Analiza RSE: Đukanović - otac nacije koji dijeli Crnu Goru - Vijesti.me
"MODERNI PROTOTIP MAKIJAVELIJEVOG 'VLADAOCA'"

Analiza RSE: Đukanović - otac nacije koji dijeli Crnu Goru

"Krupne figure i sa uvijek prisutnom pratnjom 'dvorjana', on takođe nastupa kao jedan od kneževa-vladika koji su vekovima vladali Crnom Gorom prije nego što je apsorbovana u Jugoslaviju nakon Prvog svjetskog rata", ističe Dimitar Bećev sa Univerziteta Sjeverna Karolina

Milo Đukanović
Milo Đukanović (Foto: Boris Pejović)

"Postoje tri velike strasti – alkohol, kocka i vlast. Od prve dijve se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok… Svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće", pisao je Meša Selimović o vlastoljublju.

Takav doživljaj vlasti je tipičan za društva kao što su balkanska, u kojima se politika ne tretira kao racionalna djelatnost u cilju ostvarivanje opšteg dobra, već mesijanski, kao sudbina, kao arena za bespoštednu borbu i ostvarivanje ličnih interesa.

Protesti u Albaniji, Srbiji i Crnoj Gori pokazuju da su građani nezadovoljni i umorni od takve politike koja se, navodno, vodi u njihovo ime i za njihovo dobro, a u stvarnosti zanemaruje njihove interese.

Naročito je karakterističan primjer Crne Gore koju potresaju afere pa građani zasićeni političarima na vlasti, ali i u opoziciji, nastoje sami da se izbore za suštinske promene.

Okidač za pomenute demonstracije je slučaj "Koverat" tačnije snimak koji je objavio biznismen Duško Knežević, nekada blizak vlastima, na kome se vidi kako bivšem gradonačelniku Podgorice Slavoljubu Stijepoviću, uoči izbora 2016. predaje kovertu sa, kako tvrdi, 97.500 eura.

Knežević je pronašao utočište u Londonu pred istragom crnogorskog tužilaštva u "aferi Atlas", u kojoj je optužen za različite pronevere.

Ovaj kontroverzni biznismen tvrdi da je finansirao vladajuću Demokratsku partiju socijalista (DPS) i Đukanovića lično milionima eura.

Opozicija i različite nevladine organizacije su godinama ukazivali na zloupotrebe, ali koje nijesu mogli dokazati. Sada po prvi put "insajder" iznosi "prljav veš" sa dvora, čega se autoritarni lideri najviše plaše.

Inače, pomenuti snimak je objavljen 11. januara, na isti dan prije 30 godina kada su Đukanović i ostali mladi komunistički kadrovi došli na vlast u takozvanoj "Antibirokratskoj revoluciji" srušivši na ulici staru komunističku garnituru. Tada je nastao slogan: "Godine počinju januarom". Tri decenije kasnije, Đukanović se suočava sa vjerovatno najvećim izazovom u svojoj vladavini - takođe sa ulice.

Đukanović, vladar sa najdužim stažom u Evropi

Crna Gora je evropski rekorder po dužini staža njenog lidera Mila Đukanovića – 30 godina na vlasti. Za nekoliko godina bi mogao da prestigne i Tita ukoliko prebrodi najnovija iskušenja. Istovremeno, Crna Gora je jedina postkomunistička zemlja u kojoj nije došlo do diskontinuiteta sa prethodnim, jednopartijskim sistemom.

Naime, Đukanovićev DPS je nasljednik Saveza komunista. Njeni sljedbenici kažu da su se suštinski promjenile okolnosti, tačnije da je uveden višepartijski sistem te da ona opstaje na vlasti zahvaljujući podršci građana. Međutim, na Balkanu je u političkoj praksi još uvek aktuelna krilatica Nikole Pašića da onaj ko organizuje izbore, taj ih i dobija. To naročito važi za Crnu Goru u kojoj opozicija nije uspjela da ugrozi vlast koja kontroliše sve poluge moći.

Zato Đukanović, kao i Aleksandar Vučić, poručuje opoziciji – pobijedite na izborima – jer znaju da nema šansi. Tako legitimišu svoju vlast u društvu formalne, izborne demokratije, ali suštinski nereformisanom, u kome se odlučuje iz jednog centra, bolje rečeno jedan čovek, kao i u komunističko vrijeme. Zbog toga se postavlja pitanje da li uopšte može doći do promjene na izborima.

Aleksandar Vučić i Milo Đukanović
Vučić i Đukanović(Foto: dijalog.net)

Đukanović je pokazivao svih ovih godina izuzetan, na Balkanu nenadmašan politički refleks, osjećaj za trenutak, odnosno sposobnost da pravovremeno reaguje i prilagodi svoju politiku, pa čak i da je dijametralno promjeni a da to ne izgleda protivrečno, nego kao prirodni sled poteza, predstavljajući ih kao državnički dalekovide u interesu Crne Gore. Time je sticao ogromnu podršku birača i cementirao svoju vlast.

Vešto je kormilario između veoma oštrih balkanskih političkih hridi i nakon svakog zaokreta izlazio je jači. Sve mu je išlo u prilog, ili bolje rečeno sam je stvarao prilike. Najprije podrškom, a poslije distanciranjem od Miloševića; balansiranjem 1990-ih između unitarista i pristalica secesije Crne Gore; kada je 1992. optuživao Liberalni savez sa separatizam i 14 godina kasnije preuzeo od njih barjak obnove crnogorske državnosti; otvaranjem Crne Gore za ruske investicije a poslije postao glavna brana uticaju Moskve u zemlji.

Iako nasljednica Saveza komunista, Đukanović je uspio da njegov DPS deluje modernije od političkih protivnika, prije svega prosrpske opozicije.

Neprikosnovena moć u zemlji mu je garantovala da ga međunarodni partneri, prije svega zapadni, tretiraju kao nezaobilazni faktor ne samo u Crnoj Gori već i u regiji. Istovremeno, ta percepcija međunarodne zajednice Đukanovića kao nezaobilaznog faktora stabilnosti, pomagala mu je da dodatno učvrsti vlast u zemlji.

Nijesu mu naškodile ni istrage italijanskih tužilaca za šverc cigareta, niti mnoge druge optužbe o sumnjivim poslovima, dok je u susednoj Hrvatskoj premijer Ivo Sanader završio u zatvoru zbog raznih malverzacija. Uzalud se tih godina govorilo da će se "sanaderizacija" ubrzo proširiti i na Crnu Goru.

Vidio je leđa mnogima koji su željeli da ga politički uklone, prije svega Slobodanu Miloševiću, zatim nekadašnjem saborcu Momiru Bulatoviću. Još jedan saveznik sa početka karijere Svetozar Marović, potražio je utočište u Beogradu nakon presude za finansijske malverzacije.

Đukanović i Marović
Đukanović i Marović(Foto: Savo Prelević)

"Đukanović je bio vještiji i manje ideološki obojen od većine političara u regionu, što mu dozvoljava da preoblikuje svoju agendu i politiku u skladu sa preovladavajućim trendom", kazao je za RSE Florijan Biber (Florian Bieber), stručnjak za Balkan sa Univerziteta u Grazu.

Kritičari tvrde da je političar bez ideologije, odnosno da mu je jedina ideologija – vlast. Odnosno, da je moderni prototip Makijavelijevog "Vladaoca".

"Krupne figure i sa uvijek prisutnom pratnjom 'dvorjana', on takođe nastupa kao jedan od kneževa-vladika koji su vekovima vladali Crnom Gorom prije nego što je apsorbovana u Jugoslaviju nakon Prvog svjetskog rata", ističe Dimitar Bećev sa Univerziteta Sjeverna Karolina.

"Crna Gora inače voli gospodare i takav nam je mentalitetski sklop", kazao je za RSE Blagota Mitrić, penzionisani profesor prava.

Međutim, koliko god ga doživljavaju kao oca nacije, naročito nakon obnove crnogorske državnosti 2006, toliko i dijeli zemlju, jer je dosta i onih koji ga kritikuju. Nema ravnodušnih prema njemu tako da nije kohezivni faktor crnogorskog društva.

'Mladi, pametni, lijepi, u džemperima'

Đukanović i njegovi tadašnji saborci Momir Bulatović, Svetozar Marović i ostali "mladi lavovi", kako su iz zvali, došli su na vlast na talasu nezadovoljstva građana tadašnjom učmalom komunističkom strukturom.

Deset godina kasnije, u intervjuu ovom autoru, u serijalu "Raspad Jugoslavije", Đukanović je kazao da te, 1989. godine, da nije pretpostavljao da manipulacija narodom može poprimiti takve razmjere, već da je sa simpatijama gledao na pokušaje da se na bilo koji način unese neka novina u tadašnji okoštali sistem.

"U tom trenutku se pojavljuje gospodin Milošević koji se razlikuje od ostalih u političkom životu Jugoslavije, ako ni po čemu drugom, a ono po potpuno novoj retorici. To je nešto što je tada plijenilo simpatije velikog broja ljudi, bez obzira što bi danas svi željeli da se na neki način odreknu suodgovornosti za tadašnju podršku takvom Miloševićevom naporu. Ja to, naravno, ne želim da činim. Moram da sasvim otvoreno kažem da je Milošević tada bio čovjek koji je obećavao tu očekivanu novost na jugoslovenskoj sceni, odnosno dugo očekivane reforme", kazao je Đukanović za RSE u jesen 1999.

Tu podršku tadašnjem neprikosnovenom srpskom lideru Đukanović je iskazao mnogo eksplicitnije u intervjuu "Ilustrovanoj politici" na početku 1990-ih.

"Slobodan Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenutcima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije."

U svakom slučaju, Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović, koje su zvali i "trijumvirat", unose novi duh u politiku, uključujući mnogo neposredniji kontakt sa građanima. Zvali su ih "mladi, lijepi i pametni", a uglavnom su nosili džempere. I oblačenje je trebalo da naglasi tu novinu naspram uštogljenih starih komunističkih političara u odjelima, ali i njihovu skromnost.

Momir Bulatović , Milo Đukanović , Svetozar Marović
Momir Bulatović , Milo Đukanović , Svetozar Marović(Foto: Reuters)

Međuim, i oni ubrzo zamenjuju džempere mnogo skupljim odijelima nego što su oblačili njihovi prethodnici. U svakom slučaju, nova garnitura uživa veliku popularnost pa se na skupovima građana često koristila krilatica "Niko ne smije da nam dira Sveta, Mila i Momira".

Druga varijanta ove krilatice ukazivala je na tijesno savezništvo sa Miloševićevom politikom: "Niko ne smije da nam dira Slobu, Mila i Momira".

Rat za mir

Ubrzo se Jugoslavija raspada u krvavom ratu. Kada je riječ o Crnoj Gori, učešće njenih rezervista na dubrovačkom ratištu ostaće tamna mrlja.

Milo Đukanović, koji je sa 29 godina postao najmlađi premijer u Evropi, u pomenutom intervjuu RSE iz 1999. kazao je da bi bilo neozbiljno ne osjećati ličnu odgovornost za ta tragična zbivanja.

"Ja se nipošto ne mogu odreći dijela odgovornosti za ono do čega je ta politika dovela. Međutim, mislim da je zarad, da kažem, dnevno-političkih potreba i interpretacija povodom dubrovačke, veoma ružne i neprijatne epizode, Crna Gora stavljena u mnogo nepovoljniji kontekst u odnosu na ono što se stvarno dešavalo. Veoma se često i danas u međunarodnoj javnosti govori o crnogorskoj vojsci koja je počinila zulume na dubrovačkom ratištu. Treba znati da Crna Gora nije imala svoju vojsku i nije učestvovala sa nekim svojim posebnim interesima ni na tom, niti na bilo kom drugom ratištu", rekao je Đukanović.

Međutim, u novinskim arhivama ostale su zabilježene njegove veoma zapaljive izjave sa početka rata.

Naime, kako navodi profesor Srđa Pavlović, zvaničnici u Podgorici su naglašavali kako Crnoj Gori prijeti opasnost od invazije iz Hrvatske, i da podsjete da će se braniti svim raspoloživim sredstvima. Đukanović je tada izjavio da je "zbog hrvatske šahovnice zamrznuo šah".

Profesor Pavlović navodi da uprkos retorici političkog rukovodstva o tome da Crna Gora nije u ratu sa Hrvatskom, "samo jedan dan nakon što je artiljerija JNA ispalila prve salve na konavoska sela, crnogorsko Ministarstvo unutrašnjih poslova izdalo je tajno naređenje za mobilizaciju jedinice specijalne policije, čiji je zadatak bio da obavlja borbena dejstva u ratnom sukobu na crnogorsko-hrvatskoj granici".

To je očito bilo u sklopu politike "rat za mir", kako ju je tada opisao Svetozar Marović. Đukanović se tokom susreta sa predsjednikom Hrvatske Stipom Mesićem u Cavtatu 2000. godine izrazio žaljenje zbog zbivanja na dubrovačkom ratištu.

Deceniju i po kasnije nakon pomenute "epizode", tačnije 2007. Maroviću i Đukanoviću su dodijeljena priznanja za mir i humanizam od Internacionalne lige humanista.

Prvi sukobi sa Miloševićem

U prvoj polovini 1990-ih nije bilo vidljivijih, disonantnih tonova između Miloševića i crnogorskog rukovodstva, mada je tu i tamo bilo nesuglasica, kao što je "Žabljački ustav" kojim je stvorena "krnja", Savezna Republika Jugoslavija, koju su činile Srbija i Crna Gora

Đukanović je čekao pravi trenutak i po prvi put javno kritikovao Miloševića 1997. godine, nakon tromjesečnih masovnih protesta u Srbiji zbog izborne krađe. Nazvao je srpskog lidera "čovjekom sa zastarelom političkom filozofijom koji je okružen korumpiranim pomoćnicima".

Đukanović je vjerovatno procenjivao da je Miloševićeva politička pozicija oslabljena protestima građana. Takođe, osjećao je potrebu da se zaštiti od napada Miloševićeve supruge Mire Marković koja je željela da osniva podružnice svoje Jugoslovenske ljevice i u Crnoj Gori.

Istovremeno, u tadašnjim medijskim arhivima je zabilježena i nezvanična verzija da je Mira Marković željela da zaštiti interese svog sina Marka u švercu cigaretama, u kojem je, navodno, i Đukanović imao udjela.

Na njegovo distanciranje od Miloševića vjerovatno je uticao i Zapad koji je tražio saveznike na Balkanu u cilju slabljenja pozicije još uvek najjačeg lidera u regiji.

Milo Đukanović, Momir Bulatović i Slobodan Milošević
Đukanović, Bulatović i Milošević(Foto: Reuters)

Nakon razlaza sa Momirom Bulatovićem i pobjede na predsjedničkim izborima, Đukanović od 1998. prekida odnose sa saveznim institucijama u Beogradu kao reakcija na ignorisanje većinske volje crnogorskih građana, odnosno Miloševićeve odluke da za jugoslovenskog premijera postavi Momira Bulatovića, iako je njegova partija izgubila na izborima u Crnoj Gori.

Uspio je da sačuva mir uprkos provokacijama Sedmog bataljona Vojske Jugoslavije čije je djelovanje u Crnoj Gori bilo provokativno.

Međutim, Đukanović se ne odlučuje na radikalni raskid sa Srbijom jer uviđa da bi to bilo prerizično, ali nastoji da suštinski ojača crnogorsku državnost. Bojkotuje savezne izbore 2000. na kojima je Milošević zbačen. Pruža utočište liderima srpske opozicije u Crnoj Gori, pomaže ih logistički ali odbija njihov poziv da se udruže protiv Miloševića.

Čak ni američka državna sekretarka Medlin Olbrajt nije uspjela da ga ubijedi da ne bojkotuje pomenute izbore.

Njegova odluka da 2002. prihvati Beogradski sporazum o stvaranju državne zajednice sa Srbijom, razočarala je mnoge njegove pristalice jer su smatrali da je konačno došao trenutak da Crna Gora obnovi svoju nezavisnost. Međutim, Đukanović je očito procijenio da još nije vrijeme jer je bio izložen žestokom pritisku Evropske unije da prihvati to rješenje, smatrajući da nakon pada Miloševića nema razloga za razlaz Srbije i Crne Gore.

Inače, nakon prisustva sahrani premijera Srbije Zorana Đinđića 2003, nije bio deset godina u Beogradu, iako je predsjednik Srbije Boris Tadić dan nakon referenduma o nezavisnosti došao u Podgorici da čestita crnogorskim zvaničnicima. Razlog je zategnuti odnosi sa srpskim premijerom Vojislavom Koštunicom, koji je opstruirao referendum, i kasnije nezadovoljstvo Beograda nakon što je Crna Gora priznala nezavisno Kosovo.

Došao je u prijestonicu Srbije tek 2013, gde je na vlast godinu dara ranije došao Aleksandar Vučić sa kojim je uspostavio mnogo bliskije odnose nego prethodno sa Demokratskom opozicijom Srbije (DOS).

Ruske veze

U pripremama za referendum računao je prije svega na podršku Zapada, ali mu je pomagala i Rusija. Naime, Vlada Crne Gore je godinu dana prije referenduma 2006. prodala Kombinat aluminijuma u Podgorici (KAP) ruskom oligarhu Olegu Deripaski.

Američki magazin „Tajm“ (Time) je pisao krajem 2018. da je Deripaska odlučio da podrži put Crne Gore ka nezavisnosti, uključujući i ubeđivanje svijeta da je prizna kao suverenu državu.

„Da bi to ostvario, Deripaska je ponudio pomoć nekolicine svojih savjetnika uključujući Manaforta (Pol – šef kampanje Donalda Trampa, optužen u istrazi o navodnoj umešanosti u američke predsedničke izbore 2016, kao i za pranje novca). 'Oni su bili dobar tim', rekao je visoki crnogorski zvaničnik uključen u glasanje. 'Oni su nam pomogli da dobijemo podršku koja nam je bila potrebna od naših međunarodnih partnera', iz Rusije i Zapada, kazao je ovaj zvaničnik za 'Tajm' pod uslovom da ostane anoniman,“ navodi američki list.

Oleg Deripaska
Deripaska(Foto: Reuters)

Nakon referenduma stižu i ostali ruski investitori.

"Crna Gora je prije nekoliko godina bilo prilično otvorena za ruske investicije. Dosta Rusa je uspostavilo poslovne kontakte i razvilo biznise u Crnoj Gori, kupilo zemlju. Dakle, gospodin Đukanović je to želio. Stoga je čudno da se on sada žali zbog ruskog uplitanja budući da je to dugogodišnji trend", kazao je 2015. godine za RSE bivši međunarodni izaslanik u BiH Volfgang Petrič.

Kada je riječ o KAP-u, građani Crne Gore su svojim novcem plaćali dio računa za električnu struju koju je trošilo ovo preduzeće, čiji je većinski vlasnik Deripaska, uz velikodušnu Vladinu podršku, to koristio samo da uveća svoje bogatstvo.

Nakon toga je, opet zahvaljujući Vladi, dobio mogućnost da od banaka pozajmi oko 130 miliona eura, koje nije vratio ne snoseći bilo kakve posljedice.

U međuvremenu, banke su aktivirale garancije Vlade Crne Gore pa su građani primorani da otplate kredit koji sa kamatama iznosi oko 170 miliona eura. KAP je prototip kako su sklapani mnogi poslovni aranžmani koje je kritikovala ne samo opozicija, već su izazivali i sumnju međunarodnih institucija.

U međuvremenu, KAP je dobio novog vlasnika, a spor sa Deripaskom, tajkunom bliskom Kremlju, poklopio se sa zahlađenjem odnosa Moskve i Podgorice kako se Crna Gora približavala i napokon ušla u NATO 2017. godine.

Povlačenje i vraćanje

Đukanović se tri puta povlačio sa državnih funkcija, ali i vraćao. Prvi put je to učinio 2006, što je bio dobar tajming jer je Crna Gora obnovila svoju državnost i to mu je garantovalo trajno mjesto u nacionalnoj istoriji. Svoju odluku je obrazložio umorom od bavljenja visokom politikom.

Međutim, zadržao je lidersku poziciju u partiji, koja je, zapravo, ključna u državi, jer "gdje je Milo, tu je i moć". U međuvremenu, posvetio se biznisu. Međutim, vraća se 2008. jer se njegov nasljednik na premijerskoj funkciji Željko Šturanović razbolio i potom preminuo.

Drugi put je otišao 2010. Tajming je opet dobro odabran jer je Crna Gora dobila status kandidata za članstvo u EU. Nasljeđuje ga mladi Igor Lukšić, ali se Đukanović opet vraća 2012. Po treći put se povlači 2016. nakon parlamentarnih izbora i slučaja "državni udar", odnosno navodnog pokušaja Rusije da ga zbaci, a koji i dalje potresa Crnu Goru.

Međutim, ponovo se vraća 2018. na predsjedničku funkciju.

Nema sumnje da je na sva tri Đukanovićeva povlačenja uticao Zapad.

Naime, koliko kod je ranije računao na njegovu neprikosnovenu političku ulogu u zemlji u prelomnim trenucima, kao što je ranije distanciranje od Miloševića, zatim priznanje Kosova, a kasnije ulazak u NATO kako bi se umanjio uticaj Rusije u Crnoj Gori, istovremeno u SAD i EU uviđaju da je takva Đukanovićeva politička moć, koja često nadilazi i zaobilazi institucije, prepreka demokratskom razvoju Crne Gore.

Zarobljenik sistema koji je stvorio

I sam Đukanović, koji očito ima odličan osjećaj za tajming, vjerovatno je procenjivao da mu je vrijeme da se povuče i da ostane zabilježen u istoriji Crne Gore kao ličnost sa velikim zaslugama, kao najuspješniji lider još od vremena Njegoša.

Međutim, kako ističe Florijan Biber, Đukanović je upao u zamku sistema koji je stvorio. U tom sistemu je postao najmoćniji političar i stekao imetak, koji kritičari procjenjuju na stotine miliona eura.

O njegovim sumnjivim poslovima, kao i njegove porodice: sina, brata, sestre, piše ne samo domaća već i strana štampa. Tako se navodi da je Đukanović, dok je bio premijer potpisao koncesiju za izgradnju mini hidroelektrane BB Hidro, kojom će upravljati njegov sin Blažo. Inače, minihidroelektrane subvencioniraju crnogorski građani preko računa za struju.

Posljednjih dana javnost je zaokupljena pitanjem ko je stvarni vlasnik vile u naselju Gorica veličine 2,000 kvadratnih metara. Đukanović negira tvrdnje Duška Kneževića da ovaj objekat njemu pripada.

"Sve što je tačno oko kuće je, da je vlasnik tog objekta razgovarao sa mnom da mi to ponudi, ali sam ja rekao da me to ne zanima u tom trenutku, ali da ipak ne isključujem mogućnost da je nekad kupim", rekao je Đukanović.

Ne ulazeći u detalje, pitanje je odakle mu novac za eventualnu kupovinu ove kuće, čija se vrijednost procjenjuje na deset miliona eura.

On je na to odgovorio na nedavnoj konferenciji za novinare.

"U nekoliko sam navrata napuštao državnu politiku i bavio se biznisom...u tim biznisima sam stekao određeni kapital. A ja ću vas podsjetiti da sam obavijestio javnost da sam na stečeni kapital platio porez i sve učinio besprekorno legalnim", naglasio je Đukanović.

Međutim, u vrijeme dok se bavio biznisom, bio je šef vladajućeg DPS, što je politički najmoćnija pozicija u državi, pa kritičari ukazuju na konflikt interesa.

Dakle, kako ističe Daliborka Uljarević, Đukanović je čovjek koji je svu svoju profesionalnu karijeru gradio u politici, a iz nje se veoma teško trajno izlazi.

Zapravo, on je zarobljenik sistema koji je sam stvorio. Ne može u potpunosti da se povuče, jer bi time ugrozio poziciju svoje partije, čija snaga i popularnost u velikoj mjeri zavise od njega. Ne može ni da demontira taj sistem, jer bi to vodilo njegovom odlasku sa vlasti.

Naravno, u igri su i interesi njemu bliskih krugova koji su se obogatili u tranziciji, koja nigde u postkomunističkom svetu nije bila baš čista. Na kraju krajeva, ima u vidu i interese svoje porodice kao i sopstveni. Naime, u slučaju potpunog povlačenja, bio bi izložen napadima ne samo opozicije već i moguće je pravosuđa.

Tako, paradoksalno, sistem koji je Đukanović stvarao, može da se okrene protiv njega, da se njegove političke pobjede pretvore u poraze.

I poslije Mila – Milo

Građanski protesti su veliko iskušenje za vlast, jer im ne može prilepiti etikete, kao što je da iza njih stoje "velikosrpski krugovi", jer je među organizatorima dosta Bošnjaka i Albanaca.

Crnogorski zvaničnici tvrde da su ova i druge afere izmišljene sa ciljem da se destabilizuje Crna Gora i vaninstitucionalno smijeni vlast na osnovu socijalnog bunta.

Demonstranti su dali rok do 15. marta da se ispune njihovi zahtjevi, između ostalog da predsjednik Đukanović i premijer Duško Marković daju ostavke. To je malo verovatna opcija, tako da će građani, kako su najavili, nastaviti proteste.

Duško Marković, Milo Đukanović
Marković i Đukanović(Foto: Boris Pejović)

Pitanje je ko će u tom političkom "nadvlačenju konopa" nadjačati, da li će se protesti vremenom osuti, kao što se i ranije dešavalo, ili će vlast biti prinuđena na neke ustupke koje bi otvorile prostor za procesuiranje optuženih u aferama i u, konačnici, suštinske reforme crnogorskog društva.

Iz EU za sada nema reakcija na zbivanja u Crnoj Gori osim da pomno prate situaciju. Jedino se oglasio bivši britanski ambasador u Jugoslaviji Ajvor Roberts ocjenom da Milo Đukanović "uprkos svim svojim postignućima, pripada prošlosti" i da je došlo vrijeme da evropski vladar sa najdužim stažom ode.

"Ukoliko Crna Gora želi da dobije puno članstvo u Evropskoj uniji, potreban joj je drugačiji tip lidera i drugačija politička kultura", navodi Roberts.

Prethodno je, sredinom prošle godine, Đukanović povodom zabrinutosti evropskog komesara Johanesa Hana zbog političke kontrole medija i nevladinog sektora u Crnoj Gori, reagovao izjavom da je želja njegove zemlje da usvoji evropske standarde i postane deo EU ali da će, ukoliko Evropa uspori ili zaustavi proces proširenja, Crna Gora biti spremna i za tu soluciju jer, kako ističe Đukanović, "Crna Gora nije iz nužde opredijeljena da bude dio EU".

"Znam da na Balkanu svi imamo i svi živimo taj sindrom inferiorne, provincijalne zavisnosti u odnosu na neke pretpostavljene međunarodne autoritete. Ja ne živim taj svijet", dodao je Đukanović.

Đukanović, dakle, optužuje EU da nije spremna da ispuni svoj dio obećanja, čime skreće pažnju sa činjenice da Crna Gora ne ispunjava svoje obaveze na evropskom putu, prije svega u vladavini prava.

Više ubistava je godinama nerasvetljeno a napadi na novinare ne prestaju, uključujući i fizičke. Zbog toga Crnoj Gori konstantno pada rejting na svim listama međunarodnih organizacija o političkim i medijskim slobodama.

Više je indicija da njegovi odnosi sa Zapadom nisu tako harmonični kao nekada jer mu je, kako se nezvanično saznaje, sugerisano da se ne kandiduje ponovo za šefa države, što je on ipak učinio.

Bilo je simptomatično da se potpredsjednik SAD Majk Pens tokom posjete Crnoj Gori u avgustu 2017. godine – u cilju iskazivanja podrške novoj članici NATO – nije sreo sa Đukanovićem.

Doduše, on tada nije bio na državnoj funkciji već lider DPS, ali u Vašingtonu veoma dobro znaju gdje se nalazi moć u Crnoj Gori, tim prije što je Đukanović odigrao ključnu ulogu u ulasku zemlje u Sjevernoatlantsku alijansu. Očito su mu SAD ovim gestom poslale poruku.

Takođe, iako je prisustvovao Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti u februaru ove godine, nema medijskih izvještaja da je govorio na nekom panelu, za razliku od većine ostalih balkanski lidera.

Dakle, političke napetosti će sigurno potrajati. Za mnoge je enigma pozicija premijera Duška Markovića koji uzdržano reaguje. Nameće se pitanje kako će se postaviti ovaj nekada dugogodišnji šef bezbjednosti koji sigurno ima dobru procjenu situacije i adute.

Kako ističe književnik Andrej Nikolaidis, "Crna Gora stoji zaglavljena između nasušne potrebe za smjenom vlasti i provjetravanjem političkog sistema, te nemogućnosti crnogorskog društva da iznjedri nepokolebljivu, nedvosmislenu demokratsku i proevropsku alternativu koja je dovoljno snažna da promjenu sprovede".

Međutim, u tome i jeste problem što se u ovakvim društvima teško rađaju istinske alternative. I kada nosioci takve vlasti odu sa scene, često ostaje politička pustoš, sa krhkim institucijama i nerazvijenom političkim kulturom pa su ta društva osuđena na duga lutanja nakon kojih se nerijetko vraćaju na vlast stare opcije. Primer za to je nakon pada Miloševića, vladavine Demokratske opozicije Srbije (DOS) i povratka na vlast aktera koji su iznikli ispod njegovog šinjela.

Milo Đukanović
Milo Đukanović(Foto: Luka Zeković)

U slučaju Crne Gore nije ključno pitanje ko će biti na vlasti već kako omogućiti suštinske reforme.

Demokratija je kao "protočni bojler" koji omogućava cirkulaciju vode, odnosno različitih ideja i smjenjivost vlasti.

Na žalost, većina društava na Balkanu danas liče na "ustajalu baru", koja blokira rađanje istinskih alternativa.

Tekst je prenio i Glas Amerike, koji takođe finansira američka vlada.


Vidi sve komentare