Četvrt vijeka vožnje po autoputu DPS-a - Vijesti.me
JUBILEJ BEZ SLAVLJA

Četvrt vijeka vožnje po autoputu DPS-a

Na današnji dan, prije 25 godina na veliku političku pozornicu stupili tada “mladi, lijepi i pametni”, nakon što je u suton dana komunističko rukovodstvo podnijelo ostavku

Prije četvrt vijeka, na današnji dan, u Crnoj Gori poslednji put je promijenjena vlast, a na čelo države sa ulice je došla, uz podršku režima Slobodana Miloševića, garnitura mladih komunista od kojih je dio njih, kameleonski se prilagođavajući uslovima u okruženju i međunarodnoj zajednici, i danas na vlasti ili sa snažnim uticajem na nju.

Dok je na ruševinama komunističkog režima u zemljama s one strane “gvozdene zavjese” vremenom dolazilo do demokratizacije koja je krunisana 2004. ulaskom većine država bivšeg Varšavskog pakta u EU, Balkan se gušio u ratovima, sankcijama, švercu, uništavanju moralnih i kulturnih vrijednosti.

Kako je vrijeme odmicalo, političke elite država bivše Jugoslavije iz godine pada Berlinskog, uglavnom, su politički penzionisane.

Demonstracije ispred Skupštine

Samo su vođe AB revolucije u Crnoj Gori iskoristile šansu da na armaturi komunizma obnove monolitni sistem u kojem je partijska knjižica često bitnija od ustava ili profesionalnih referenci, ekonomija se i sada može zvati planskom u smislu da se po planu vrha vlasti unaprijed dijele poslovi, birokratski aparat je glomazan i neefikasan, i dalje postoje državni neprijatelji...

  • Demokratija bez šansi

Predsjednik izvršnog odbora Pravedne Crne Gore Rade Bojović smatra da, s obzirom na smisao AB revolucije, krajem 80-ih demokratija u Crnoj Gori nije imala nikakvu šansu.

Bojović podsjeća da je u vrijeme “događanja naroda”, kada je on imao 27 godina, na ulicama Podgorice i Nikšića, beogradska velikodržavna politika bila u punom zamahu, a projugoslovenski orijentisano crnogorsko rukovodstvo “bilo prepreka velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića”.

Zbog toga je, tvrdi on, pod okriljem narodnog bunta organizovan i sproveden državni puč.

"Cilj je bio osvojiti vlast na ulici, napraviti od Crne Gore vazalnu prosrpsku provinciju i dovesti poslušne političare, čime je ostvaren bitan dio strateškog beogradskog plana u predvečerje varvarskog raspada Jugoslavije. Zato je i nevažno što su pojedine populističke vođe imale različite političke ideje i namjere. U novoj vlasti mogli su se situirati samo oni koji su bili proizvod srpskih političkih i obavještajnih krugova, kao i oni koji su se u hodu priklanjali tuđem nacionalizmu. A takvi su tada bili oktroisani promiloševićevski kadrovi poput Bulatovića, Kostića, Đukanovića i Marovića", smatra Bojović.

  • Posljednji čin

Treći čin crnogorske ulične drame i ulazak u Miloševićev zagrljaj okončan je u predvečerje 11. oktobra, kada je kompletno državno i partijsko rukovodstvo podnijelo ostavke i dozvolilo mlađim kadrovima da preuzimu partijske i državničke funkcije.

Iako su u tri navrata pokušavali da donesu promjene sa ulice tvrdnjama da žele reforme i rješavanje krize, na prvoj sjednici nakon smjene partijskog i državnog rukovodstva Milo Đukanović, tadašnji predstavnik Saveza socijalističke omladine, smijenjenim kolegama je objasnio suštinu uličnih protesta poručujući da su bili u pravu oni koji su tvrdili da je u pitanju borba za vlast.

Đukanović i Bulatović sa Miloševićem 1988., Foto: Reuters

“To i jeste bila borba za vlast kojom je trebalo oduzeti vlast od birokratizovanog rukovodstva i vratiti je onome kome ona po Ustavu pripada: radničkoj klasi i narodu”, poručio je tada Đukanović.

Borba za smjenu vlasti u Crnoj Gori počela je pola godine ranije, kada su na velikom avgustovskom skupu u centru Podgorice radnici državnih kolektiva i građani tražili riješavanje krize na Kosovu i ukidanje autonomija.

Priliku za novo okupljanje radnici „Radoja Dakića“, „Titeksa“ i „Kombinata aluminijuma Titograd“ iskoristili su već u oktobru kada su pred Skupštinom negodovali zbog talasa poskupljenja osnovnih životnih namirnica i struje, koja je te godine poskupjela za 49 odsto.

Iako su demonstranti tada tražili povećanje plata i obaranje vlade zbog ekonomske krize, na platou ispred skupštine čuli su se i zahtjevi za smjene rukovodstva Saveza komunista Crne Gore i najviših republičkih čelnika.

Iako je u isto vrijeme sa ulice u Vojvodini srušeno pokrajinsko rukovodstvo, ostavke su izostale u Crnoj Gori dok su demonstracije razbijene intervencijom policije i akcijom specijalaca na Žutoj gredi, koji su na putu ka Nikšičću suzavcima pod Trebjesu vratili kolonu radnika Željezare.

Vođe AB revolucije

U zatišju koje je uslijedilo nakon toga, smjenjena je vlada, ali su mladi komunistički kadrovi sve otvorenije počeli da kritikuju starije kolege. Tako je na jednom partijskom skupu Ljubiša Stanković kazao da su demonstracije bile opravdane, dok je Milo Đukanović otvoreno poručio da se sa postojećim rukovodstvom “naprijed ne može, a nazad hoće”.

  • Milo u sjenci Aca

Da se sprema smjena generacija u politici nije krio ni Aco Đukanović, tada mnogo angažovaniji od svog starijeg brata, koji je, kao predstavnik Univerzitetske konferencije, objašnjavao da mlada generacija želi da sa margina uđe u aktivni društveni život i siđe sa tribina životnog stadiona na teren.

Aktivni učesnici AB revolucije tvrde da Milo nikada ne bi posato premijer da je Aco želio da se, umjesto biznisom, bavi politikom.

Milo Đukanović je bio u sjenci brata Aca

Silazak na politički teren uslijedio je 10. januara, kada su radnici ponovo krenuli iz fabričkog kruga “Radoja Dakića” kličući Titu, Jugoslaviji i Miloševiću, da bi im se pred zgradom Rektorata pridužilo hiljadu studenata.

Masa se ponovo utaborila ispred zgrade Skupštine, postavila ozvučenje, tražeći ostavke najviših funkcionera. Dok su se za mikrofonom smjenjivali govornici, demonstrantima su se pridruživale kolege iz ostalih državnih kolektiva, često predvođenje direktorima.

Prema kasnijim svjedočenjima smijenjenih policijskih čelnika, Državna bezbjednost sve vrijeme je pratila organizatore skupa a republički SUP upozoravao da će radnici izaći na ulice i tražiti ostavke, i da će među njima biti naoružanih.

Dvije nedjelje kasnije to je u Skupštini SFRJ potvrdio i tadašnji šef Državne bezbjednosti Vladimir Keković, navodeći da je tokom demonstracija “eskalirala djelatnost sa pozicija srpskog nacionalizma i nosilaca građanske desnice koji su pozivali radnike na ulicu, koristeći narodno nezadovoljstvo”.

  • Ko su bile vođe

Kada je bilo jasno da policija neće intervenisati, formiran je Odbor za vođenje mitinga, u kojem su radnike predstavljali Predrag Bulatović, Svetozar Vukčević, Radisav Bošković, Ismet Hadžijusufović i Predrag Lakić, dok su Savez socijalističke omladine zastupali Ljubiša Stanković, Ivan Brajović, Srđan Darmanović, a Univerzitet Milica Pejanović Đurišić, Aco Đukanović i Momir Bulatović.

Tokom čitavog dana pred parlamentom su se smjenjivali govornici braneći komunističke ideje i poručujući da Crnogorci nijesu odabrali Miloševića “kao čovjeka kojega treba voljeti što je Srbin, već što treba da na Kosovu spriječi genocid dvadesetoga vijeka”.

Zajedno: Bulatović (sjedi), Stanković i Brajović (stoje)

Za to vrijeme delegacija predvođena Bulatovićem sastala se sa rukovodstvom tražeći ostavke, a kada je sa prvim mrakom bilo je jasno da od njih nema ništa, masa je pokušala da probije kordon policije uz povike “Imamo oružje”.

Bojović smatra da je u vrijeme AB revolucije politička javnost u Crnoj Gori bila dezorijentisana, bez državnog i demokratskog integriteta i oslonjena na fasadne nacionalne institucije
Dok im je Brajović dovikivao “Nećemo oružje drugovi”, Bulatović je poručio da se odbor raspušta i da “od sada narod odlučuje”. Nakon što su vođe skupa ušle u masu, prema pisanju tadašnjih medija, pred skupštinom se svu noć pjevalo i igralo, dopremao alkohol iz obližnih prodavnica i hotela “Crna Gora”, a na ulici je osvanulo 70 hiljada ljudi.

Već do podneva ostavke su podnijeli član predsjedništva SFRJ Veselin Đuranović, predsjednik Skupštine Crne Gore Velisav Vuksanović, članovi predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije Vidoje Žarković, Marko Orlandić i Slobodan Filipović.

Dva mjesaca kasnije Đukanović je izabran za sekretara Predsjedništva Centralnog komiteta, dok je Bulatović imenovan za predsjednika. Već 1991. godine izabrani su za premijera i predsjednika Republike.

Bojović smatra da je u vrijeme AB revolucije politička javnost u Crnoj Gori bila dezorijentisana, bez državnog i demokratskog integriteta i oslonjena na fasadne nacionalne institucije.

Godinama prije demonstracija, smatra on, javnost je bila pod uticajem srpske kulture i jugoslovenskog komunističkog dogmatizma, pa su demokratsko mišljenje i crnogorska nacionalna ideja bili bez šansi.

“Ubjedljiva većina građana, osim pripadnika manjinskih naroda i malobrojnih protivnika srpskih vlasti, zdušno i podanički je podržala Miloševićev prevrat i pokoravanje vlastite republike. Tom prilikom pučistička politika je preuzela državne ustanove pretvarajući ih postepeno u jednopartijsko oružje, koje je i danas glavna poluga gotovo iste vlasti. Vazalna vlast je morala zapasti prosrpske neokomuniste koji su imali zadatak da povedu Crnu Goru u sunovrat od kojeg se još dugo neće oporaviti”, ističe Bojović, navodeći da je oporavak crnogorskog društva nemoguć i nakon četvrt vijeka, zbog činjenice da su junaci AB revolucije i danas u politici.

"Taj oporavak neće biti moguć dok sa vlasti ne ode DPS koji je proizvod zlog duha 90-ih, ali i dok ne napuste političku scenu brojni AB pretorijanci rasuti po DPS-u, SNP-u i Demokratskom frontu".

Đukanović: Prijete srpskim hegemonizmom kako bi ostali na vlasti

Kako u praksi izgleda smjena generacija u partiji najbolje se vidjelo na Sjednici CK tokom koje su smijenjeni funkcioneri ćutke slušali optužbe vođa AB revolucije i pravdanja dojučerašnjih saradnika koji su tvrdili da sada stvari vide drugačije. Ta sjednica pokazala je i ideološku raznolikost među organizatorima AB revolucije.

Pejanović-Đurišić tada je tvrdila da iznuđene ostavke nisu kraj svijeta već početak stvaranja uslova za proces stvaranja demokratizacije u svim segmentima društva, a Srđan Darmanović da je gotovo sa imaginarnim komunističkim idealima.

Momir Bulatović, Milica Pejanović-Đurišić, Veselin Vukotić

S druge strane, Veselin Vukotić tvrdio je da januarski događaji nijesu nikakvo posrbljavanje i nacionalna rasporodaja Crne Gore, dok je Đukanović poručivao da je staro rukovodstvo plašilo narod Srbijom.

“Besplodno je bilo dugogodišnje plašenje crnogorskog naroda velikosrpskim hegemonizmom kao negatorom crnogorske nacije i države. Na takvim bolesnim halucinacijama u dobroj se mjeri tražio način za održanje na vlasti i skretanje narodne i političke pažnje sa sebe”, govorio je tada Đukanović.

Klicalo se Jugoslaviji i Titu, Slobu i Kosovu

Ideološka raznolikost i zbunjenost crnogorske političke javnosti u to vrijeme najbolje se vidjeti u ikonografiji i govornicima koji su obilježili januarsko događanje naroda u tadašnjem Titogradu.

Dok su u masi dominirale jugoslovenske zastave i ogromna slika Josipa Broza, klicalo se Srbiji i Crnoj Gori i nosili transparenti “Bilo je dosta priče, gdje su djela”, “Narod će vam suditi”, “Druže Tito da ti je ustati, pa da vidiš kako narod pati” i “Mi nijesmo ovo htjeli, no su ljudi ogladnjeli”.

Mediji su izvještavali da se u masi klicalo Slobodanu Miloševiću i pjevalo i Pavlu Đurišiću, i nosili transparenti “Kosovo je naše”, “Glavu damo, Kosovo ne damo”, “Ne tražimo ništa novo nego carstvo Dušanovo”, “Sad Srbija ima vođu što je ravan Karađorđu”, “Aoj Slobo, aoj rise Crnoj Gori navrni se” i “Ko su pravi Albanci neka se vrate u Albaniju”.

Neke vođe će se stidjeti AB revolucije

Mediji su zabilježili da je nakon podnošenja ostavke, tadašnji predsjednik predsjedništva CK SK Crne Gore, Miljan Radović kazao da se nada boljim danima kada će se neki od učesnika AB revolucije i njihovi podstrekači stidjeti svojih dijela.

On je tada kazao da je crnogorskom rukovodstvu mnogo toga imputirano bez osnova.

“Nadam se da će doći neki bolji dani i da će jednom kada se slegne politička prašina, pojedini člankopisci i njihovi podstrekivači, makar pocrvenjeti od stida, kao i to da će ljudi shvatiti da je parolu “Dolje vlast” često trebalo čitati i “Hoćemo vlast”, kazao je tada Radović.

“Vijesti” su kontaktirale neke od ključnih učesnika AB revolucije, kako bi sa decenijske distance komentarisali te događaje, ali niko od njih nije bio raspoložen za razgovor.

Momir Bulatović odbio je razgovor na tu temu, iz Đukanovićevog kabineta je odgovoreno da premijer nije raspoložen za razgovor na tu temu, dok Ljubiša Stanković i Milica Pejanović Đurišić nijesu odgovorali na pozive i SMS novinara “Vijesti”.

Dio vođa propustio šansu za popravni

Novinar koji je tada izvještavao sa događaja, Slavoljub Šćekić tvrdi da su demokratske snage u Crnoj Gori imale priliku za promjene i nakon AB revolucije, ali da je to bilo nemoguće materijalizovati zbog snažnog uticaja Beograda na događaje u Podgorici.

Ističući da je AB revolucija u osnovi bila velikosrpski pokret, Šćekić podsjeća da su “događanje naroda” režirale službe bezbjednosti iz Beograda potomognute saradnicima u vlasti, privredi i lokalnoj upravi.

“Da bi se razumijelo šta se tačno desilo, dovoljno je pogledati gdje se akteri tih embrionalnih pokreta nalaze danas. Poslije 25 godina najveći dio je potpuno srastao sa vlašću, prihvatio je nepromjenljivost kao političku kategoriju i koristi te sinekure”, kaže Šćekić.

On smatra da je priliku za otklon od Beograda dio vođa AB revolucije imao promocijom dokumenta “Za demokratsko društvo”, koji je u tadašnjoj Jugoslaviji smatran odgovorom velikosrpskoj histeriji, ali i odlukom da podrže izbor Anta Markovića za saveznog premijera, iako je Milošević preferirao Borisava Jovića.

“Tada je izgledalo da postoji zrnce autohtonosti koje može da izraste u nešto drugačije i kulturnije, ali je to prebrisano na 14. kongresu SKJ gdje je poražena ideja crnogorskog rukovodstva o demokratizaciji unutar partije, koju su podržali bosanski intelektualci. Milošević je tada izvršio snažan pritisak preko Momira Bulatovića, pa su se te inicijative odrekli Svetozar Marović i još neki ljudi koji su je kreirali, dok Ljubiša Stanković i Srđan Darmanović nijesu odustali”, kazao je Šćekić, navodeći da je crnogorsko rukovodstvo propustilo priliku za otklon od Miloševića i prilikom usvajanja Haškog dokumenta, kojim je previđeno da Crna Gora postane međunarodno priznata država.

"Bulatović je to prihvatio pa odustao, nakon ogromne medijske hajke iz Beograda, koja podsjeća na onu koju danas sprovodi crnogorski režim protiv političkih protivnika. Šanse su gušene ogromnom silinom vlasti iz Beograda i naraslim populizmom u Crnoj Gori kojim je diktirana kompletna politička scena”.