"Tako sam čuo ali nijesam kaživao nikome jer nijesam imao kome" - Vijesti.me
enigme (26. dio)

"Tako sam čuo ali nijesam kaživao nikome jer nijesam imao kome"

Kako bi neko uopšte mogao da shvati sve osobenosti stare putne trase od Karuča ka unutrašnjasti, ukoliko prethodno na samom terenu ne ispita sve detalje

Ušli smo duboko u priču o rubnom dijelu Riječke i Lješanske nahije, gdje se nedaleko od Sokolskih krša nalaze Orašani. Zaustavili smo se kod drevnog crkvišta u Prnim Dolovima, pored koga je, kako pripovijeda Vlado Mitrov Radović, prije oko šest decenija nađen skelet sa neobično dugačkim kostima.

Crepulje i “zvrz”

Napuštamo to zagonetno mjesto i krećemo dalje. Nakon stotinak metara obrćemo ka jugoistoku, trasom starog “mletačkog” puta. Taj pravac vodi ka Sokolskim ublima – ako bi nastavili još par kilometara u tom smjeru, stigli bi na početak Štitara, baš kod kuća Vujovića.

Ali, u Prnim Dolovima ima još puno stvari koje treba vidjeti. Dok razgledam kućišta iznad puta, pažnju mi privlači manja jama u stijeni, pa pitam Vlada što je to? Prilazi i skreće mi pažnju na kamen žućkaste boje koji se vidi u unutrašnjosti. Uzima parče i kaže: “E ovo ti je zvrz”. Vlado i njegova supruga Slavka su mi prethodnog dana pričali o tome, dok smo u njihovom domu sjedjeli oko ognjišta. Razgovarali smo o nekadašnjem načinu života, pa smo se u jednom trenu dotakli i crepulja.

“Znaš li kako se pravi crepulja?” “Ne.” “Pravi se od kamena koji se zove zvrz.” “Molim!?” “E, baš tako, uzme se zvrz pa se zgrije uz vatru, pa se stuče maljicem (maljem) da se usitni dobro ka' brašno. I onda se miješa sa gnjilom (ilovačom) pa se oblikuje i čeka, dokle se ufati, taman ka' cimenat. I onda se pomalo, postepeno zagrijava, da ne pukne, da bi se stvrdlo.”

(U Rječniku Matice Srpske stoji da je “zvrst” -  vrsta mekog kamena.)

Značaj stare tehnologije

Bile su ovo istinske životno-istorijske lekcije. Inače, na zapadu se velika pažnja poklanja “rekonstruktivnoj arheologiji” - što podrazumijeva razumijevanje i oponašanje izvornog načina života i tehnologije.

“Ivanova stolica” u Prnim dolovima u Orašanima

Konkretno, u ovom bi slučaju to značilo da se na izvoran način izvede postupak pravljenja crepulja, koji smo maloprije opisali. Tek kada načinite crepulju koja se može upotrijebiti, možete reći da nešto istinski znate. Sve drugo je magla. Osim toga, ko kaže da vam to jednom neće zatrebati?

Ivanova stolica

Desetak metara od jame sa zvrzom, Vlado mi pokazuje nadolje, ka rubu Prnih Dolova, gdje se nalazi “stolica” na kojoj je “Ivan  śedio kada je prolazio ovuda”.
Spuštam se niz prastare kamene skale i razgledam taj neobičan kamen, pa se brzo vraćam, jer treba još puno toga obaviti. Nastavljamo preko kamenite strane, a Vlado govori glasno. “E, jes' bogami! Tuna je śśedio Ivan Crnojević kada je jaha konja kroz Prne Dolove!”

Nakon tridesetak metara, na samom kraju te udoline ponovo se oglašava. “Postojala je priča da je na ovu tvoju desnu stranu, u oni potok bilo neko groblje. Samo sam ja toliko čuja od ovije starije ljudi da su nekakve grobnice bile.” Pitam ga je li na tom dijelu možda bilo crkve? Ima li kakvog crkvišta? “Ne, ništa. Borbe su tu u neka vremena bile.”

Razgrađeni tumul?

Malo dalje stižemo do mjesta na kome se pored puta nalazi gomila kamenja. “E, ovđe je nekakva grobnica bila”, kaže Vlado. Razgledam. U prvi mah podsjeća na razgrađeni tumul. Ali, nijesam potpuno siguran. U samoj blizini, na drugoj strani puta, proteže se velika međa. Moguće je da je kamen sa te praistorijske gomile iskorišćen za njenu gradnju?

Drugi Sokolski ubao

Nastavljamo dalje ka Sokolskim ublima. Pitam Vlada, koliko bi nam trebalo do Soko-grada? Jedno pola sata, uzvraća. Idemo, dakle, trasom prastarog puta kroz Kosijere ka Štitarima, odakle se dalje moglo ka Đalcima i Zagori, sve do Karuča. Još par stotina metara i izbijamo u dio gdje se šire lijepi proplanci. Rajsko plandište.

Sokolska idila

Ubrzo stižemo do prvog Sokolskog ubla. Idiličan prizor. Drevni bazen, prečnika 7-8 metara, ograđen je kamenim blokovima. U uglu su načinjene stepenice radi lakšeg prilaza vodi. Prilazim i opet na površini zatičem žablje parove u ljubavnoj igri. Maleni mužjaci, triput veće ženke. Ovuda rijetko ko prolazi. Naprosto, niko ih ne ometa, u njihovom malom “sokolskom” carstvu.

Dvadesetak metara dalje je drugi ubao. Po svemu sličan prvome. Dok ga razgledam, Vlado po okolnom šiblju uporno traga za “crnom kamenom pločom pod kojom počiva Ivanov sin koji se utopio u jednom od ublova, koji je poslije toga zatrpan”.

Nakon što sam dobro razgledao drugi ubao prilazim i kažem mu da se ne muči toliko. Ali Vlado tek sad počinje da razmiče šiblje, pa se priključujem. Prilazimo velikom grmu sa svih strana, ali crne ploče nema, pa nema. Konačno počinje da se nazire, a Vlado trijumfuje. Probijao se ka njoj dobrih petnaestak minuta. Pokazuje mi i maleni izvor koji izbija iz grobne ploče.

  Kamen “zv rz ” koji se koristi za pravljenje crepulja

Ovdje ne treba ispustiti iz vida jednu mogućnost. Jer, priča o utapanju “Ivanovog sina” i “zakopavanju trećeg ubla” bi se zbilja mogla odnositi na kakav tragičan događaj iz crnojevićkog doba - koji je kasnije, kao i mnogo šta drugo, pripisan Ivanbegu. Uopšte, u legendama o Ivanu Crnojeviću uvijek treba računati s tim da je riječ o Stefanici i njegovoj braći Kojčinu i Đurašinu - ili nekom još starijem crnojevićkom vladaru - Lješu ili pak, Đurađu.

Zaboravljeni grob

Napuštamo to mjesto i vraćamo se ka prvom ublu. Odlazimo do drveta koje se nalazi desetak metara dalje. Vlado mi pokazuje duguljasti kamen koji viri iz trave. “Kad je moja majka prala veš tunake, doša' je moj otac i rekao, nemoj da pereš tu, jer je tu sahranjen neki nekrst.” Razgledam to zaboravljeno obilježje. Ko li počiva na ovom tihom mjestu? Ostajemo tu još neko vrijeme, pa potpuno iscrpljeni krećemo nazad ka Orašanima. Vlado ide polagano i komentariše: “E, to je tako bilo. To sam ja čuo, ali nijesam kaživao nikome jer nijesam imao kome. Eto tako!”

Krećemo nazad preko Frašenca i Zborišta i nakon dvadesetak minuta stižemo na Kosijersku Glavicu gdje nas dočekuje zabrinuta Slavka. Vlado je podnio ogroman napor, ali je ipak dobro raspoložen. Kaže kroz smijeh da “ne bi ovo opet činio pa da će doć' ne znam ko”. Slavka mi donosi sok od šipka, koji mi istog trena vraća snagu. Sjedimo još neko vrijeme pored ognjišta i pijemo kafu. Pa se konačno rastajemo.

“Metodologija”

Prišli smo Sokolskim kršima i sa zapadne (“cetinjske”) strane i stigli do Sokolskih ublova. Da bi se stekla pravilna slika o bilo kojem kraju, mora se bukvalno zaviriti u svaki kutak. Maksim Šobajić se u svojim “Starinama u Zeti” (1892) čudio Stojanu Novakoviću zbog toga što je pokušavao da utvrdi lokaciju Porfirogenitovog Gradetaja (Gradca) tako što je tragao za “Gradcima” po geografskoj karti. Uprkos tome što je bio samouk, Šobajić je bio duboko svjestan koliko je bila zaludna ova Novakovićeva “metodologija”.

Kaže da “Novaković traži mjesta ovih gradova po sličnim imenima na kartama zemlje” zbog čega “i ne nalazi za pouzdano, ni jedno mjesto od pomenutih gradova; a to bi teško postigao i on i drugi pisac - putni ispitivač, dok se ne bi dobro upoznao sa zemljištem Zete”.

Terenski aksiom

Doduše, Šobajić i sam pravi grešku kada kaže kako “to i dolikuje rođenim Zećanima da opišu njene starine”. Jasno je da u naučno-metodološkom smislu to nije presudno. Štaviše “rođeni Zećani” su znali da čine neshvatljive propuste, i da podliježu svakakvim predrasudama. Ali, iza svega se nazire neizrečena misao. Šobajić očito nije uspio da artikuliše ono što mu je bilo na umu. Kada kaže kako je tokom istraživanja “naročito sve pregledao” i u svojoj knjizi “sve ozbiljno opisao” i to ono što je “vidio i čuo i shvatio, kao u svoje mjesto rođenja” - Šobajić zapravo ukazuje na geografske specifičnosti ovog podneblja. Njegova opaska - da bi istraživači teško šta postigli dok se ne bi dobro upoznali sa zemljištem Zete - znači zapravo da se prethodno moraju dobro prokrstariti brdski lavirinti. Kako bi neko uopšte mogao da shvati značaj starog puta od Karuča ka unutrašnjosti, ukoliko prethodno na terenu ne ispita sve detalje i uvjeri se da je taj putni pravac oduvijek bio uslovljen konfiguracijom terena. Tek kada se ovo pojmi, postaje jasno i zbog čega se u današnjim naseljima nailazi na brojne praistorijske tragove.

“Meditiranje”

Dakle, uz dobro poznavanje literature, samo uporan terenski istraživač može računati na nekakav uspjeh u razumijevanju isprepletanih slojeva prošlosti. Sve drugo je prazno naklapanje. Do kakvih je paradoksa dovodilo “kabinetsko meditiranje” možemo ilustrovati primjerom gradine Đuteze iznad Dinoše. Riječ je o važnom lokalitetu na samom rubu Podgorice, koja začudo nije bila poznat sve do prije tri decenije. Nije lako razumjeti zbog čega naša nauka nije znala za ovo antičko i srednjovjekovno naselje sve do 1982. godine, jer se cijelo vrijeme nalazilo, takoreći, pred očima.

Majdan Ućeraza poviše Orašana - “odakle je Ivan vadio mulinu”

Drumska naselja

Potraga nas je u Selištima, zaseoku Orašana, dovela do još jednog nedvosmislenog svjedočanstva iz crnojevićkog doba. Riječ je o seoskoj grobljanskoj crkvi sa zidanim, nosećim stubovima pred ulazom, građenoj u primorskom stilu. To je četvrta bogomolja tog tipa na koju smo naišli u kratkom vremenu. Što ukazuje da se uz trasu drevnog puta od Karuča ka unutrašnjosti nizalo više takvih građevina - ranije smo pomenuli crkvišta u Donjim Pelešima, Đalcima i poviše Šin Đona. Sada možemo reći da su u crnojevićkom dobu majstori s primorja zalazili do iza Sokolskih krša.

To pred nas donosi sliku crnojevićkog seoskog ambijenta na trasi starog puta - o čemu u literaturi nema ni slova. Tamo, nalazimo samo rijetka “zrna”, poput nadimka crnojevićkog logoteta Nikole Popovića Kosijera ili pak, bilješke o razgraničenju obližnjih Štitara i Mikulića u Ivanbegovo doba (prepis sačuvan u Cetinjskom ljetopisu iz 1749). Niko još nije pokušao da rasvijetli ovo pitanje tako što bi krenuo tragom starih drumskih naselja.

Važan detalj

Ali, kako da priđemo još bliže tom dobu? Ima li ičega što bi nam omogućilo da načinimo jasniju sliku? Značajan detalj nalazimo u predanju jednog kosijerskog bratstva. Naime, Adžići, koji danas žive u Đinovićima, pamte da je nakon prelaska Ivana Crnojevića na Cetinje, njihov predak došao iz Zete u Orašane “gdje je ogradio crkvu” (“Riječka nahija”, CID, 1999, 249). Tu je njegovo potomstvo dugo živjelo, ali “nastupiše rđave godine i svi se Adžići preseliše u Dalmaciju”. Odatle su pošli u Pivu, dok se jedan od njih, Vukosav, vratio i naselio u Đinovićima - negdje početkom 18. vijeka.

Proizilazi da su Adžići prethodno živjeli u Orašanima duže od dvjesta godina. Za nas je najvažniji detalj sa “ograđivanjem crkve” - koji se može dovesti u vezu sa klačnom crkvom u zaseoku Selištima - jer suvomeđna crkva u Prnim Dolovima u Orašanima potiče iz starijeg doba. Dakle, predanje Adžića sugeriše da je bogomolja u Selištima podignuta krajem crnojevićke vladavine, nakon 1481. kada je Ivanbeg prešao na Cetinje.

(Dvadeset sedmi nastavak u narednom neđeljnom broju)


Najčitanije iz sekcije Nauka