Zaboravljena priča o tri Stefaničine velike pobjede - Vijesti.me
STAROCRNOGORSKE ENIGME (34. DIO)

Zaboravljena priča o tri Stefaničine velike pobjede

Stefanica je do septembra 1452. godine kontrolisao samo krševite predjele na potezu od Lješkopolja ka unutrašnjosti

Priča o Sokolu u godinama njegovog nastanka (1440-1441) vodi nas u neočekivanim pravcima i donosi pred nas mnoge “nepoznate” podatke. Sada se “najednom” pojavljuju vijesti o temeljnim pustošenjima crnojevićkih sela i začuđujućim pobjedama Stefanice Crnojevića iz 1452. i 1453. nad višestruko nadmoćnijim protivnikom. Sve to djeluje pomalo “nevjerovatno” - kao da u pitanju nije crnogorska istorija. Ali, jeste! 

Dragocjeni izvještaj

Moramo pokušati da još bolje rasvijetlimo te događaje, uprkos krajnje oskudnim podacima. Jer, ipak nije sve prekriveno tamom. Tri dokumenta svjedoče o tome šta se sredinom 1452. zbivalo na zapadnim obodima Zetske ravnice. Riječ je o dva kotorska izvještaja, kao i o već pominjanom Stefaničinom pismu iz 1460. u kome mletačkom duždu opisuje nevolje koje su ga snašle osam godina ranije (“Sazdanje Cetinja”, 1984). 

Taj izvještaj je više nego dragocjen. Da kojim slučajem nije pretekao, ne bismo znali za ključne detalje iz Stefaničinih bitaka sa vojskama despota Đurđa Brankovića. 
Pored ostalog i za to da je Stefanica u septembru 1452. nakon pobjede nad Tomom Kantakuzinom osvojio sav prostor do rijeke Morače. 

Pogled iz Ceklinskog polja na Žabljak Crnojevića

Što jasno govori o području na kome se do tada nalazio. Pravac iz koga je nastupao prema Morači goneći Tomu (“zamalo ga živa uhvatismo”) pokazuje da je morao biti u brdima na obodu Zetske ravnice, gdje je najvjerovatnije i dočekao napadače. Što pokreće brojna pitanja.

Osim ovoga, pismo iz 1460. svjedoči da je tada došlo do bitne promjene u odnosu snaga, jer su Stefanici nakon trijumfa prišla četiri moćna plemena koja su dotad bila pod despotovom vlašću. 
“Videći Zećani da nemaju više uzdanicu u navedenoga gospodina despota dobrovoljno se predadoše ... a to su plemena i katuni Malonšići, Pješivci, Bjelopavlići i Lužani” (“Sazdanje Cetinja”, 1984). 

Brdski obod

Dakle, ovaj Stefaničin izvještaj znatno pojašnjava njegovu situaciju i strategiju prije septembra 1452. godine. Ispostavlja se da je do tada kontrolisao samo krševite predjele na pravcu od Lješkopolja ka unutrašnjosti,najvjerovatnije u pravcu ka Sokolu. 

To saznanje je važno, jer nam dozvoljava i pretpostavku da mu je sklonište bilo u samom Sokolu. Sva je prilika da se Toma Kantakuzin u septembru 1452. zaputio baš ka toj utvrdi. Na to posredno ukazuje kotorski izvještaj iz jula 1452. u kome se kaže da su Stefaničini ljudi tada “čuvali klance”, očekujući udar despotove vojske. 

Dakle, vrlo je moguće da je Stefanica dočekao napadače na istom potezu na kojem je crnogorska vojska mnogo kasnije (1604. i 1796.) dočekivala turske vojske. Ima tu još detalja koji mogu unijeti više svjetla u tadašnji ambijent, zbog čega se moramo osvrnuti na te događaje. 

Strijepnja

Stefanica je 1448. još bio u “ljubavi s despotom Đurđem” pa je učestvovao i u pohodu po primorju sa njegovim vojvodom Altomanom. Izvještaji govore da je među njima vladalo veliko nepovjerenje, što je uticalo na potpunu propast te operacije. Bile su to haotične godine u kojima je, u borbi za opstanak, ratovao “svako protiv svakog”. 

Pogled sa Obluna ka Vukovcima, Morači i Zeti

Mleci su u jednom momentu uputili signal Stefanici, a ovaj se u maju 1451. odlučio na politički zaokret i započeo pregovore o prelasku pod njihovu zaštitu. Zauzvrat je zatražio da mu Venecija prizna posjede, dodijeli odgovarajuće privilegije, kao i da mu pomogne u oslobađanju sina Ivana koji je još bio u zarobljeništvu kod Stefana Vukčića Kosače (više od decenije). 

Mleci su to prihvatili, ali su zauzvrat tražili od Stefanice da uguši seljačku bunu u Grblju, koja je teško ugrožavala Kotor. Stefanica je to prihvatio uz zahtjev da Mleci dozvole Vlasima koji su od 1423. boravili “u okolini Kotora” (na mletačkom tlu) da mu u tome pomognu. 

Klanci

U kotorskom izvještaju Veneciji iz jula 1452. pojašnjava se da su mu Vlasi bili neophodni zato što je “dio svoje vojske sa sinom Đorđem ostavio u svojoj zemlji da čuvaju klance, jer se bojao neprijatelja ozgora”. 

Ovo smo već pomenuli. Riječ je o dragocjenom detalju. Dakle, Stefanica je od početka bio svjestan do čega će dovesti približavanje Mlecima. Što govori o dramatičnosti njegove odluke, ali i samopouzdanju. 

Strahovao je da bi ubrzo u Zetu iz Srbije mogao da bane despotov vojvoda Altoman sa velikom vojskom. Zbog toga je djelovao brzo. U kotorskom izvještaju iz jula 1952. kaže se da je “primivši pomoć Vlaha i bojeći se dolaska Altomanova nastupio odmah odvažno sa svojim ljudima i Vlasima protiv buntovnika u Župi (Grblju)” tako da ih je “u malo dana priveo pokornosti” (“Sazdanje Cetinja”, 1984).

Despotova osveta

Ovo je bilo u februaru 1452. Bio je to tek početak. Stefanica opisuje kako je Altoman stigao u Zetu i u ljeto 1452. preduzeo prvi kazneni pohod sa vojskom u kojoj je bilo i turskih odreda, kao i ratnika iz Gornje Zete, o čemu u svojim studijama pišu  Vladimir Ćorović i Ivan Božić. 

Despot je naime bio bijesan jer je gušenje pobune u Grblju ugrozilo njegove interese. Sami Stefanica kaže da je “srpski despot odlučio da se sveti pa je poslao svoga vojskovođu Altomana sa 12.000 što Turaka, što hrišćana, da ne samo silom nego i lukavstvom zatruju moju zemlju i mene lično uhvate. To mu nije uspjelo … pa je ostavio na bojištu mnogo mrtvih, a ostalo je bilo poraženo i razbijeno” (“Sazdanje Cetinja”, 1984). 

Neočekivani obrt

Ovdje je upravo riječ o pohodu u kome su popaljena crnojevićka sela na zapadnim obodima Zetske ravnice - pri čemu je stradalo 570 kuća od ukupno 590! 
Dakle, usred tog orgijanja stvari su dobile potpuno neočekivani rasplet, jer je Stefanica u jednom momentu do nogu potukao Altomanovu vojsku. Silu od 12.000 ljudi!?

Ne znamo kako je to izveo, niti gdje se to dogodilo. Vladimir Ćorović piše da je to bilo “negdje na prilazima Donjoj Zeti”. Ivan Božić kaže da je Stefanica „tada uz pomoć trupa koje je dobio iz Kotora, razbio Altomanove snage tek na prilazima Donjoj Zeti, nanio im velike gubitke i natjerao u bjekstvo, ali je ostao bez tvrđave Žabljaka, između donjeg toka Morače i Malog (Gornjeg) blata. Tu se učvrstila despotova posada. Uz popaljena sela ostala mu je samo tvrđava Soko, u predjelu između Cetinja i Podgorice“ („Istorija Crne Gore 2, 227). 

Zidina na Žabljaku Crnojevića

K. Jireček je pretpostavio da je Stefanici tada mogao ostati i „Obod, koji se još ne javlja pod svojim kasnijim imenom Rijeka Crnojevića, Riječki grad“ (isto). 
Evo situacije koja pojašnjava Stefaničinu poziciju i baca više svjetla na ulogu brdskog zaleđa. 
Gospodar Gornje Zete se tada najvjerovatnije sklonio na bezbjednu udaljenost od ravnice, možda u Sokol ili u Rijeku, odakle je u svakom času mogao preduzeti akciju. 

Nejasan podatak

Najzagonetniji je podatak o Altomanovom iznenadnom porazu “na prilazima Donjoj Zeti”. 
Šta bi ovo uopšte trebalo da znači? 
Gdje se to moglo zbiti, a da se pritom Stefanica sa svojom malobrojnom vojskom ne izloži sugurnoj propasti? 

Ovo je tipična situacija u kojoj istoričari mehanički preuzimaju nejasne formulacije. Neobično je što je ovo pitanje zaobišao i Radoslav Rotković koji je u takvim situacijama obično pružao briljantne interpretacije. 

Jedan pokušaj nadopune nalazimo u “Istorijskom leksikonu Crne Gore” gdje se kaže da su se “sredinom 1452. odredi Stefana Crnojevića i despotova vojska sukobili blizu Skadarskog jezera” (“Vijesti”, Podgorica, 2006, 485). 

Strateški “zakon”

Kako bilo, za Stefanicu je u tom momentu morao važiti isti nepisani “strateški zakon” koji je u svim vremenima važio za sve gospodare brdskog zaleđa sa njihovim malobrojnim vojskama, a što je Rade Turov Plamenac sažeo na vrlo lijep i jasan način. 

“Crnogorske vođe nijesu imale mjesta u ravnici” - jer su tamo uvijek bili suočeni sa višestruko brojnijim snagama i konjicom. Njihova jedina šansa je bila u iznenadnim udarima na pogodnim krševitim mjestima, gdje je napadačka vojska zbog prirode terena morala biti razvučena. 

Sve ukazuje da su se stvari upravo tako razvijale i u ljeto 1452. I stoga će prije biti da je Stefanica porazio Altomana negdje na zapadnim rubovima Zetske ravnice - uostalom, na tom se potezu i dešavalo pustošenje Stefaničinih sela. 

Fijasko

Altomanova propast samo je uvećala despotovu srdžbu. Zbog toga je par mjeseci kasnije, u septembru 1452. u Zetsku ravnicu sa novom vojskom stigao despotov šurak Toma Kantakuzin. 
Stefanica u pismu mletačkom duždu iz 1460. pominje da je despot bio “razjaren” zbog Altomanovog poraza, pa je zbog toga “poslao šuraka Tomu, koji je zastupao njega lično”. Kaže da je Toma predvodio vojsku od 25.000 ljudi, u šta Ivan Božić s pravom sumnja. Ali, i polovina od te brojke je mnogo. 

Pogled sa Velje gore na Gornje blato i Zetsku ravnicu

Kako bilo, epilog je bio isti kao i u prvom pohodu. Stefanica je 1460. pisao: “Turaka i hrišćana … otjerasmo u najgorem stanju, razbismo i porazismo kao i gore pomenutoga Altomana. Čak bi i rečenoga Tomu živa uhvatili da nije uspio da se prebaci preko rijeke Morače. Tako ja osvojih sve do rečene rijeke” (“Sazdanje Cetinja”, 1984). 

Ovo je bio prelomni trenutak, u kojem je došlo do bitne promjene odnosa snaga. Stefanica kaže kako su mu tada “dobrovoljno” prišla četiri plemena i katuni koji su bili pod despotovom vlašću - Malonšići, Lužani, Bjelopavlići i Pješivci. Tu, međutim, nije bio kraj. Ubrzo je uslijedio i treći udar. 

Završna bitka

Despot Đurađ Branković se nije mirio sa porazima, pa je (najvjerovatnije) krajem 1453. na Stefanicu poslao novu vojsku pod vođstvom Miloša Biomuževića, zapovjednika Meduna. Stefanica u izvještaju iz 1460. kaže kako je poraz Tome Kantakuzina “još jednom razbijesnio rečenoga gospodina despota … pa je naredio vojvodi Milošu, zapovjedniku Meduna, i poslao mu mnoštvo ljudi sa različitim naređenjima, da se osveti za učinjene nepravde i da pokuša povratiti izgubljenu zemlju...

Ovaj je velikom snagom i lukavstvom pošao na mene, no … ja mu pođoh u susret i izvojevah pobjedu tako da se on stuštio u bijeg kroz onu gužvu i stradanje svoje vojske da sačuva goli život, kroz kamenjar prema tvrđavi Medun da se unutra dobro zaključa. Cijeli kraj, to jest ostatak Zete i Morače ja zauzeh...” (“Sazdanje Cetinja”, 1984). 

Žabljak

Ovo je, dakle, momenat (druga polovina 1453) u kojem je Stefanica prešao rijeku Moraču, zaposjeo Podgoricu i Zetsku ravnicu. Sve osim Meduna i Žabljaka. Jer, prvu utvrdu je još uvijek držao Miloš Biomužević, a u drugoj se u novembru 1453. nalazila posada despota Đurđa Brankovića. 

Stefanica je tada predlagao Mlecima “da krene u napad na Žabljak, koji su držali despotovi ljudi. Smatrao je da bi se zbog visokog vodostaja tvrđava mogla lako zauzeti, pogotovo ako mu svi mletački gradovi pošalju u pomoć ratnike i seljake iz okoline, a isto tako i dvije bombarde za opsadu grada“ („Istorija Crne Gore 2“, 1970, 229). Međutim, mletački senat se nije saglasio sa tim predlogom. Uprkos tome, Stefanica je ubrzo zauzeo Žabljak, čime je započeo period koji je trajao sve do 1478. kada su Turci crnojevićku prijestonicu preoteli Ivanu Crnojeviću.  

(35. nastavak naredne neđelje)


Najčitanije iz sekcije Vijesti