Platon (428-347 p.n.e.) je bio filozof i matematičar, jedan od najvažnijih mislilaca u istoriji Zapada. Njegov uticaj u filozofiji i filozofiji matematike teško je precijeniti. Riječima značajnog britanskog filozofa Alfreda Whiteheada (1861-1947): „Najsigurnija opšta karakterizacija evropske filozofske tradicije je da se ona sastoji od niza fusnota [dopuna] Platonu.“ U religiji, politici, literaturi i nauci Platonov uticaj je veliki i trajan. Osnivač je prvog evropskog univerziteta - Akademije. Neke od Platonovih knjiga su trajni biseri svjetske književnosti.
Platon je bio Sokratov učenik. Rekao je da je srećan što je rođen u vrijeme kad je živio Sokrat. Sokrat je odigrao veliku ulogu u formiranju Platonovih filozofskih pogleda, tako da je neophodno najprije nekoliko riječi o učitelju.
Sokrat
Sokrat je savremenik sofista, živio je u vrijeme Perikla i Peloponeskog rata. Kao i sofiste, više ga je zanimao čovjek i život ljudi nego problemi filozofije prirode. Zbog njegovog značaja i uticaja na razvoj filozofije, periodizacija se vrši u odnosu na njega, pa se filozofi prethodne epohe nazivaju predsokratovcima. Od Sokrata nijesu ostali pisani radovi, pa o njegovom filozofskom učenju znamo na osnovu onoga što su o njemu rekli drugi Grci, osobito njegovi učenici Ksenofon Atinjanin (430-355 p.n.e.) i Platon. Predanje kaže da je Ksenofon postao Sokratov učenik poslije sljedećeg dijaloga. "Znaš li gdje se prodaje riba", upitao je Sokrat. "Na tržnici", odgovorio je Ksenofon. "Znaš li gdje se stiče vrlina?" "Ne znam" kazao je Ksenofon. "Onda pođi za mnom", pozvao ga je Sokrat. Za Ksenofona, vojnog komandanta, smatra se da nije bio u stanju da vjerno prenese sve što je njegov učitelj govorio. U vezi sa tim Bertrand Russell kaže: "Izvještaj glupog čovjeka nikada nije tačan jer on nesvjesno prevodi ono što je čuo u ono kako je razumio". Stoga Platonova slika Sokrata jeste ono što utiče na ljude skoro 2500 godina. Platon ju je dao u literarnoj formi, u 34 od 36 svojih filozofskih dijaloga.
Sokrat je, nasuprot sofistima, smatrao da čovjek može da spoznaje istinu (objektivizam). Za razvoj filozofije i nauke važan je Sokratov metod detaljnog induktivnog ispitivanja hipoteza prije njihovog usvajanja. Sokrat ga je opisao frazom: "Znam da ništa ne znam." Nizom dobro smišljenih pitanja ispitivao je sagovornika dok ne bi postalo jasno da neka definicija nije (dovoljno) precizna ili neki tok misli nije dobro zasnovan. Rezultat rasprave je spoznaja da još ne znamo nešto što mislimo da znamo. Poslije ovakvih razgovora ljudi su se često osjećali poniženi kao neznalice i postojali kivni na Sokrata.
Sokrat je smatrao da su sofisti toliko etički neutralni da se to graniči sa nemoralnošću. Načela Sokratove etike su da je uvijek bolje patiti nego učiniti zlo i da su znanje i vrlina jedno. "Onaj koji zna što je pravo, pravo će i činiti." Glavni razlog što neko nije srećan je što ne zna šta je ispravno. Sposobnost razlikovanja ispravnog i pogrešnog činjenja može se naći u razumu, a ne u društvu. Tako je Sokrat od mudrosti napravio izvor sreće i moralnu kateagoriju, i doprinio formiranju mišljenja da je najmudriji čovjek istovremeno i najbolji čovjek. Sokrat je smatrao da u moralnim stvarima odgovornost pred bogovima treba zamijeniti odgovornošću pred sopstvenom savješću, jer bogovi čine mnoge stvari koje nijesu dobre za ljude (vidi Art br. 729).
U nestabilnim prilikama Peloponeskog rata usvojen je zakon o verbalnom deliktu. Vlast se nije usudila da direktno štiti sebe, već državne bogove i zabranila politizaciju omladine. Anaksagora i Protagora su bili osuđeni na smrt, ali su se spasili pristankom da napuste Atinu.
Godine 404. Atina je kapitulirala pred Spartom, koja je onda u pobijeđenoj Atini uvela oligarhijsku vlast poznatu pod nazivom trideset tirana - Atinjana lojalnih pobjedniku. Godinu dana docnije taj režim je zbačen i obnovljena demokratija, ali zakon o verbalnom deliktu nije ukinut. Sokrata koji je za sebe rekao da je obad koji ne da Atini da se olijeni, i da je on babica koja pomaže drugima da porode svoje ideje, trojica režimsko - staleških udvorica iz društvenih grupacija čiju kompetenciju je Sokrat osporavao - državnici, pjesnici, besjednici- su 399. godine p.n.e., kad mu je bilo 70 godina, optužili da "ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država, i da [svojim učenjem] "omladinu kvari". S 281 glas za i 222 glasa protiv, porota ga je proglasila krivim. Sokrat je ispio otrov umjesto da zamoli za oprost i prihvati da napusti Atinu. Razloge za takvu Sokratovu odluku Platon je opisao u dijalozima Kritija i Odbrana Sokratova, koja je, u stvari, početak duge borbe kroz istoriju za slobodu mišljenja i govora (izražavanja). U Sokratovoj dosljednosti djelimično leži i njegov veliki uticaj. Postoji velika sličnost izmežu Sokrata i Hrista. Nijedan od njih nije zapisao svoje učenje; obojica su smatrali da govore u ime nečega što je značajnije od njih samih; obojica su se mogli spasiti da su zamolili za milost, ali ubjeđenja su im bila važnija od života. Tamničar je plakao rekavši da je Sokrat bio najpravedniji i najbolji čovjek.
U više Platonovih dijaloga Sokrat govori o značaju matematike kao opšte-obrazovnom predmetu i o prirodi matematičke spoznaje (vidi niže), ali tamo iznesene stavove više pripisujemo Platonu nego Sokratu.
Obrazovanje i idealna država
Platonov sudbonosni susret sa Sokratom dogodio se 407. godine, kad je učitelj imao 53 a učenik 20 godina. Sokratova predavanja (razgovore i rasprave) slušao je osam godina. Imao je 29 godina kada je njegov učitelj odlučio da ne traži pomilovanje i popije pehar sa otrovom. Prvobitno je namjeravao da bude političar, ali suđenje Sokratu i Sokratova smrt izazvali su kod njega razočarenje u politiku. Odlučio je da se posveti filozofiji. Napustio je Atinu, možda i da bi izbjegao da ga ispituju kao odanog Sokratovog učenika, i proveo neko vrijeme na putovanjima. U Sirakuzi je posjetio Diona, brata po majci tamošnjeg tiranina Dionisija. Saglasno nekim izvorima, namjeravao je da u Sirakuzi proba da ostvari svoj projekat savršene države. Zbog toga ga je 390. p.n.e. Dionisije strpao u zatvor. Tiranin ga je oslobodio pod prijetnjom pitagorejca Arhite (Art br.733). Platon je potom kod svog spasioca učio matematiku. Godine 388. p.n.e. vratio se u Atinu. Kupio je parče zemlje izvan grada i na njemu sagradio sopstvenu školu. Kompleks se nalazio u šumici koja je nosila ime grčkog mitološkog junaka Akadema. Zato je škola dobila naziv Akademija. Od tada je u svijetu osnovano na hiljade akademija i od tada se koriste termini akademsko obrazovanje.
Akademija je bila preteča evropskih univerziteta jer su se u njoj izučavale sve tada postojeće nauke. Raspolagala je smještajem za izvjestan broj studenata. Neki studenti su u njoj boravili samo preko dana. Poslije pripremnih studija i gimnastike, u uzrastu od dvadeset godina, najbolji studenti su nastavljali formalne studije. Sokratova smrt uticala je na Platonov izbor nastavnih sadržaja. Platon se pitao kako je Atina mogla da osudi jednog od svojih najboljih građana? Kako su laži na kojima je bila zasnovana optužnica mogle biti ubjedljivije od istine? Problem obrazovanja ljudi i organizacije države postali su centralne teme Platonove filozofije.
U Republici Sokrat obrazlaže zašto kvadrivijum treba da budu obavezni predmeti (vidi niže). Kroz matematiku i dijalektiku aristokratska mladež može se osposobiti da izbjegne obmanu čula. Važno svojstvo matematike u obarazovnom procesu je i to što učvršćuje moral i budi vrlinu. Platon je omalovažavao primijenjenu matematiku (mehaniku) i astronomiju. Smatrao je da je astronomija pogodna za ilustraciju moći i ljepote matematike, ali ne i vrijedna samostalne pažnje. Zbog Platonovog omalovažavanja primijenjenih nauka, Neugebauer (1969) ljutito kaže: „Stvarno 'grčko čudo' je činjenica da je naučni metod razvijen i da je preživio uprkos široko obožavane dogmatske filozofije.“
Toliko uvažavana matematika za Platona je, ipak, samo propedeutika za filozofiju, „preludijum za ariju koju treba naučiti“. Zbog toga su u Akademiji, poslije opštih studija i druge selekcije, u uzrastu od trideset godina, najbolji studenti produžavali četvorogodišnje studije dijalektike. Platonova Akademija nadživjela je sve druge antičke škole i trajala još 900 godina nakon što je u Peloponeskom ratu (431-404 p.n.e.) Atina kompletno potučena i poslije toga počela da zaostaje. Kao pagansko ostrvo, Akademija je preživjela gotovo stoljeće i po nakon što je hrišćanstvo postalo službena religija Rimskog carstva 391. godine.
Poslije više od 900 godina postojanja, zatvorio ju je vizantijski car Justinijan 529. godine, štiteći, u vjerskom zanosu, hrišćansku dogmu od paganske slobode u Akademiji.
Uticaj Platonove Akademije je preživio, tako da je od srednjeg vijeka do današnjeg dana Akademija bila prototip za univerzitetsko obrazovanje. Muzika i gimnastika koje su se izučavale na Akademiji obuhvatale su vrlo široke intelektualne oblasti. Muzika je obuhvatala sve što spada u carstvo muza, tj. ono što bi danas nazvali kulturom. Gimnastika je bila šira od onog što se danas naziva atletika. Kultura je zauvijek ostala tradicijom univeriztetskog obrazovanja, orijentisana da od mladog čovjeka napravi plemenitog građanina. Sport je popularna aktivnost na evropskim i, pogotovu, na američkim univerzitetima. Dok je u metafizici i etici Platon smislio duboke stvari, od njegovog modela idealne države izloženog u Republici mnogi bi se danas rado branili zajedno sa tiraninom Dionisijem. Platon traži idealnu državu i idealnu vlast i razmatra sve standaardne političke ideje i teme: komunizam i socijalizam, feminizam i kontrolu rađanja, eugeniku (stvaranje zdravog podmlatka), moralni problem itd, i traži odgovor na pitanje kako postići da vlast bude kompetentna i da vrši vlast na opštu korist. U Knjizi VII Sokrat i Glaukon razgovaraju o značaju matematike u obrazovanju vladara.
Platon je podijelio građane na obični narod, vojnike i gardijane. Posljednji se biraju po unaprijed zadatim kriterijumima da bi im se povjerila politička moć. Morali su da budu sveobuhvatno obrazovani jer dobro obrazovanje porađa vrlinu i posvećenost opštem dobru kao najvišem cilju ljudske zajednice. Vjera u uticaj obrazovanja na formiranje čovjeka ide tako daleko da se preporučuje cenzura kao sredstvo da se mladi čovjek zaštiti od sadržaja koji bi mogao smanjiti čistoću njegove duše. Gardijani treba da žive u logorima u malim kućama, da imaju jednostavnu kolektivnu ishranu, da mogu posjedovati samo ono što je krajnje neophodno za život, sa zabranom zlatnih i srebrnih stvari. Prijateljima sve treba da je zajedničko, uključujući žene i djecu.
Žene treba da budu ravnopravne u svemu s muškarcima jer imaju istu prirodu. Da bi se održala socijalna ravnoteža, broj stanovnika u gradu treba da je konstantan, zbog čega treba sprovoditi kontrolu rađanja. Djecu treba oduzimati od roditelja pri rođenju i voditi računa da roditelji ne saznaju koja djeca su njihova, niti da djeca saznaju ko su njihovi roditelji. Majke treba da budu između dvadeste i četrdesete, očevi između dvadeset pete i pedeset pete. Vitalniji muškarci treba da proizvedu više djece. Deformisanu djecu i djecu invalidnih roditelja treba skloniti na nepoznato mjesto. Neplanirano rađanje djece u braku koji nije registrovan od strane države treba smatrati neligitimnom.
Smatra se da su sačuvana sva Platonova glavna djela, 36 filozofskih rasprava u obliku dijaloga i dvanaest pisama. Sokrat vodi glavnu riječ u svim dijalozima, osim u Zakonima, gdje se on ne pojavljuje, i u Parmenidu, Sofisti i Državniku, gdje ima sporednu ulogu. U razgovoru Sokrat primjenjuje Sokratov metod koji smo objasnili maloprije.
Teorija ideja
Platon je dao jedinstveni odgovor na tri filozofska problema: problem promjene, problem (Sokratove) etike, problem saznanja. Raspravljajući o problemu promjene, predsokratovci su došli do zaključka da se promjene u prirodi sastoje u raznim rearanžiranjima (spajanjima) četiri korijena (Empedokle), odnosno atoma (Demokrit), pri čemu se rearanžiranja ostvaruju po pravilima koja se ne mijenjaju protokom vremena. Sokrat je smatrao da postoje neka vječna i bezvremenska pravila o tome šta je ispravno, a šta pogrešno. Platon traži šta je to što je vječno i nepromjenljivo i u prirodi i u moralu, smatrajući da to mora biti istorodno i za prirodu i za moral. To bi moralo da objasni ono što predsokratovci nijesu - kako se najmanji djelovi ponovo sastavljaju u iste forme, i ono što Sokrat nije rekao - kako se prepoznaju bezvremena moralna pravila.
Uopštavajući idealnu prirodu matemtičkih objekata, koji su vanvrmenski i ne pripadaju realnom svijetu (vidi niže Platonova filozofija mateamtike), Platon je došao do zaključka da mora postojati jedan posebni nematerijalni svijet uzora (modela) koji se nalaze iza svega što opažamo. Te uzore nazvao je idejama; danas se koristi i termin forme po drugom značenju grčke riječi idea. Dok je sve što opažamo čulima u konstantnom procesu nestajanja ili nastajanja (vidi niže), svijet ideja je vanvremenski i nezavisan od ljudskog iskustva"; čine ga vječni i nepromjenljivi uzori po kojima je sve oblikovano. Objekti i emocije u realnom svijetu su sjenke formi i ideja u nematerijalnom svijetu. Okruglu stvar prepoznajemo na osnovu ideje o krugu, konja, čak i ako je hrom, na osnovu ideje o konju.
Znanje o idejama čovjeku je urođeno, jer je njegova duša u prednatalnom periodu boravila u svijetu ideja. Pri rođenju je nastala amnezija. U susretu sa nekim objektom realnog svijeta u čovjeku se budi potisnuto znanje o ideji čija je sjenka taj objekat, što istovremeno porađa znanje o objektu realnog svijeta. Platon pušta Teeteta da kaže: „Meni izgleda da neko ko nešto zna, opaža stvari koje zna, i koliko ja mogu za sada vidjeti, znanje nije ništa do opažanje“ (Teetet). Za materijalne stvari i za živa bića ovo objašnjenje je prihvatljivo i jasno, pa je uvođenjem svijeta ideja riješen problem promjene u realnom svijetu.
Čovjek i za samog sebe nepouzdana mjera stvari
Dok je Platonova teorija ideja prihvatljivo rješenje problema promjene, za moral i saznanje koje je u vezi sa subjektivnim doživljavanjem stvari trebalo je osporiti teorije koje ne dopuštaju egzistenciju ideja. Sofista Protagora (487-420) je smatrao: „Čovjek je mjera svih stvari; za one stvari koje jesu, mjera njihovog bića; za one koje nijesu, mjera njihovog ne– bića“ (Protagora). U drugim dijalozima Protagora razrađuje ovu misao: „Nikakvo u sebi i po sebi ne postoji“ (Kratilo), „kako mi stvari izgledaju, takve za mene jesu; kakve tebi izgledaju, takve za tebe jesu“ (Teetet).
Time je svaki pojedinac mjera svih stvari, pa ovaj Protagorin relativizam negira mogućnost da se nađu univerzalne mjere stvari i u saznanju i za moral. Negira i mogućnost da se i ono što Protagora govori uzdigne do univerzalne maksime, jer izražava samo njegovu vlastitu mjeru stvari. To znači da ne samo da nema smisla govoriti o istini po sebi, pravdi po sebi, dobru po sebi (moralni relativizam sofista) i ljepoti po sebi, već ako je pojedinac mjera svih stvari, onda riječi istina, pravda, dobro i ljepota nemaju smisla.
Platon u Teetetu dokazuje da je čovjek i za samog sebe nepouzdana mjera stvari jer su čula pomoću kojih opaža nepouzdana da bi bila izvor (bilo kakvog) znanja; Sokrat kaže da kad se dobro osjeća, onda mu vino izgleda slatko, a kad je bolestan, da je kisjelo.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
