Po Kosijerskom koritu, podno Kupuljara i Debeljaka - Vijesti.me
eNigme (21.dio)

Po Kosijerskom koritu, podno Kupuljara i Debeljaka

Kada uhvatite sebe gdje smišljate izgovor za izvlačenje, to obavezno treba protumačiti kao znak za akciju

Tek smo započeli priču o rubnom dijelu Riječke nahije, u kojem se kriju još mnoge tajne. U Bokovu, Donjim i Gornjim Ulićima nijesmo pronašli odgovore na naša pitanja. Preostali su nam Kosijeri. Ovo selo mi je dugo predstavljalo enigmu, ponajviše zbog “nezgodne” putne mreže. Jer, lokalni asfaltni put koji dolazi od Bokova ne prolazi kroz to selo, već samo dotiče rub prostranog Kosijerskog Korita, nastavljajući ka Đinovićima.

Prošao sam tuda u više navrata, pomišljajući da bi trebalo da skrenem ka selu, ali to ipak nijesam učinio. Zbog “ovoga” ili “onoga”. Valjda nijesam imao kad zbog “neodložne hitnosti svjetskih poslova” (Hajdeger).

Ali, ovog puta sam se zaustavio na ulazu i upotrijebio staru taktiku. Kada uhvatite sebe gdje smišljate izgovor za izvlačenje, to obavezno treba protumačiti kao znak za akciju. Dakle, ušao sam (konačno) u Kosijere i odvezao se dva-tri kilometra do drugog kraja prostrane udoline, gdje u podnožju Debeljaka i Kupuljara leži naselje. Bio je to pravi potez.

Izvor Studenac podno debeljaka, Foto: Slobodan Čukić

Ubrzanje

Bio sam riješen da načnem i taj dio zagonetke. Saznanje, da se u nekadašnjim naseljima uz trasu starog puta proteže lanac seoskih crkava sa zidanim stubovima pred ulazom, zahtijevalo je hitne odgovore. Nijesam ni ranije gubio vrijeme, ali stvari su se sada ubrzale. Bio sam spreman da prođem svakom kozjom stazom ukoliko je to vodilo rješenju.

Kosijerske mahale

Naziv Kosijeri se ne odnosi samo na selo, već i na širu oblast Kosijerskog plemena, u koje spadaju i Đinovići, kao i Orašani sa zaseokom Selišta. Za zagonetnost Kosijera ima više razloga. Andrija Jovićević 1911. pominje da su nekada bili dio Katunske nahije (“Riječka nahija”, 12). Potvrdu za to nalazimo u turskom defteru iz 1523, u kojem se Kosijeri pominju kao selo (karye-i) u “nahiji Cetinje” sa čime se zapravo misli na oblast Katunske nahije. Pritom se navodi da imaju dva zaseoka (mahalle) “Radileviće” i Mikuliće. U prvima je bilo 26 domova, a u drugima 22. Upada u oči da se ne pominje stanovništvo glavnog sela, već se nakon naziva Kosijeri odmah prelazi na nabrajanje žitelja “mahala”.

Ovo je neobično. Kako bi uopšte mogli postojati zaseoci bez centralnog naselja? Primjera radi, u defteru iz 1523. u nahiji Grbavci se prvo navodi stanovništvo glavnog sela Grbavaca, pa tek onda zaselaka (Crnopetrići, Skupo, Ponari, Filipovići...). Na šta se naziv Kosijeri prvobitno odnosio?

Plemenskokatunske zajednice

Jedan primjer iz tog deftera nam pomaže da steknemo bolju sliku. Njeguši se 1523. takođe pominju kao selo (“karye-i”) iza čega se odmah prelazi na nabrajanje žitelja osam zaselaka “Radicevici”, “Miocinici”, “Licomilici”, “Polje”, “Zalaz”, “Mali Zalaz”, “Vrba” i “Zanjev Dol”. Očito se radilo o plemensko-katunskoj zajednici koju je činilo više naselja.

U slučaju Kosijera je problematično to što su “Radilevici”, na šta god da se odnosi taj naziv, bili prilično udaljeni od Mikulića. Jer, takav je teren u tom kraju. Najbliže kosijersko naselje je i danas od Mikulića udaljeno nekoliko kilometara i odvojeno brdima. Izvjesno je da je ““karye-i Kosijeri” 1523. označavalo plemensko-katunsku oblast. Sasvim je drugo pitanje koliko je vjerodostojan podatak o Mikulićima kao kosijerskom zaseoku.

Zagonetna promjena

O zagonetnoj prošlosti Kosijera svjedoči i bilješka Marijana Bolice u Opisu Skadarskog sandžakata. Ovaj kotorski plemić ih 1614. godine pominje kao dio “Ljubotina” pri čemu je sa nazivom “Ljubotin” (osim matične ljubotinske oblasti) obuhvaćena i Riječka nahija, kao i dio Lješanske. Bolica je na tom mjestu načinio veliku zbrku, ali nam je ipak ponudio važan podatak. Očito je da su Kosijeri u svemu tome mogli biti unijeti u “Ljubotin” samo kao dio Riječke nahije. Proizilazi da su ušli u njen sastav negdje između 1523. i 1614, kada je u njima još živjelo staro stanovništvo.

Doseljavanje

Pomen tih starinaca otvara novu zagonetku. Zapravo ovdje je neophodan podatak koji navodi Andrija Jovićević. Preci najvećeg dijela sadašnjeg kosijerskog stanovništva naselili su se na tom području sredinom 17. vijeka. Naime, Radovići, Rajkovići, Latkovići, kao i Marićevići, pamte da su se njihovi preci doselili u Đinoviće i Orašane iz Rogama oko 1660. godine (“Riječka nahija”, CID, 1999, 246). Izuzetak čini starosjedilačko bratstvo Perišići, koji su tu boravili odvajkada. Danas žive u Posajkama u Kosijerskom koritu, dok su nekada bili na drugom kraju te udoline, u Ploči, podno Debeljaka nesumnjivo je da su u dobu Stefanice Crnojevića, pored njih, ovdje živjela i druga stara (iščezla) bratstva.

Pored Perišića, izuzetak čine i Adžići, koji pamte da su, nakon što je Ivanbeg prešao na Cetinje, njihovi preci došli iz Zete u Orašane, odakle su mnogo kasnije prešli u Đinoviće (isto, 249).

Sakari i Sakurkut

Jovićević se na više mjesta dotiče starog kosijerskog stanovništva. Kaže da se “ne zna od kuda potiče ime Đinovićima”, kao i da se “govori da su Đinovići imali dio u Đinovom brdu na Cetinju bez sumnje ne današnji no stari Đinovići, od kojih je ovo ime i ostalo”. Dodaje da je “izgleda ovo bratstveno ime, i da su Đinovići bili veliko bratstvo, koje je ovdje živjelo” (“Riječka nahija”, 159).

Na drugom mjestu kaže da od tih starih žitelja potiču “Sakari u Vraci koji se još i Đinovići zovu” (isto, 166). Pa zaključuje: “Ovo potvrđuje ono naše mišljenje da se u staro doba moralo zvati današnjim imenom sela nekakvo bratstvo, po kome se i selo zvalo” (isto, 212). Jovićeviću je potpuno promakla veza između prezimena Sakar i imena starog kosijerskog selišta Sakurkut, koje se nalazi na Sokolskim kršima.

Lunji i Kosijer-kuće

U blizini Sakurkuta postoji i selište Lunjeva Rupa, koje takođe porađa brojna pitanja. Jer, u široj okolini ima više toponima sa osnovom “Lunj”, poput Lunjevog brda u Đakima. Štaviše, u Ljubotinu je postojalo staro bratstvo Lunj (množina Lunji), koje je, kako kaže Jovićević, izumrlo.

Postoji još jedan trag koji govori o starom stanovništvu Kosijera. Riječ je o crnojevićkom logotetu Nikoli Popoviću, koji na Ivanbegovim poveljama uz svoje ime dodaje i ono “Kosijer”. Što svjedoči da je u drugoj polovini 15. vijeka postojalo bratstvo ili naselje sa tim imenom.

Sa ovim je povezana jedna dilema. Naime, kada se iz pravca Đalaca (s jugoistoka) krene ka Sokolskim kršima i pređe na prostor Štitara, nailazi se na toponim Kosijer-kuće čije je porijeklo vrlo zagonetno, jer nije na prostoru Kosijera. Doduše, ovo mjesto je od Đinovića (u Kosijerima) udaljeno samo par kilometara. Na ovo mi je pažnju skrenuo Danilo Pejović iz Đalaca. Moguće je da ovaj indikativan naziv govori o starom stanovništvu, kome je pripadao i crnojevićki logotet. Ali, sasvim je izvjesno da nije povezan sa kasnijim doseljenicima. Jer kako je rečeno, kosijersko plemensko predanje kaže da su se preci sadašnjih Kosijera oko 1660. isprva doselili u Đinoviće, a potom i u Orašane. Što znači da su ta naselja tada spadala u Kosijere, kao i da je plemensko središte bilo na toj strani. Jer, da nije tako, po čemu bi se drugo ovi doseljenici prozvali?

Milo Đurković

Spuštam se lagano pored kosijerskih kuća. Sve je tiho i pusto. Nailazim na seosku crkvu, građenu u 19. vijeku. Razgledam po okolini. Ovo su početne faze istraživanja u kojima najmanje uživam. Jer, to nije uvijek onako kako planirate. Štaviše, obično ispadne potpuno drugačije. Radni je dan. Možda je trebalo da dođem za vikend, kada je više ljudi u selu, koji dolaze da obiđu porodična imanja? Sve mi ovo budi želju da krenem natrag, ali ipak nastavljam dalje, jer u blizini čujem buku. Nakon par stotina metara nailazim na grupu radnika koji na kamenoj kući postavljaju krov. Stajem i započinjem razgovor.

Ubrzo se pojavljuje i domaćin Milo Đurković. Djeluje mi poznato. S razlogom. Milo je stari ugostitelj. Radio je dugo u hotelu “Crna Gora”. Zna ga cijela Podgorica. Pozdravljamo se. Kažem mu što sam došao. Ima li ostataka kakvog selišta i crkvišta u blizini? Milo odmah shvata šta mi treba. Prekinuo sam ga usred posla, ali ipak odlazimo do seoske crkve, gdje se malo uzastranu, pored puta nalazi poveliki kameni blok koga mještani nazivaju “svetom trpezom”. Kaže mi da u selu živi stariji čovjek koji bi mi mogao pružiti mnogo više podataka.

Vlado Mitrov Radović

Ubrzo krećemo ka dijelu u kojem se na Glavici nalazi kuća Vlada Mitrova Radovića (73). Zatičemo ga zauzetog svakodnevnim poslom. Milo mu kaže ko sam i radi čega sam tu. I bi li mi pokazao što me zanima. Vlado prihvata bez razmišljanja. Cime je započelo i naše dvodnevno druženje. Milu se ne mogu dovoljno zahvaliti što me upoznao sa ovim čovjekom. Jer, Vlado je cijeli vijek proveo u Kosijerima i poznaje svaki kamen. Krasi ga i ona duboka zainteresovanost za plemensku, bratstveničku i ličnu slavu, kao i za prošlost svoje zemlje. Najvažnije je što ovakvi ljudi čine dragocjenu vezu sa autentičnim načinom života i psihologijom, koja je skoro iščezla u proteklih sedam decenija. Ovo pominjem da bih istakao značaj mnoštva podataka koje je ovaj čovjek sačuvao usmenom predajom. Pritom je najvažnije što se u tom spletu priča još uvijek čuva starodrevno pripovijedno jezgo, nekontaminirano “učenošću” i svakovrsnim ideološkim nanosima.

Prizor pred kućom Vlada Mitrova Radovića, Foto: Slobodan Čukić

Ostaci sela

Nakon što me je ostavio u sigurnim rukama, Milo nas napušta, a nas dvojica odlazimo ka sjevernom dijelu Kosijerskog korita, udaljenom oko kilometar. Tamo se u dnu Debeljaka, nalaze Crkvine. U tom dijelu su nekada živjeli Perišići, sve dok zbog pritiska Bjeličkog plemena nijesu prešli na suprotni kraj udoline, u Posajke.

Krećemo uz stranu okrajkom podzidanih terasa, načinjenih u dalekom dobu. Pitam Vlada koliko može biti rala na toj strani puta? Kaže da u tom dijelu ima oko pedeset. Sve je obraslo šibljem i teško prohodno. Na obodima terasa zatičemo tragove starog naselja velike grubo otesane blokove, obrasle mahovinom.

Prastaro guvno

Na jednoj malenoj ravnini nailazimo na nepravilne kamene blokove poređane u dva niza. Riječ je po svoj prilici o prastarom guvnu, čija se struktura još nazire, uprkos silnim vjekovima. Na ovakve ostatke sam naišao samo na nekoliko mjesta. Jedno drevno guvno još postoji na Lalinoj Glavici u Meterizima. Na još jedno sam naišao u Kornetu. Kasnija guvna od lijepo tesanih blokova, sa idealnom okruglinom, koja su čak “držala vodu”, sasvim su druga priča.

(Dvadeset drugi nastavak u narednom neđeljnom broju)