? - Bogami bih, jer takve dužine nijesam nikad vidio”, uzvratio je Đuro.

Osteološka enigma

Naizgled smo se udaljili od priče o Orašanima, ali sve je ovo u funkciji razjašnjenja stare “osteološke” enigme, koja već skoro cijeli vijek čeka na naučno objašnjenje.

Stoga ćemo se još malo pozabaviti tim pričama, pa ćemo onda nastaviti izvještaj o druženju sa Vladom Mitrovim Radovićem.

(Dvadeset peti nastavak u narednom neđeljnom broju)


Najčitanije iz sekcije Nauka