Iako je čovjek koji je prvi razvio metode za DNK analizu očekivao da će morati decenijama da čeka da svijet prepozna važnost njegovog rada, desilo nešto potpuno neočekivano. Kako je Džefriz došao do ovog važnog otkrića i kako ga je prvi put primijenio u praksi?
Desetog septembra 1984. godine, genetičar Alek Džefriz radio je u svojoj laboratoriji na Univerzitetu u Lesteru.
On je proučavao rendgenski snimak koji se ranije natopio u posudi za razvijanje. Rendgenski snimak bio je rezultat procesa putem kojeg su se anomalije nedavno otkrivene DNK sekvence javile na filmu u vidu redova crnih linija ispresjecanih praznim prostorom - skoro poput bar kodova. Konkretan rendgenski snimak koji je gledao prikazivao je DNK "bar kodove" troje ljudi: jedne tehničarke koja je radila za njega i njene majke i oca.
Džefriz nije imao ideju šta da očekuje od rendgenskog snimka, jer je tek osmišljavao proces, nadajući se da će naći dokaz za promjene u određenim regionima DNK između roditelja i njihove kćerke. Međutim, nakon gledanja u zamućeni haos mračnih i svetlih linija nekoliko minuta, shvatio je da je potpuno slučajno otkrio način koji pokazuje da li su ljudi u srodstvu.
"Bio je to momenat apsolutne 'eureke'. Za samo pet zlatnih minuta moja istraživačka karijera je poletjela u potpuno novom pravcu", naveo je Džefris u intervjuu za britanski "Gardijan" 2009. godine.
Džefriz je na zamućenom rendgenskom snimku video: da svaki član porodice ima sopstveni jedinstveni "bar kod", da su sva tri bar koda međusobno povezana i da je veza jasno vidljiva. On je ubrzo shvatio da ovakvom tehnologijom može dokazati da li je neko nečije dijete ili ne, ili da li su uopšte u srodstvu. Pored toga, moguće je i rešavanje zločina na osnovu ostataka krvi ili drugih bioloških dokaza kriminalaca. Očigledno je otkrio nešto nevjerovatno - ali šta da radi sa tim? Spreman da čeka decenije da bi njegovo otkriće imalo bilo kakav uticaj na svijet, napisao je naučni rad koji je objavljen u časopisu Nature u julu 1985. godine.
Dvije nedjelje kasnije, zazvonio mu je telefon.
S druge strane žice nalazio se advokat iz Londona koji je želio da novom metodom riješi sličaj imigracije koji je zastupao. Britanske vlasti su sumnjičile njegove klijente da su umjesto trinaestogodišnjeg dječaka iz Gane doveli neku drugu osobu, sa njegovim pasošem. Nakon Džefrizovog rada, ustanovljeno je da je dječak zaista bio sin imigranaata iz Gane, tako da je britanski Houm ofis prihvatio DNK dokaz - čime je DNK testiranje postalo legitimna pravna procedura.
Izvor: Nacionalna geografija
Bonus video:
