Tužna slika bogate i osione vladajuće partije i neorganizovane opozicije, od prošle sedmice najbolje se vidi u Andrijevici. Narednih mjeseci možda će se preseliti u Pljevlja, gdje DPS-u treba jedan odbornik opozicije da bi preuzela vlast u lokalnom parlamentu i tako opet izabrala predsjednika opštine iz svojih redova.
A onda će se Crna Gora opet suočiti sa fundamentalnim pitanjem – postoje li ovdje slobodni izbori, zreli političari, javno mnjenje i glasači koji će prvom prilikom kazniti preletača iz niskih pobuda i partiju „kupca“, odnosno da li je ova država istinski spremna da prihvati pravila zapadne demokratije, uobličena u pisanim i nepisanim normama po kojima funkcioniše EU.
I na zapadu političari mijenjaju partije, ali se to dešava uglavnom zato što se ideološki više ne slažu o pravcu kojim treba ići. Teško ćete, međutim, jasno definisati koje su partije u Crnoj Gori ideološki lijevo, desno ili u centru, pa samim tim za sve prelete do sada treba tražiti lukrativne motive.
Iako Crna Gora tek treba da zakorači u demokratiju, što podrazumijeva slobodne izbore uoči kojih aktivisti DPS u raznim direktorskim i ministarskim foteljama neće svoje zaposlene ponižavati ucjenjujući ih radnim mjestima, opozicija nema opravdanje za svoju dezorijentisanost
Kada je odbornik PzP-a Uroš Čukić objavio da napušta tu stranku i nagovijestio da će pomoći DPS-u da dođe na vlast u Andrijevici odmah se nametnulo pitanje – da li poslanici i odbornici treba da budu vlasnici mandata ili to treba opet da budu partije sa čijih su lista izabrani.
To je pogrešan pristup, jer je nesporan iskorak da partije ne mogu upravljati svim i svačim, a najmanje ljudima. Uz to, ko još može da garantuje da stratezi DPS-a neće, ili da već nijesu uzeli pod svoje cijele partije podmićivanjem čelnika obećanjima funkcija ili određenim svotama.
Dok čelnici DPS-a ne shvate da ništa ne traje vječno, da će se i oni kad-tad naći u opoziciji i da će onda nova vlast loviti njihove poslanike i odbornike ako se klima ne promijeni, u opoziciji bi trebalo sebi da postave pitanje što su oni učinili da im odbornici ne bježe.
Na stranu stvarni motivi Uroša Čukića da ponovo priđe svojoj pređašnjoj partiji, dobro bi bilo znati koliko su puta čelnici PzP-a otišli u Andrijevicu i razgovarali sa njim i koliko su tom čovjeku stavili do znanja da partija počiva upravo na svojim ljudima na terenu. Nebojša Medojević tek sada najavljuje masovni dolazak na sjednicu SO i batine za Čukića, dozvoljavajući sebi rječnik nedostojan ozbiljnog političara.
Opozicioni stranački lideri moraju shvatiti da promocija razlike u odnosu na postojeći sistem mora biti sveobuhvatna. Jezik za koji se u svojoj (emotivnoj) reakciji odlučio naljućeni stranački lider – suviše liči na one javne iskaze čelnika vlasti koji su, mnogo puta bili razlog za (opravdane) reakcije opozicije i javnosti. Ovakvim izjavama šalje se poruka koju režim majstorski koristi – ovdje su svi isti – pa zašto onda uopšte nešto mijenjati.
U pravu su i oni koji kažu da je opozicija možda podjednako kriva zbog najnovijeg prebjega jer je ona prvo prevela odbornika SDP-a u svoje redove mimo izborne volje građana Andrijevice. Ipak, da se ne zaboravi - tu praksu je promovisala DPS, kada se Miomir Mugoša prije desetak godina spasavao uz pomoć odbornika Narodne stranke. Kako tada, tako i danas.
Iako Crna Gora tek treba da zakorači u demokratiju, što podrazumijeva slobodne izbore uoči kojih aktivisti DPS u raznim direktorskim i ministarskim foteljama neće svoje zaposlene ponižavati ucjenjujući ih radnim mjestima, opozicija nema opravdanje za svoju dezorijentisanost.
Bonus video:
